Svijet je osvojila HBO-ova serija ‘Slom’ koja se temelji na istoimenoj knjizi američke književnice Jean Hanff Korelitz. Čim je objavljena 2014. godine, postala je bestseler zahvaljujući napetoj radnji u kojoj se psihoterapeutkinja Grace mora suočiti s lažima i tajnama na koje je i sama upozoravala u svojoj knjizi ‘Trebala si znati’. Cijenjena književnica samo za Story otkrila je zašto je bolje ne pitati je o radnji, je li joj se svidjela serija, ali i zašto je danas malo sretnija nego prije četiri mjeseca.
Story: ‘Slom’ je ponovno u fokusu javnosti. Da ste vi čitatelj, što bi vas privuklo toj knjizi?
Ova je knjiga bezvremenska iz jednostavnog razloga: među nama oduvijek živi puno osoba koje su poput Jonathana i Grace. Stalno dobivam e-mailove žena koje misle da je to knjiga o njima, njihovim brakovima, bivšim dečkima ili otuđenim muževima. Nikada ne znam kako bih reagirala na te poruke, što im reći. Trebala si znati? Svi smo trebali znati, ali nismo i u tome je poanta. Kao čitatelja privlači me ta dihotomija - nevjerojatno glupi postupci pametnih ljudi. Dovoljno mi je reći “Mislila je da poznaje svoga supruga. Bila je u krivu” da bih se zainteresirala i pročitala je.
Story: Vaša majka bila je psihoterapeutkinja i pričala vam je o svojim pacijentima. Koliko je to utjecalo na pisanje ‘Sloma’?
To je bila polazna točka romana, ali puno je godina prošlo prije nego što sam ga počela pisati. Majku je također fasciniralo to što možete biti inteligentna, obrazovana, moćna žena, ali može vas zavesti netko čije se namjere čine vrlo jasnima nekome tko gleda sa strane, poput psihoterapeuta. Slušanje o tim partnerstvima bilo je kao da gledam heroinu u horor filmu. U jednom trenutku počnete vikati: “Jesi li ti normalna? Ne ulazi u kuću u kojoj su nestali svi tvoji prijatelji samo zato što si vani čula neke čudne zvukove!” Ali ona ipak uđe.
Story: Biste li što promijenili da danas pišete tu knjigu?
Bit ću potpuno iskrena. Jednom kada završim knjigu, odnosno kada je napisana, uređena, redigirana, lektorirana i dostupna javnosti, odmah počinjem stvarati novu i više ne čitam prethodnu. Drugim riječima, ‘Slom’ nisam pročitala otkad sam ga 2014. godine završila. Kada me ljudi pitaju nešto o romanu, ponekad se ne mogu sjetiti lika ili dijela radnje o kojem govore. Nakon te knjige napisala sam tri nove i sada samo razmišljam o novom romanu ‘The Plot’. Da danas sjednem i počnem čitati ‘Slom’, sigurno bih pronašla mnogo rečenica koje bih rado popravila, a možda bih i dodala nove radnje i karakterizaciju likova. I to su izvrsni razlozi zašto ne bih trebala ponovno čitati taj roman.
Story: Kako vam se svidjela serija ‘Slom’?
Kao što mnogi znaju, serija se od drugog nastavka dosta razlikuje od knjige. To sam znala unaprijed i s time sam se pomirila, iako mi je drago što se na kraju vratila mojoj viziji i to će biti jasno svima koji je pogledaju i pročitaju roman. Serija je ispričala drukčiju, paralelnu priču, s nekim novim i uzbudljivim likovima. Posebno mi se svidjela odvjetnica Haley Fitzgerald koju glumi Noma Dumezweni. Njujorčanka sam i odlični su mi otmjeni stanovi i njihovi pogledi od milijun dolara. Osim toga, bili su mi divni svi kostimi.
Story: Trebaju li ekranizacije biti u potpunosti vjerne knjigama na kojima se temelje?
Na ovo pitanje nikada neće postojati samo jedan odgovor. Pogledajte film ‘Adaptacija’ koji je trebao biti ekranizacija knjige ‘Kradljivac orhideja’ Susan Orlean, ali na kraju je sve osim toga. Stephen King mrzio je Kubrickovu adaptaciju ‘Isijavanja’, a meni je taj film odličan. Svaki slučaj treba gledati zasebno, ali idealno bi bilo da osoba koja ekranizira knjigu prema njoj osjeća strast i poštovanje. Ako to ne osjeća, bolje da snima nešto drugo ili sama nešto napiše.
Story: Kakav je osjećaj gledati na televiziji svoj rad, svoje misli?
