Svjetska, a naša! Jazz glazbenica Thana Alexa, Amerikanka hrvatskog podrijetla˝, nominirana je za Grammy u jazz kategoriji, odnosno njezin album ‘Ona’. New York Times piše: ‘Alexa je pjevačica s globalnom perspektivom’, Billboard tvrdi da je glazbeni klišej pretvorila u nešto uzbudljivo, evocirajuće i novo, a prestižni Downbeat kaže da ova sjajna cura donosi ‘svjetlucajuću’ umjetnost i nepogrešivo samopouzdanje. Ekskluzivno iz New Yorka javila nam se 33-godišnja umjetnica i ispričala nam sve o velikom priznanju, fascinantnoj obiteljskoj povijesti, ljubavi s vlasnikom pet Grammyja Antonijem Sanchezom, prijateljstvu s Oliverom Dragojevićem, humanitarnom radu, željama i inspiraciji…
Story: Iz New Yorka nam stižu fantastične vijesti, vaš drugi jazz album ‘Ona’ nominiran je za Grammy, Olimp svakoga glazbenika. Kako ste primili ovo priznanje?
Za nominaciju doznala sam od svoje najbolje prijateljice iz New Yorka i glazbene suradnice - Nicole Zuraitis. Poslala mi je tri poruke, potom nazvala, a kad sam se konačno javila, zajedno smo vrištale preko telefona! To je bila najslađa slučajnost jer kad je ona prije dvije godine bila nominirana, ja sam bila ta koja joj je to javila! Odmah nakon toga zvala sam majku u Dubrovnik, pa oca u Zagreb, a onda i baku na Floridu. Plakali smo, smijali se, vrištali i slavili! Još slavimo!
Story: Rekli ste da ste album zamislili kao odu ženskoj slobodi, a posvetili ste ga i ženama iz vaše obitelji? Inspirirao vas je i prosvjed za ženska prava u Washingtonu?
Album ‘Ona’ nastajao je dvije godine, no njegova se premisa iskristalizirala 2017., nakon što sam sudjelovala u Maršu žena u Washingtonu, najvećem jednodnevnim prosvjedu u američkoj povijesti. Duboko dirnuta snažnim govorima koje sam ondje čula, dobila sam inspiraciju da otkrijem više o pričama hrvatskih žena u svojoj obitelji i utjecaju njihova životna iskustva na moje postojanje, rast i osjećaj slobode. Vrhunac su bili razgovori s mojom majkom i bakom s očeve strane, u kojima sam otkrila mnoge nepoznate detalje o njihovim životima i svojoj obitelji. Na istraživanje me ponukala i borba i teret žena u modernom društvu kroz prizmu pet elemenata - uma, duše, seksualnosti, borbe za redefiniranje rodno uvjetovanih uloga u vezama i unutarnje snage pojedinca. Poteškoće s kojima sam se susretala u svome životu u mnogom se razlikuju od onih na koje su nailazile moja majka, baka ili prabaka, no suočavajući se s preprekama koje su im tijekom povijesti priječile put, žene su razvile kreativne i jedinstvene načine preživljavanja i razvijanja. Naša je evolucija dokaz da nas se ne može zaustaviti. ‘Ona’ je glazbena priča o samootkrivanju, otporu, prosvjedu i zahtijevanju promjene. Album predstavlja snažan i slobodan ženski duh koji živi u svakoj od nas.
Story: Vaša glazbena priča započela je već s tri godine u SAD-u?
Kad sam imala tri godine, nestala sam na jednom dječjem rođendanu. Nakon duge potrage majka me pronašla u podrumu. Sjedila sam uz male klavijature na kojima sam pokušavala odsvirati dječje pjesmice koje sam negdje čula i zapamtila. Mama je zaključila da je to znak pa je odmah kontaktirala dekana lokalnog konzervatorija da me upiše na satove glazbe. Otišla sam s mamom na sastanak s dekanom sa svojim dječjim klavijaturama. Bila sam toliko nervozna da sam prvo odbila svirati, na što je dekan rekao majci da je to jedan od razloga zašto u školu nikad ne upisuju djecu mlađu od šest godina. Kad sam to čula, odjednom sam počela svirati, što je dekana iznenadilo te je odmah pozvao učiteljicu klavira. Njoj sam ponovno odbila svirati i rekla da zapravo želim svirati violinu. Mama nije ni bila svjesna da znam što je violina! Pozvali su profesoricu violine, a kad je ona raspakirala instrument, rekla sam: “Da, hoću to!” te dodala da ću početi s četiri godine jer su mi ruke bile premale. Majka je mislila da sam zaboravila na to, ali točno godinu dana poslije objavila sam joj da sam spremna! Počela sam i ozbiljno svirala sljedećih 13 godina, što i danas radim.
