Glumica Mira Furlan preminula je prošle godine 20. siječnja u 66. godini života od virusa Zapadnog Nila.
Mira se istaknula ulogama u seriji 'Smogovci', filmovima 'Kiklop', 'U raljama života' i 'Za sreću je potrebno troje' te 'Lepota poroka'.
U emisiji 'Nedjeljom u 2' je 2008. godine govorila o razlozima svojeg odlaska iz Hrvatske. Naime, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća zbog ljubavi s redateljem Goranom Gajićem živjela je na relaciji Zagreb - Beograd. Na to zbog rata nije gledano blagonaklono u Hrvatskoj. Mnogi su je nazivali izdajicom. Mira je kasnije otkrila da je morala potražiti pomoć psihijatra.
Ubrzo je dobila otkaz u HNK-u te ostala bez stana u Zagrebu kojeg je naslijedila od bake, a sve je eskaliralo kada je počela dobivati prijetnje smrću.
Medijski link doživjela je 1992. godine kada je objavljen tekst u kojem su je prozvali da zbog židovskih korijena mrzi Zagreb te spomenuli njene odlaske kod psihijatra. Prozivalo ju se da je početkom rata pobjegla u Beograd.
U svojoj knjizi je otkrila i da je više puta bila izložena pokušajima silovanja, ali i da ju jedan muškarac uspio silovati. Nije otkrila identitet napadača, ali je napisala da se radi o ‘vrlo poznatoj javnoj ličnosti iz drugog grada’ te da se napad dogodio u Zagrebu.
Na odlasku
Večer je uoči našega putovanja i ljudi se dolaze pozdraviti. Sa svakim novim gostom (a puno ih je) prekidamo svoje mahnito, neorganizirano pakiranje pa popijemo i popušimo. To znači da smo na kraju večeri u stanju uma u kojem pakiranje postaje nemoguća muka. Grlimo se, plačemo i dajemo si obećanja da ćemo ostati u kontaktu. Ne znamo da već pripadamo dvama suprotstavljenim plemenima: onima koji su otišli i onima koji su ostali. Naši zasebni svjetovi drastično će se promijeniti, a jaz između njih pokazat će se nepremostivim. Mi, oni koji odlazimo, ne znamo i ne možemo znati da je ovo presudna odluka koja će zauvijek promijeniti naše živote. Mislimo da odlazimo “dok se stvari ne smire” (najviše nekoliko mjeseci?). Pojam “emigrant” ne odnosi se na nas. Mi odlazimo da ostanemo zajedno i zdravi u glavi. I vratit ćemo se. Uskoro. Dolazi jutro, budilica zvoni. Oči su mi kao slijepljene. Ne mogu ih otvoriti. Gasim budilicu, grlim uspavanog ljepotana kraj sebe i nastavljam spavati. Nakon manje od dva sata sna, u kombinaciji sa suludim količinama alkohola, trave i suza, ne možemo zamisliti ni da otvorimo oči, a kamoli ustanemo. A i zašto uopće tako rano ustajemo? Moja mamurna glava baš se i ne može sjetiti. O da, odlazimo.
Čekaj, pa to zvuči ludo: zašto opet odlazimo? Iznenada je teško sjetiti se. U krevetu je tako ugodno, tako toplo, tako meko. Što to radimo? Kamo idemo? Molim te, podsjeti me. Više se ne sjećam. Uznemirujuća golemost našeg plana konačno me razbudila. Ležim u krevetu osluškujući Goranovo duboko, mirno disanje. Oči su mi širom otvorene. Bojim se. Iznenada nisam više sigurna u cijelu stvar. Što to točno želimo? Imamo li jasnu ideju kamo idemo? I zašto? Kako ćemo preživjeti? Da, New York je dugo bio moj mladenački san. Pa što? Možda bi i trebao ostati ono što jest - san. A opet... Koliko sam puta rekla Goranu. “Ajmo probati. Sada je savršeni čas. Ako ne sada, kada? Ako ne upali, uvijek se možemo vratiti. A ako ne probamo, uvijek ćemo žaliti.” Kako sam malo stvari znala! Kako sam uopće mogla znati da, kad jednom odeš, gotovo je nemoguće - psihološki - ikada se vratiti? Ustajem. I odmah padam natrag na krevet. U glavi mi sijeva i jedina želja koju osjećam jest da se vratim u krevet Goranu. Što ako ga ne probudim? Što ako se vratim i prespavam tu cijelu ludu ideju? Što ako ćemo upravo napraviti najveću grešku u životu? Što ako samo zaboravimo na sve? Ne mogu jasno razmišljati.
