Biti u neizvjesnosti hoće li ti dijete preživjeti, drama je koju zacijelo nitko ne bi želio doživjeti. Glumica Daria Lorenci danima je proživljavala upravo to, kad su joj blizanci Mak i Fran, rođeni sedam tjedana prije termina, bili u inkubatoru, prikupljajući snagu za svoje male živote. No to je teško razdoblje iza 33-godišnje Sarajke koja danas, četiri mjeseca poslije, uživa sa svoja dva sina i suprugom, godinu dana mlađim marketinškim stručnjakom Emilom Flatzom, za kojeg se udala 29. svibnja ove godine. Prvi put, samo za Story, Daria progovara o teškim trenucima u bolnici, majčinstvu, ali i o tome kako je bilo vratiti se na daske koje život znače. Story: Prije šest mjeseci rodili ste blizance, sinove Frana i Maka. Kako se osjećate u ulozi majke? Je li sve onako kako ste zamišljali? Nisam baš zamišljala jer sam znala da je uistinu teško predvidjeti kako je biti s dvije male bebe. Znala sam da djeca mogu biti i mirna i nemirna, a nadala sam se da će obojica biti sklona spavanju i noćnom miru. Ako ne obojica, onda barem jedan. No u mom slučaju nije baš bilo tako... Prošli smo grčeve, dosta nespavanja, ali sve u granicama normale. Sada mi se čini da sve počinje biti lakše. U svakom slučaju, uvijek su nam sve četiri ruke zauzete. Story: Jesu li slični ili je jedan potpuno drukčiji od drugoga? Zacijelo su se podijelili tako da je jedan zloćko, a drugi dobrica... Potpuno su različiti u svakom pogledu, od fizičkog izgleda do temperamenta. Ali ne mogu reći da je jedan samo dobrica ili zloćko jer prolaze jednake faze u različito vrijeme pa svatko ima prilike biti oboje. Story: Kako vam prolaze dani uz sinove? Imate li vremena za išta drugo? Kad imam zamjenu i pomoć moje bake Nade, Emilove mame Bosiljke ili moje mame Daniele, koja nam je trenutačno u posjetu, onda stignem dosta toga. Čak smo bili u kinu, popili kavu na Cvjetnom trgu, za što inače nemam vremena. Dani s djecom prolaze vrlo brzo... Ni ne okreneš se, a već je vrijeme kupanja i uspavljivanja. Iako, moram priznati da je uistinu istina što su mi druge žene govorile, da sav umor nestane u trenutku kad ih vidiš kako se smiju i guguću i kako su veseli. Story: Izgubili ste kilograme nakupljene u trudnoći, doista izgledate izvrsno! Tajna je jednostavna: nespavanje i dojenje. Story: Ali zacijelo je tajna i u tome što vam suprug Emil pomaže s djecom... Naravno! Apsolutno sve radimo ravnopravno. Na samom početku, kada su se mališani rodili, naša je želja bila da budemo što više sami s djecom, a cijena toga je bila da smo oboje bili angažirani 24 sata na dan oko naših mališana. Nakon dva mjeseca, kada smo bili na rubu svake izdržljivosti, zvali smo baku i mamu u pomoć. Story: Kakav je Emil otac? Je li bolji u prematanju od vas? Doista je bolji u prematanju! Dosljedno se pridržava što su nas u bolnici podučavali, a ja katkad zabušavam. Emil je divan otac. Oslonac mi je u svemu, kako fizički, tako i psihički. Imam povjerenje u njega i doista sam zahvalna da je na takav način odgovorio na ovu situaciju. Pretpostavljam da postoje žene koje su samostalnije u situaciji s blizancima i stvarno im se divim zbog toga, no ja bez Emila ne želim to ni zamisliti. Story: Jeste li mislili da će Emil biti dobar otac? Što vas je na njemu najviše privuklo? Pretpostavljala sam da hoće. Oboje smo ipak prošli neke stvari u životu prije nego što smo se sreli i, eto, pokazalo se da moja procjena nije bila pogrešna kako se često zna dogoditi kad si mlad pa se zaljubiš u osobu i uopće je ne vidiš. Ispostavi se da osoba nije ono što si ti vidio na početku. Tako da mogu reći da ono što sam na početku vidjela u Emilu, pokazalo se točnim i u životnim izazovima; djelovao mi je pouzdan, siguran, čovjek s kojim mogu dijeliti sve, od glupiranja, izlazaka, kava do dizanja u tri ujutro i hranjenja djece. Story: Što vam je najteže? Ipak je riječ o dvoje djece, sigurno nije lako... Najteže je nespavanje i plakanje zbog grčeva što je sada, hvala Bogu, iza nas. Uistinu mi bude najviše žao kada obojica žele da ih istodobno nosim, a to je s blizancima jednostavno nemoguće. Ali uglavnom se uspijevamo nadopuniti u takvim situacijama. Story: Kako