Story: Zapravo je pokojni jazz velikan Boško Petrović zaslužan za vašu glazbenu karijeru. Gdje ste ga upoznali?
Kada sam sa 16 godina počela pripremati aplikacije za upis na fakultete u SAD-u, htjela sam u to uvrstiti i demo CD. Živjeli smo blizu BP Cluba i često ondje išli obiteljski slušati glazbu. Otac je jedan dan otišao u kluba i zamolio Boška da posluša kako pjevam te da mi, ako mu se svidi moj glas, pomogne snimiti taj demo. Od tog snimanja Boško je prepoznao moj talent i uveo me u svijet jazza. Dao mi je priliku da pjevam u BP Clubu i, možda najvažnije od svega, odveo me u Grožnjan na ljetni kamp Jazz iz Back! - što mi je promijenilo život. I Gordana i Dragan Čač Čačinović bili su zaslužni što sam uključena kao jedina vokalistica na koncert ‘For/From Croatia With Love’ u Jazz at Lincoln Centeru 2009. s jazz velikanima - Matijom Dedićem, Marijem Mavrinom, Elvisom Stanićem, Primožem Grašićem, Lennyjem Whiteom, Busterom Williamsom i Georgeom Colliganom.
Story: Koji vam je savjet dao? Po čemu ga pamtite?
Jedan dan bila sam u BP-ju i sjela do njega. Tada mi je dao najvažniji savjet: “Thana, moraš naći svoj glas, svoj zvuk. Ne možeš cijeli život imitirati Ellu Fitzgerald. I definitivno moraš skladati.” Kad sam to čula, nije mi bilo jasno koliko je njegov savjet važan, ali sada potpuno shvaćam… I imao je pravo!
Story: Je li bilo trenutaka kada ste mislili odustati? Glazbena konkurencija je golema.
Do ovog sam trenutka stigla nakon puno napornog rada, odbijanja, nakon što sam godinama naporno radila kao freelance glazbenica, bez podrške diskografske kuće, menadžera, nakon što je kompanija PledgeMusic otišla u stečaj, čime su nestali deseci tisuća dolara prikupljenih u crowdfunding kampanji za moj album. Nakon što sam ipak uspješno objavila album nisam mogla na turneju ni održavati nastupe zbog pandemije koronavirusa. Bez obzira na te goleme probleme, ustrajala sam jer duboko vjerujem u priču koju sam željela ispričati ovom glazbom - kako bih dala glas duši žena posvuda, počevši od hrvatskih u svojoj obitelji. Preplavljena sam zahvalnošću i srećom!
Story: I vaš životni put je zanimljiv. Rodili ste se u New Yorku, no sa 13 godina došli ste živjeti u Hrvatsku. Kako je došlo do te odluke?
Rodila sam se na Manhattanu. Roditelji su mi iz Hrvatske, iako je i mama, rodom Dubrovčanka, rođena u SAD-u. Moj brat Niki, također rođen u New Yorku, poginuo je u prometnoj nesreći 2010. u Kaliforniji. Nedostaje mi svaki dan. Već s tri mjeseca gotovo sam svako ljeto provodila u Hrvatskoj. Do 13. godine živjela sam u SAD-u i 2000. preselila se s obitelji u Zagreb, gdje sam završila osnovnu i srednju školu pa sam se vratila u Ameriku na fakultet. Danas tata živi u Zagrebu, a mama u Dubrovniku.
Story: U Zagrebu ste završili osnovnu i srednju školu. Kako ste se snašli? Što vam je ovdje bilo drukčije nego u Americi?
Doživjela sam golem kulturni šok. Hrvatska mi je bila poznata, ali samo preko praznika. Nisam ni znala dobro govoriti hrvatski jer smo kod kuće pričali na engleskom pa mi je to razdoblje bilo dosta izazovno. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo potpuno promijenilo moj život na najbolji način. Sigurno ne bih bila to što jesam da se nisam povezala sa svojim korijenima, obitelji i time glazbenim putem.