Pokušavam se prisjetiti svega o čemu smo razmišljali, svega što smo govorili sami sebi i jedno drugom u proteklim mjesecima, svaki argument koji smo koristili da se uvjerimo kako je odlazak iz ovog mučnog kaosa od zemlje upravo ono što trebamo i što želimo. Ali ovoga časa ne mogu se više sjetiti nijednog valjanog argumenta. Sigurna je jedino neodoljiva želja da nastavim spavati. Stan nam je u kaosu: da li ćemo ostaviti za sobom sve te prljave čaše? Što s našim koferima? Daleko od toga da su spakirani. Iznenada mi sine: jednostavno nismo spremni za odlazak. Da, to je to! Moramo si dati još vremena.
Moramo sve pripremiti. I upravo to je ono što ću napraviti: otkazat ću naše karte kako bismo imali više vremena za razmišljanje. I pakiranje. I pripremanje. Pripremanje? Kako se točno čovjek priprema? Nisam imala pojma. Možda je nemoguće stvarno se “pripremiti”. Za bilo što, stvarno. Jednostavno se nađete u nekoj situaciji, i kad ste u tome, pokušavate se prilagoditi novim okolnostima. Barem je to uvijek tako bilo kod mene. Nikad se nisam osjećala istinski “spremna” i “pripremljena” za bilo što u životu. Uvijek sam osjećala nesigurnost i ambivalentnost; činilo mi se kao da sam upravo pala s drugog planeta. No zatim, postepeno, pronalazim (ili ne pronalazim) svoj put. Što znači: odgađanje zapravo neće ništa riješiti. Sada ili nikada. Ili ne. Ustajem i počinjem pospremati stan. Još uvijek imamo dva sata. Kuham kavu. Gledam visoke borove u Botaničkom vrtu pred našim prozorom. Na ranojutarnjem svjetlu izgledaju kao prikaza. Volim ovaj stan. Nedostajat će mi... kad budem... gdje? Kamo točno idemo? Telefon zvoni. Olja kaže da zove jer želi provjeriti da smo se probudili i spakirali. Ona i Vlada spremaju se da nas odvezu do aerodroma. Čekaj malo, to se zbilja događa. (Ako netko drugi misli da se događa, onda se sigurno događa. Jer ja više ništa ne znam.) I mi smo spremni. U onoj mjeri u kojoj netko može biti spreman za nešto. U tome je kvaka s velikim odlukama: one su jednostavno prevelike. Njihova važnost vas pritišće, a vi se počnete povlačiti. Na stijeni ste i jednostavno ne možete napraviti taj korak u prazninu. Pogledam na sat i iznenada me uhvati mahnitost. Vremena ima opasno malo.
Preplavljuje me sram. Zar ćemo prespavati svoju najveću odluku u životu? Što ćemo reći svojim prijateljima koji su sinoć plakali s nama došavši se pozdraviti? Da smo se samo šalili? Ne, moramo ovo izgurati do kraja. Očajnički nastojim prizvati svoju raniju odlučnost. Ne mogu. Odlučim se osloniti na uvjerenje da smo o svemu već ranije pomno promislili. Morali smo. Već smo kupili karte; ja sam okončala sve svoje profesionalne aktivnosti; pozdravili smo se s prijateljima; napisala sam uzvišeno i grandiozno “Pismo sugrađanima”; izazvala sam bijes i mržnju u Hrvatskoj; moje kazalište dalo mi je otkaz; moji kolege nisu prekinuli šutnju; sve oko nas čisto je ludilo; što ćemo raditi ovdje, u ovom stančiću gdje smo se skrivali prošla dva mjeseca, kao da smo u ilegali? Trebali su nam svjetlo, sloboda, veselje i normalnost.
Da, idemo. Odlazimo. Radimo to.
S ludom energijom čistim stan i ubacujem slučajno odabranu odjeću u otvorene kofere. Jasno mi je da se ne mogu “pametno” spakirati za put neodređena trajanja. Baš kao kad sam prije dva mjeseca napuštala Zagreb. Svjesna sam da ne mogu nikako znati što će nam trebati, a što neće u našem apsolutno nepredvidljivom novom životu. Previše je nepoznatog. Mrzim se pakirati čak i u normalnim okolnostima, vjerojatno zato što to iziskuje izabiranje, a meni se svaki izbor čini jednako moguć i nemoguć, s obzirom na to da svaki izbor ima isti potencijal da bude pravi ili krivi. Ova nemogućnost izabiranja daleko je šira od same vještine pakiranja. Na kraju, sklona sam prepustiti okolnostima, protoku vremena ili drugim ljudima da donesu odluku umjesto mene. Kao da je odgovornost preteški teret, na kraju bacim kocku i čekam da vidim što će se zbiti. A što ću napraviti ovoga puta? Da li ću završiti pakiranje i ukrcati se u avion? Da li ću ostati pri svojoj odluci? Ili ću je pustiti da se smanji, izgubi snagu pa izblijedi? Da li ću se vratiti u udobni krevet k Goranu, zatvoriti oči i pustiti da nam taj let pobjegne? Ne. Znam: ovog puta moram preuzeti odgovornost. Sada ili nikada. Završavamo pakiranje i krećemo.
