Glumica, doktorica znanosti i profesorica Vitomira Lončar prije pet godina sa suprugom Ivicom Šimićem otvorila je novo poglavlje u životu i preselila u Kinu. Otputovali su u nama daleki grad X'ian i žive punim plućima. U razgovoru za Story.hr Vitomira je ispričala zašto niti ne pomišlja o povratku u Hrvatsku te kako sada izgleda život u zemlji u kojoj je počela priča s pandemijom koronairusa.
Sa suprugom nekoliko godina živite u Kini. Kako je došlo do te odluke, čime vas je Kina privukla?
Primiče se kraju naša peta kineska godina. Krajem travnja proslavili smo pet godina da sam prvi puta stigla u Xi'an da vidim mogu li uopće živjeti u okruženju toliko različitom od onoga u kojem sam proživjela svojih prvih 57 godina života. Ivica je došao prije mene jer je radio predstavu, a ujedno je i pripremao stan i sve ostalo potrebno za naš novi život. A odluka da se spakiramo i odemo je pala jednog hladnog utorka u studenom 2015. kada sam shvatila da mi u Hrvatskoj nema budućnosti. Ivica je Kinu sanjao još od 2010. godine, kada je prvi puta došao u ovu nevjerojatnu zemlju, ali ja za tu ideju nisam htjela niti čuti. Pet godina poslije Kina je postala opcijom koja je nudila novi život. I, eto, tu smo!
Jeste li zadovoljni životom u Kini? Kako ste se snašli kada ste tek došli?
Kada sam došla, Ivica je već bio u punom pogonu. Prve je godine radio neprekidno, bez slobodnog dana. Odlazio bi ujutro i vraćao se navečer, a ja sam ostajala sama u okruženju u kojem nisam poznavala nikoga i u kojem je malo tko govorio engleski. Ubrzo sam našla posao na fakultetu na kojem i danas predajem (Eurasia University, Xi'an), ali sam radila samo jedan dan u tjednu, a ostalo vrijeme sam posvetila osmišljavanju novog života. Odmah sam počela učiti kineski što me je okupiralo i pomoglo mi da preživim te prve mjesece. Ne, nije bilo jednostavno. I hrvatske sam ponijela jedan jedini kofer, a i on je bio pun knjiga. Cijeli moj poznati život ostao je 8000 kilometara daleko. Sada, nakon pet godina, uživamo u svakom danu i nadamo se da će nas zdravlje poslužiti da možemo ostati još koju godinu.
Je li vam od početka vašeg življenja u Kini ponekad palo na pamet da biste se željeli vratiti u Hrvatsku i ne vraćati se?
Doslovno – nikada. Čak i kad mi je u početku znalo biti teško, povratak nije bio opcija. Iz Hrvatske sam otišla jer mi je u to vrijeme kvaliteta života bila – ispod nule. Zašto bih se vraćala? Kina je bila prostor novih mogućnosti za razliku od Hrvatske u kojoj više nije bilo ni jedne jedine.
Kakva je sada situacija u Kini s obzirom na pandemiju koronavirusa?
U Kini se živi kao i prije pandemije. Jedina je razlika što su maske u javnom prijevozu obavezne i što se posvuda još uvijek skenira kod. Trenutačno je velika akcija cijepljenja. Jedina promjena je u tome što u kazalištu i na koncertima gledamo i slušamo samo kineske umjetnike. Stranci još uvijek teško ulaze u zemlju. Ima i to svoje prednosti, upoznajemo kinesku suvremenu kazališnu i glazbenu scenu!
Kako ste se osjećali kada je pandemija tek krenula? Mislite li da su ljudi u Kini po tom pitanju bili odgovorniji nego u Hrvatskoj?
Dan prije nego je naš grad završio u lockdownu mi smo bili otputovali na godišnji odmor na Filipine, tako da smo najteže dane u Kini pratili iz daleka. Ne bih ja upotrebljavala riječi 'odgovorno' ili 'neodgovorno'. Sve u Kini je drugačije od nama poznatog svijeta pa je tako i njihov pristup ovoj krizi – drugačiji. Praktički, od svibnja 2020. godine, problem pandemije u svakodnevnom životu više ne postoji. Naša provincija, u kojoj živi 60 milijuna ljudi, od siječnja 2020. do danas broji tri smrtna slučaja povezana a korona virusom i sveukupno 610 oboljelih. Mislim da o pristupu najbolje govore ove brojke.
Planirate li ovo ljeto doći u Hrvatsku?
Ne, ne planiramo dolaziti u Hrvatsku. Ivica režira dvije predstave, jednu u Guangzhou, jednu u Xi'anu, ima nekoliko većih seminara i nema vremena, a ja ću istraživati Kinu i putovati. Za praznike u svibnju putovala sam po Xinjiangu, sada se spremam na Tibet i u pokrajinu Gansu. U Kini ima toliko toga za vidjeti da mi je ovo jedinstvena prilika koju ne želim propustiti. Nije vrijeme za odlazak prema krajevima u kojima je korona kriza još uvijek aktualna.
Prošle ste godine došli. Jeste li naišli na neke probleme, primjerice, je li vam bilo teško dobiti kartu?
Prošle smo godine neplanirano došli u Hrvatsku i to s Filipina, s ručnom prtljagom, s godišnjeg odmora, jer se u Kinu nismo mogli vratiti. 'Zapeli' smo u Hrvatskoj šest mjeseci i povratak nije bio lagan. Cijena karata je nezamislivo skupa, a u karanteni smo bili četiri tjedna. Ne bismo ponovili slično iskustvo. Jednom je bilo dovoljno!
Po čemu se Kina ističe, što mislite, kako pandemiju uspijeva držati pod kontrolom? Što je najdjelotvornije?
Najdjelotvornija je njihova kultura u kojoj pojedinac nije važan, važna je obitelj, važan je kolektiv, važno je zdravlje cijele nacije. Naš zapadni, individualistički pristup, njima je potpuno stran. To je drugačija kultura koju zapadnjaci teško mogu razumjeti, usudila bih se reći – nikako ne mogu razumjeti. Ponekad otvorim hrvatske novine i već po naslovima koji govore o Kini mi je jasno o kolikom se nerazumijevanju radi.
Kakva je sada situacija u gradu? Jesu li ljudi opušteniji ili se još uvijek više zadržavaju kod kuće?
Ljudi žive baš kao i prije. Nema razlike.
Za kraj, kako se pandemija odrazila na vas i vašeg supruga? Što vam je bilo najteže, što vam
je najviše nedostajalo?
Najviše nam je nedostajala Kina kad smo zapeli u Hrvatskoj, ha-ha!
Jeste li optimistični i mislite li da će sve ovo uskoro proći?
Ne razmišljam o tome. Bit će kako mora biti. Ne razbijam glavu problemima nad kojima nemam kontrolu. Nemam baš toliko vremena da bih ga mogla gubiti na nešto na što nemam utjecaj. Voljela bih da se stanje u Hrvatskoj stabilizira i da publika ponovno može doći u našu Malu scenu i da naša Buga ponovno može igrati predstave pred punim gledalištem. Kina me naučila i strpljivosti pa neusporedivo manje jurim nego prije. A malo kineskog strpljenja svima bi dobro došlo.