Story: Ipak, fakultet ste završili preko bare, i to jazz na New School Universityju u New Yorku, a potom psihologiju na Eugene Lang Collegeu. Kako su se ispreplele te dvije grane?
Upisala sam psihologiju na Sveučilištu u Bostonu, ali brzo sam shvatila da život bez glazbe na prvome mjestu nije za mene. Nakon godinu dana preselila sam se u New York kako bih započela karijeru i upisala New School University na Manhattanu, gdje sam tijekom pet godina diplomirala jazz i psihologiju. Isprva su to bila dva zasebna studija, ali do kraja školovanja kombinirala sam svoje znanje i napisala diplomsku disertaciju o psihologiji glazbe - kako je obrađujemo i kako je naša emocionalna povezanost s njom povezana memorijom.
Story: Koliko vam diploma psihologije koristi u praktičnom životu, međuljudskim odnosima?
Osnovno razumijevanje i znanje psihologije pomoglo mi je s ljudima. U glazbenom se poslu moraš znati nositi s različitim karakterima, velikim egom, nesigurnostima i predrasudama prema ženama u biznisu. Zbog toga mi je psihologija puno pomogla.
Story: Vaš suprug Antonio Sanchez je jazz bubnjar, osvojio je pet Grammyja, a poznat je i kao autor glazbe za film ‘Birdman’. Imate najbolje kod kuće?
Moj je suprug najbolji glazbenik i najbolja osoba koju poznajem. Glazba je učvrstila našu vezu, zbližila nas, a ljubav prema glazbi - zajedno s onom jedno prema drugom - prirodno je obogatila naše glazbene koncepte, projekte i osobna dostignuća. Duboko smo povezani glazbeno i emocionalno, što se vidi u svemu što radimo. Međusobno se nadahnjujemo i motiviramo.
Story: Kako ste se upoznali? Navodno je naš Oliver Dragojević zaslužan za vaš susret?
Antonio je svirao bubnjeve na Oliverovu nastupu u Carnegie Hallu 2008. godine. Ta je večer bila jedna od najvažnijih u povijesti za sve Hrvate koji žive u New Yorku. Na tom koncertu bila sam u publici s mamom i širom obitelji. Kad sam u prospektu pročitala njegovo ime kao bubnjara i Jasona Lindernera kao klavijaturista, nisam mogla vjerovati da dva tako velika njujorška glazbenika sviraju s Oliverom. Na kraju koncerta Antonio je izveo solo na bubnjevima, što me očaralo. Odlučila sam da ga moram upoznati. Nisam to uspjela nakon koncerta pa sam mu poslala poruku preko MySpacea te smo dogovorili kavu. Uvijek se šalimo kako smo se upoznali na ‘old fashion way’, prije Facebooka. Iz prve smo bili privlačni jedno drugome, ali meni je bilo najvažnije da me on poštuje kao osobu i kao glazbenicu. Zato smo se družili punih osam mjeseci prije nego što sam dopustila da se prijateljstvo pretvori u ljubav. Antonio i ja od tog trenutka Olivera zovemo našim kumom. Jako nam nedostaje.
Story: Jeste li s Antonijem bili u Hrvatskoj?
Antonio je prvi put u Hrvatskoj bio 1997. s Paquitom D’Riverom i United Nations Orchestrom. Već se tada zaljubio u našu zemlju, a otkad smo zajedno u Hrvatsku putujemo barem jednom godišnje. Ići kod mojih za nas je lijek - od Dubrovnika, Zagreba do Rovinja. Godinama se trudim pokazati mu što više Hrvatsku. Posljednji put bili smo u rujnu, posjetili moje roditelje, te iskoristili priliku jer su koncerti i turneje bili otkazani. Putovali smo u Dubrovnik, Šibenik, Rovinj i na Vis, a Antonio je prvi put bio u Plavoj špilji - to mu je bila senzacija!
Story: Producirao vam je i odsvirao prvi album iz 2015. ‘Ode to Heroes’, a vi pjevate u njegovu bendu Migration. Kako ide ta suradnja? Dođe li katkad do prepirke i zašto?