Dijelovi knjige u kojima piše o susretima s napadačima objavljeni su na stranici javniservis.net, a mi ih u cijelosti prenosimo.
'Jedne zimske noći tuširam se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici. Puštam da voda pada po meni nakon cijelog dana hodanja po ulicama i kontempliranja o mojem samotnom, životu bez luke. Oči su mi zatvorene. Uživam u toploj vodi na koži.
Iznenada me netko hvata za ramena. Otvaram oči , do mene u tušu je veliki, goli muškarac. Vrištim i guram ga van. Pokušava me savladati, ali moji ga krici otjeraju i on me pušta. Bježim iz tuša. Trčim na ulicu pokušavajući prekriti svoje golo, mokro tijelo malim ručnikom koji sam uspela u zadnji čas zgrabiti u tušu. Čujem kako muškarac viče za mnom: 'Tu es une raciste!' – rečenicu identičnu onoj koju je neki crnac vikao za mnom u Amiensu, na jednom od mojih solo putovanja po Europi. Također, kao i prije, imam jak poriv da potrčim za čovjekom, zaustavim ga i objasnim mu da moj bijeg nije rezultat mog rasizma, nego nedostatka interesa za jebanje s posve nepoznatim tipom pod tušem u zajedničkoj kupaonici univerzitetskog doma.
Prilično zanimljivo, ali ovaj incident nije me posebno povrijedio, skršio ili ponizio. Umjesto toga smatrala sam ga još jednom avanturom, još jednom opasnom situacijom koju sam vrlo spretno uspela izbjeći.
***
Više me brinula mogućnost da će zlostavljač pogrešno razumjeti moj bijeg kao izraz mog rasizma. Ta optužba činila mi se teže podnošljiva od samog napada. Možda zato što nikad nisam mislila da sam u stvarnoj opasnosti. Osjećala sam se nepobjedivo. Sve te opasne situacije bile su tek zanimljive priče, predstave ili filmovi kraj kojih sam prolazila.
Već sam se susrela s (mogućim) seksualnim nasiljem i prije. Kad sam imala šesnaest, hodala sam niz jednu zagrebačku ulicu usred dana. Dvije velike ruke iznenada su provirile kroz vrata, zgrabile me sa zaprepašćujućom snagom na koju nikad ranije nisam naišla te me povukle u mračnu zgradu. Nevidljiva osoba čvrsto me je držala u mračnom prolazu. Dva tipa razgovarala su o tome što će napraviti sljedeće, spominjući prazan stan na katu. Snaga stiska bila je za mene potpuno novo iskustvo. Jasno sam shvaćala da bijeg nije moguć. Tada sam se isključila i izdigla se iznad scene, promatrajući je ravnodušno. Tipovi su postajali nervozni. Nisu mogli shvatiti zašto se ne borim i ne vrištim. 'Pogledaj je', rekao je jedan. 'Čudna je.' 'Previše je čudna', rekao je drugi. 'Pustimo je uopće nije zabavna'. I tako su me oslobodili.
Varijacija te scene dogodila se dvije godine poslije kad sam se s prijateljicom Katijom vraćala kući nakon noćne probe na Akademiji. Dva tipa pojavila su se nenadano i počela nas maltretirati. Katja je vrisnula i udarila jednog, psujući ih. No ja sam, zbilja čudno, prišla jednom od njih, ljubazno se nasmiješila i pristojno ga zamolila da prestane. Katja se kune da je moj izbor riječi bio ovakav (ja se toga ne sjećam): 'Molim vas, pustite nas na miru. Obećavamo da ćemo biti dobre djevojke. Nikad više to nećemo napraviti.' (Što ponovo napraviti? Hodati ulicom?) I opet je reakcija bila čisti šok jer sam bila 'čudna'. Zlostavljači su izgubili interes, a mi smo ih se riješile.
To što sam bila 'čudna', nije mi pomoglo puno godina poslije, dok sam ćaskala i pila u nečijem stanu nakon kazališne predstave. Iznenada sam završila sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugoga grada, vrlo poznatom javnom ličnošću. Gdje su svi ostali? Kamo su nestali? Zgrabio me je snagom koja je bila zastrašujuća. Pričepio me je koljenom dok mi je obje ruke držao nad glavom. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Rukom mi je pokrio usta da ne vrištim. Snošaj je bio gotov za nekoliko sekundi.
Možda je upravo njegova brzina bila to što me spasilo od prestravljenosti zbog napada. Moj um nije to mogao slijediti. Sve je bilo gotovo prije nego što sam uopće mogla shvatiti što se desilo. Bila sam zapanjena i bez teksta. On je nestao sljedeće sekunde. Ja sam pak trčala zagrebačkim ulicama cijelim putem do kuće, više šokirana drskošću nego duboko pogođena nasiljem. Na čas sam pomislila otići na policiju, ali sam odlučila da neću. Znala sam da bi policajci jedan drugom značajno namigivali misleći: 'Drolja. Dobila je što je zaslužila.'