Nadrealno i ponizno. Shvaćate da se ništa od toga ne bi dogodilo da niste smislili priču, no s druge strane, kada je riječ o onome što vidite na ekranu, autor izvornog materijala toliko je nevažan. Zato je to neobično i šizoidno iskustvo.
Story: U jednom intervjuu rekli ste da vas je iznenadio kraj serije. Što je bilo iznenađujuće?
S obitelji sam prošlog proljeća pogledala prvih pet nastavaka i bilo je divno što smo ih mogli zajedno pratiti s različitih lokacija u karanteni. Šesti nastavak HBO je držao u tajnosti i mislim da ni neki glumci nisu znali kako će sve završiti. Kako sam prihvatila da serija nije priča koju sam napisala? Bila sam u istom brodu kao i svi ostali te sam pokušavala razriješiti misterij. Ipak, stvarno nisam vidjela drugog ubojicu nego onoga kojeg sam napisala.
Story: Rekli ste i da vas fasciniraju ‘laži i lažljivci’. Što vas najviše intrigira?
Mislim da me fasciniraju jer sam ja toliko loša lažljivica. Počnem se preznojavati, tresti, bojim se da će me uhvatiti u laži i zato nikada neću razumjeti ljude koji se čine neopterećenima neistinama. Četiri godine imali smo izabranog dužnosnika, čije se ime ne mogu natjerati napisati, koji naoko uopće nije vidio razliku između istine i laži, koji je prezirno gledao činjenice, koji je glasnijim lažima odgovarao na dokaze. Osjećala sam određenu fascinaciju njime, no svi smo bili na kušnji zbog destrukcije koju je prouzročio degradiranjem istine. Još smo na kušnji.
Story: Po čemu ćete pamtiti prošlu godinu?
Po strahu i preziru. Većinu vremena sam sa suprugom, psom i mačkom bila u ruralnom dijelu države New York i ponekad bi nas posjetila naša djeca, a mi bismo posjećivali moje roditelje koji su se nedavno cijepili. U toj kući usred ničega pisala sam novu knjigu i gledala kako mini serija postaje svjetski hit. Bilo je čudno i grozno, ali bizarno jer je to istodobno bio vrhunac moje književne karijere. Cijeli život čitam o pandemijama, bojala sam ih se, ali znam i da one mijenjaju društva. S nešto optimizma veselim se boljem svijetu kada sve ovo završi, svijetu u kojem smo zahvalniji na jednostavnoj ljudskoj interakciji i gdje poštujemo jedni druge. Prije četiri mjeseca htjela sam samo dvije stvari - cjepivo protiv korone i novog predsjednika, a danas imam oboje. Zato sam sretna, ili barem sretnija nego što sam bila. Idemo naprijed!
Story: Spomenuli ste da ste sada posvećeni novoj knjizi koja će biti objavljena u travnju. Što nam možete otkriti o radnji romana ‘The Plot’?
Napisala sam ga tijekom pandemije. Nadahnut je strahom i bijesom jer moja zemlja nema vodstvo, no te teme nisu nove za mene. Mnoge čitatelje zanima odakle piscima ideje, ali to je za nas vrlo komplicirano. Prije svega, mi smo čitatelji i stalno čitamo djela svojih suvremenika te svih onih koji su stvarali prije nas. To znači da su naše glave i sjećanja prepuni jezika, priča, likova i motiva. Uvijek postoji preokupacija odakle priča dolazi i za mnoge od nas to postane opsesija. Naravno da ne kopiramo namjerno i plagijati su, srećom, iznimno rijetki, ali puno je tu nijansi. Gdje sam izvukla taj lik i radnju? Čini mi se poznata rečenica koju sam sada napisala, jesam li je nenamjerno uzela iz nečega što sam pročitala prošlog tjedna ili prije deset godina? Na kraju, što je uistinu originalno i što smijem nazvati svojim? U knjizi ‘The Plot’ pisac kojem karijera ne ide dobro napiše roman temeljen na radnji nedovršenog romana njegova preminulog studenta. On ne kopira nijednu riječ koju je napisao student, ali zna kako će to ‘prisvajanje’ izgledati ostatku svijeta, pogotovo nakon što knjiga postane hit. Nakon što mu se javi anonimni kritičar koji zna što je napravio, pisac postane opsjednut potrebom da ga pronađe prije nego što se to otkrije te postane predmet ismijavanja. On ne zna da se iza prisvojene radnje krije mnogo kompliciranija priča. ‘The Plot’ je triler, ali mislim da će za pisce imati i dodatnu važnost jer je to naša kolektivna noćna mora.