Kada smo započeli vezu prije 11 godina, odlučili smo da ćemo intimu i poslove držati odvojeno, no kako nas je prirodno privlačila međusobna glazba, na kraju smo ipak počeli raditi na zajedničkim projektima. Počela sam 2013. pjevati u njegovu bendu Migration i otad smo s bendom snimili tri hvaljena albuma te nastupali diljem svijeta, izvodili njegovu i moju glazbu, ali i nastavili inspirirati jedno drugo. Antonio je svirao na mojem prvom albumu ‘Ode to Heroes’, koji je i producirao, iz 2015. godine. Vjerujemo jedno u drugo i potičemo se da budemo što bolji možemo biti. Najbolje u našem odnosu je međusobno poštovanje koje imamo kao glazbenici i kao ljudi. Komunikacija nam je izvrsna, a ako se ne slažemo u nečemu, uvijek poštujemo ono što drugi misli.
Story: Da ste veliko ime u jazz svijetu, potvrdila je i naslovnica prestižnog magazina Downbeat?
U ožujku sam izdala album ‘Ona’, u svibnju smo suprug i ja bili na naslovnici poznatog jazz časopisa Downbeat, što je bilo nevjerojatno za oboje. Urednik časopisa vidio nas je kao duo u siječnju ove godine na NAMM Show (National Association of Music Merchants) u Los Angelesu. Bio je toliko impresioniran našim duom da je odlučio predstaviti naš suradnički odnos. Biti na naslovnicu Downbeata vrhunac je za džeziste diljem svijeta. Vrijeme izlaska bilo je nepovoljno jer se poklopilo sa zatvaranjem zbog pandemije pa nisam mogla iskoristiti tu priliku za turneju. Inače, turneju za 2020. organizirala sam sama bez agenta početkom godine, onda se dogodila pandemija, zbog čega sam bila jako razočarana. Sigurna sam da je naslovnica skrenula pozornost na album, što je definitivno pomoglo u nominaciji za Grammy.
Story: Antonijev djed je poznati meksički glumac, no i vi imate slavnu stranu. Navodno je po vašem pradjedu nastao lik Jamesa Bonda? Koliko je istine u tome?
Antonijev djed je Ignacio López Tarso, jedan od najpoznatijih filmskih i kazališnih glumaca u Meksiku, kojeg se hrvatska publika možda sjeća iz popularne sapunice ‘Esmeralda’. Smiješna je priča kad se moja svekrva vraćala u Meksiko nakon prvog putovanja u Hrvatsku te sjela u kafiću u zračnoj luci i odjedanput začula poznati glas... Podigla je pogled i vidjela svog oca na televiziju u ‘Esmeraldi’! Moj nono Frano, tata moje mame, tijekom Drugoga svjetskog rata bio je dvostruki agent, obavještajac u službi britanske krune zbog čega je i odlikovan Redom Britanskog Carstva, najvišim odličjem za strance. James Bond je sukus trojice dvostrukih agenata koji su radili zajedno pod imenom Tricikl. Legenda kaže da je Tricikl činio trolist dvostrukih agenata - Duško Popov, još jedan Hrvat koji se prezivao Šoštarić (ne znam mu prvo ime) i moj nono, Frano Bona kodnog imena Freak. Ian Fleming bio je njihov nadglednik u britanskoj obavještajnoj službi te je dobio inspiraciju za lik Jamesa Bonda.
Story: Rolling Stone je pisao o vašoj inicijativi ‘Iz dnevnog boravka’, kad ste prikupili 140 tisuća dolara za glazbenike bez primanja tijekom karantene. Osim toga, tu je još jedna humanitarna gesta, donirali ste i za inicijativu Spasi me?
Nakon što su mi otkazani svi koncerti za 2020. i dobar dio 2021. zbog korone te kad sam vidjela da se isto dogodilo svima koje poznajem, s dvoje prijatelja glazbenika - vokalistom Sirintipom i saksofonistom Owenom Broderom, na pandemiju sam odgovorila organiziranjem inicijative ‘Live From Our Living Rooms’. Prvo izdanje serijala bilo je Online Festival & Fundraiser, a organizirali smo ga kako bismo prikupili sredstva za pomoć njujorškim glazbenicima pogođenima pandemijom. Festival je uključivao nastupe izvođača kao što su Chick Corea, Joe Lovano, Christian McBride, Linda May Han Oh i drugi te je bio jako uspješan. Rolling Stone nas je nazvao ‘prvim jazz festivalom pandemije’. Nakon toga predstavili smo partnersku akciju i virtualni festival u suradnji s DC Jazz Festivalom u lipnju kako bismo pomogli glazbenicima s područja Washingtona, potom smo organizirali dvanaestodnevni Creative Summit (virtualni jazz kamp s nastupima i webinarima) kako bismo prikupili sredstva za drugu turu potpora za sve glazbenike u SAD-u. Tijekom tri serije uspjeli smo zaposliti više od 120 umjetnika, prikupiti više od 140.000 dolara i realizirali više od 80 novčanih donacija potrebitim glazbenicima sa sjedištem u SAD-u. Posljednji krug sredstava podijelili smo 1. studenoga. Moj album ‘Ona’ glazbena je priča o samootkrivenju, otporu, protestu i želji za promjenama. Predstavlja ženski duh, jak i slobodan, onaj koji postoji u svakoj od nas. Njime želim podržati i Hrvatice jer su korijeni albuma ustvari priče o ženama u mojim obiteljima te moram dodati da upravo zato surađujem s hrvatskom udrugom Solidarna. Od svakog fizički prodanog albuma jedan dolar odlazi toj udruzi i njihovoj kampanji #spasime.
