Iako do zvijezde novog filma ‘Cirkus Columbia’, redatelja Danisa Tanovića, nije bilo lako doći, kada smo napokon sjeli i počeli intervju, glumica Mira Furlan oduševila je svojom jednostavnošću i srdačnošću. Širokog osmijeha pojavila se u predvorju hotela u Čapljini, a unatoč tome što je vrijeme razgovora bilo ograničeno, činilo se kako se 54-godišnjoj umjetnici ne žuri završiti s razgovorom. Nekadašnja velika jugoslavenska zvijezda otkrila nam je da život u Los Angelesu nije baš lak te kako se boji za budućnost 10-godišnjeg sina Marka Lava. Story: Ponovno ste na ovim prostorima i snimate film ‘Cirkus Columbia’ redatelja Danisa Tanovića. Što vas je privuklo toj ulozi? Jako mi se svidio scenarij koji ima finoću, liričnost, dramatiku i iz jednog zanimljivog kuta gleda na sve događaje koji su se ovdje dogodili uoči samog rata. Prati ljudske priče, a ne bavi se politiziranjem ili obranom bilo kojeg ideološkog stava. To je priča o malim ljudima. A druga stvar zbog koje sam sretna jest to što igram s Mikijem Manojlovićem koji je prema mom mišljenju glumac iznad svih kategorija - vještine, šarma, karizme. On je u sferi istine do koje malo glumaca dopre u životu. Story: Ovo je treći film koji ste u posljednje vrijeme snimili na ovim prostorima. Često vas pitaju je li vam drago što ste došli i odgovor je svaki put potvrdan. Jeste li razmišljali o tome da se vratite i nastavite ovdje snimati filmove? Da nastavim gdje sam stala? To je teško. Prošlo je osamnaest godina. Rijetko dođem snimati ovdje, ali u posljednje dvije godine na ovim sam prostorima snimila tri filma. Bilo je ponuda i za neke predstave koje su mi se, u ovoj situaciji s malim djetetom, jednostavno činile prekompliciranima. No apsolutno se rado vraćam. Ipak je ovdje drukčiji odnos prema glumcima i redateljima. Te profesije ovdje imaju više težine. U Americi se to doista pretvorilo u to da bilo tko s ceste tko je uzeo dva sata glume, a uz to je lijep i mlad, bude primijećen u nekom kafiću i postane zvijezda. Sve se pretvorilo u lutriju, u jednu veliku igru. I strašno je okrutna ta mašina. Ona melje. Story: Koliko je teško izboriti se za ulogu ili neki angažman? Golema je količina ljudi u potrazi za istim stvarima. Dobre i velike poslove dobivaju velike zvijezde. Sve je to jedan sužen krug. Velika je razlika emigrirati u Ameriku zato što si pozvan ili doći ondje zato što si se sâm pozvao. Ako je u igri ovo drugo, onda je to, naravno, prava borba. Story: No nekako ste se izborili. Glumili ste u seriji ‘Babylon 5’ i imali svoje poklonike. I neki glumci iz Hrvatske, poput Gorana Višnjića i Rade Šerbedžije, također su uspjeli naći svoje mjesto u Hollywoodu. Ne bih se složila s tim da smo mi uspjeli u Hollywoodu. A i sve ovisi o tome što za vas znači uspjeh. Story: Izjavili ste da ste, dok vam u poslu nije krenulo, neko vrijeme i konobarili. Snalazili ste se sami bez ičije pomoći? Da, bilo je jako teško. Ali kada slušam sve te ratne priče, moja je sretna i laka. Apsolutno sam svjesna toga. Story: Jednom ste rekli da Hollywood nije mjesto u kojem čovjek može živjeti. Jako je lijepo živjeti ondje. Priroda i divljina su usred grada. Izaći iz kuće i prošetati bos travom, za mene je prava povlastica. Pogledati zvjezdano nebo po noći, hodati po planinama... To su stvari koje volim, koje me usrećuju i liječe. Ima naravno i puno stvari koje su užasne u Los Angelesu. To je jako zagađen grad i sve traje predugo. Treba vam sat i pol da dođete do prijatelja pa stoga ponekad i odustanete od odlaska. Otežana je komunikacija. To je grad osamljenih i izoliranih ljudi, djelomično zato što je tako golem i nepregledan. Ali unutar postoje ‘džepići’ u kojima možete mirno živjeti, kao da ste na selu, i to mi se sviđa. Story: Obitelj trenutačno nije ovdje s vama? Ne, sin ide u školu. Story: Marko Lav ima tek deset godina. Osjećate li se sigurno u Los Angelesu? Strah me, ali mislim da više nema sigurnih mjesta. Ni Zagreb nije siguran. Ne znam gdje su sigurna mjesta. Svojedobno sam napisala