su dečki? Ima li istine u tome da su, zato što su rođeni prije termina, nakon rođenja morali ostati u inkubatoru te da je jedan od njih čak bio u kritičnom stanju? Rođeni su sedam tjedana prije, što zvuči dosta, ali za blizance nije tako neobično. S obzirom na to, naravno da su morali provesti neko vrijeme u inkubatoru. To svakako nije način na koji sam željela započeti svoje majčinstvo i tu situacija iz dana u dan može biti nepredvidiva, ali s njima je sve išlo u najboljem redu i na najbrži način su dosegli težinu od 2200 grama s kojom su pušteni kući. Želim ovu priliku iskoristiti i zahvaliti svim sestrama i liječnicima na Rebru koji su bili izvanredni i uvelike nam sve olakšali. A isto tako porođaj je protekao odlično u bolnici Sestre milosrdnice, a cure koje su bile sa mnom u sobi bile su mi velika podrška. Story: Kako ste se osjećali u tim danima neizvjesnosti? Bilo mi je teško i naravno da sam bila zabrinuta, ali sam se jako brzo pribrala i okrenula onom što je uistinu važno, a to je održavanje mlijeka i izdajanje osam puta dnevno, što me okupiralo većinu dana. Peti sam dan puštena iz bolnice i posvetila se druženju i uživanju sa svojim dječacima. Prihvatila sam tu situaciju kakva jest, kao neophodnu za dobrobit moje djece i shvatila da u njoj nema ništa loše te da se sve odvija u najboljem redu. Story: Tko vam je u tim teškim trenucima pružio najveću podršku? Emil, naravno. I ja njemu. Zatim obitelj. I dosta naših prijatelja koji su nas svakodnevno zvali i slali dobre vibracije. Story: Tko vam sad pomaže osim supruga? Sigurno uz brigu oko djece trebate i kuhati, glačati, pospremati... Jesu li vam došli roditelji, otac iz Sarajeva, a majka iz Belgije? Svi su bili... Jedan ujak s Visa, drugi iz Nizozemske, moj otac iz Sarajeva, Emilov iz Beča. Emilova mama i moja baka koje nam pomažu svakodnevno u svakom smislu. I moja mama koja je uzela godišnji odmor kako bi došla iz Belgije i bila s nama. Story: Vi ste rođena Sarajka, hoćete li sinovima ispričati teške dane koje ste proživjeli u rodnom gradu? Hoćete li ih odvesti onamo? Sigurno ću ih voditi u Sarajevo, a što ću im pričati, doista ne znam. A ako im ja ne ispričam, zacijelo netko drugi hoće. Story: Nevjerojatno je da ste rodili prije svega nekoliko mjeseci, a već radite! Igrate zahtjevnu predstavu ‘To samo Bog zna’ u Teatru Exit. Radite li još što trenutačno? Ne radim niti bih mogla jer s ovolikom količinom nespavanja i obaveza oko djece doista se ne bih mogla u ništa drugo uključiti. Predstava ‘To samo Bog zna’ igra jednom mjesečno i toliko mogu izdržati da se predstava ne bi ugasila. Story: Za nešto manje od tri mjeseca, vraćate se na posao u matično kazalište Trešnja. Koje vas predstave čekaju? Jeste li spremni? Još ništa ne znam. Sada mi se sve čini kao nemoguća misija, ali nadam se da će za tri mjeseca biti lakše. Ako ništa drugo, nadam se da ćemo imati više sna. Story: Uz to što ćete igrati u teatru, uskoro iščekujete premijeru filma ‘Neka ostane među nama’ Rajka Grlića. Koja su vaša očekivanja u vezi tog filma? Bila bih sretna da film bude gledan. Nadam se da će priča oko filma započeti na način da privuče domaću publiku u kina. Story: Kakvi su vam poslovni planovi? Imate li kakvih ponuda za uloge i možete li ih uopće prihvaćati, s obzirom na malu dječicu u kući? Za sada nemam nikakvih ponuda, a zapravo ih ne bih ni mogla prihvatiti u ovom trenutku. Story: Što vam kažu kolege? Jeste li u kontaktu s njima, jeste li uopće u ovih nekoliko mjeseci bili upućeni u sve što se događa u svijetu glume ili ste se potpuno posvetili sinovima? Svi su mi čestitali i svi su sretni zbog dolaska Frana i Maka. Neki od njih još ih nisu vidjeli jer je početak sezone kolegama dosta gust, ali sigurna sam da ćemo to sve nadoknaditi. Story: Veseli li vas povratak na daske? Da, mogu reći da mi je bilo neku večer jako lijepo igrati. Osjetila sam i malo treme. Već sam malo i zaboravila na taj osjećaj. Imam neku novu energiju, što mi se jako svidjelo. Story: Jeste li sretna žena? Da!
Razgovarala Tamara Borić Snimila Matea Smolčiću Šminka Pamela Elekeš Styling Lea Krpan Zahvaljujemo Gradskoj kavani u Zagrebu