jedan tekst u Feralu iz vizure mog sina, a to je bio događaj koji nam se uistinu dogodio. Jednu subotu oko 15 sati vozili smo se Hollywoodom, išli u trgovinu i odjednom začuli zvukove pucnjave, a s obzirom na to da su ondje svi naučeni na filmsko pucanje, nisam to ni s čim povezala. Odjednom sam vidjela tipove s pištoljima s obje strane mog auta. Prva mi je reakcija bila: gdje je kamera, a onda mi je tek prošlo kroz glavu. Oblio me hladan znoj. Radilo se samo o sekundama, no to je iskonski strah koji te uhvati u takavoj situaciji. Požurila sam preko tog raskršća dok su meci pljuštali oko nas. Sin je odmah shvatio što se događa i pitao me jesmo li sigurni u autu. Slagala sam da jesmo. Mislim da nikada nisam tako brzo vozila. Sve se odigralo usred bijelog dana, i to u dobrom kvartu. Holivudska gimnazija u koju su išli Beyoncé i drugi slični njoj, blizu je moje kuće i onuda prolazim svaki dan. Djeca ulaze u tu gimnaziju kroz metalne detektore. To je realnost. Ne znam kako se zaštiti od nasilja. Zbog toga se neizmjerno bojim Story: Sada ulazi u osjetljivo razdoblje puberteta. On će uskoro imati jedanaest godina i najmlađi je u svom razredu. Nismo još prekoračili tu crtu. Ne znam kako će biti. Story: Tko odgovara na sva škakljiva pitanja? Postavlja li ih već? Pitanja smo mi već odavno postavili i odgovorili na njih. I Goran je s njim razgovarao. Ja sam roditelj koji želi odgovoriti na svako pitanje i nemamo apsolutno nikakvih tajni. O svemu mu želim dati pravu informaciju. Želim da bude spreman za suočavanje sa svime što ga čeka. U Americi vlada veliki strah od svih tih stvari jer živimo u vremenu kada je AIDS prisutan na takav način da i djeca znaju sve o tome. Mislim da su i oni sami u strahu od svega što ih čeka i vidim da im je puno teže nego što je nama kada smo odrastali. Strašan je svijet u koji ulaze. Prepun opasnosti. A u Americi inače postoji proizvodnja paranoje pa se čovjek često pita gdje je granica između opreza i toga da doista sjediš u sobi i nikamo ne ideš. Story: Sina vozite svuda? Vozim ga. Nikamo ne ide sam. To je Los Angeles i uistinu je teško. Zapravo se roditelji pretvaraju u vozače svoje djece. Kada Marko ide u školu, vozi se školskim busom, što je olakšanje za nas, no ja ga vozim na sve druge aktivnosti. On nikada nikamo nije išao sâm. Sjećam se da sam ja sa 11 godina, pa i cijelu osnovnu školu, išla sama. Imala sam dvije prijateljice koje su živjele na uglu pa smo zajedno išle u školu, koja baš i nije bila blizu. Danas te roditelj vozi, dakle, dijete uopće nema svijest o prelasku preko ceste. Marko Lav to sve zna u teoriji, ali nije nikada iskusio. Kad vidim da sâm s drugim klincima prelazi cestu, u panici sam. To je drugi svijet. Ne možeš dijete pustiti da se samo ide igrati na ulicu. Sa svakim susjedom i prijateljem moraš se dogovoriti za druženje pa ga vozim i čekam dok se igra. Nema spontanosti. Grad je preopasan i ljudi se sele u manja mjesta. Story: Jeste li ikad razmišljali o povratku? Ne znam. I to je moguće. Nikada ne znaš što će ti život donijeti. Zaljubljena sam u ovo more. I to mi je želja, živjeti na moru. Story: Marko Lav govori i hrvatski? Govori. Sve razumije jako dobro. Story: Kasno ste dobili dijete. Koliko vas je majčinstvo promijenilo? Potpuno, mislim da sam druga osoba koja ima jako malo veze s onom prijašnjom. Mislim da to doista mijenja kemijsku strukturu čovjeka. Promijenio se fokus u mom životu. On je sve što me zanima, ostalo je nevažno. Story: Je li vam žao što niste imali još djece? Bilo bi lijepo, ali i ovako je fantastično. Ništa se ne žalim jer je on dijete koje mi je najljepši i najvredniji dar u životu. Story: Koliko ste se amerikanizirali? Recikliram, veliki sam protivnik pušenja i kada me ljudi ovdje pitaju smeta li mi ako zapale, kažem - da. Amerika te navikne na to da stvari dobro funkcioniraju tako da postoji velika frustracija kada dođeš ovdje. Postaneš netolerantan prema sporosti, neprofesionalnosti...
Razgovarala Nikolina Kunić Snimio Tomislav Marić