Story: Što je ono hrvatsko što nosite u sebi, iako ste se rodili negdje daleko?
Ponosna sam na svoje korijene te sam jako povezana s našom kulturom, jezikom, umjetnošću, hranom i ljudima. Moji obiteljski korijeni sežu duboko u povijest i to je jedan od najvećih razloga zašto osjećam toliko duboku povezanost s Hrvatskom.
Moja mama dolazi iz jedne od najstarijih plemićkih obitelji u Dubrovniku - Bona. Već znate za njezina oca Franu Bona, inspiraciju za Jamesa Bonda, koji joj je usadio veliku ljubav za biser Jadrana, a koju su imale sve Bone u obitelji. Mamin djed Luko Bona puno je napravio za Dubrovnik, uključujući izgradnju tramvaja 1910. godine. Dubrovnik je tada bio jedan od samo četiri grada u svijetu koji su imali tramvaj, što je znatno pomoglo u razvijanju gradske ekonomije. Moja mama, Mercy Bona, imala je nekoliko različitih karijera. U mladosti je u New Yorku bila glumica i potom je, da bi se prehranila, prešla u bankarstvo te tijekom 18 godina postala vrhunski menadžer, tada najviše pozicionirana žena u američkom bankarstvu. Već 30 godina je predsjednica neprofitne fondacije Heathcote Art Foundation koja donira u područje umjetnosti i kulture. Kad smo se doselili u Hrvatsku 2000. godine, stvorila je program FACE Croatia koji podržava umjetnike u Hrvatskoj te projekte među hrvatskim i američkim umjetnicima.
Jedan pradjed s očeve strane, Slavoljub Milojević rođen u Novoj Gradiški, bio je zapovjednik tvrđave u Slavonskom Brodu, gdje je rođena i moja baka Anđelka. Zapovijedao je poznatim specijalnim vodom BH6 austrougarske vojske te se istaknuo u borbama tijekom Prvoga svjetskog rata. Drugi pradjed dr. Ante Pavelić zubar bio je političar iz Gospića te je predvodio stranku koja kasnije postaje HSS. On je u proklamaciji od 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju, čime je potvrdio uspjeh oslobođenja od austrougarskog imperija. Trebam istaknuti i dojmljiv i dugovječan život moje bake Anđelke Šalić koja je ušla u 100. godinu života i prava je snaga naše obitelji. Preživjela je i Drugi svjetski rat i doživjela osnivanje Hrvatske. Od mladih je dana pokazala poduzetnički duh, počevši kao dizajnerica haute couture u Zagrebu i u New Yorku, gdje je vodila veliku tvrtku. Moja je baka moja inspiracija.
Story: Jeste li razmišljali o povratku u Hrvatsku?
Hrvatska mi je predivna zemlja. Gradovi su čisti i sigurni, sjajni za obitelj. Iako zasad ne planiram trajni povratak, nikad se ne zna što život nosi.
Story: Čemu se veselite poslovno i privatno?
Radim na novom albumu sa svojom grupom Sonica (trio koji vodim s dvije prijateljice i sjajne glazbenice - Nicole Zuraitis i Julijom Adamy). Prije pandemije započele smo zajedničko snimanje albuma u našem studiju u Queensu, ali morale smo sve odgoditi zbog pandemije. Odlučile smo nastaviti raditi na albumu i objaviti ga sljedeće godine. Predivno je iskustvo surađivati s te dvije žene. Sve pjevamo, ja koristim svoje ‘petlje’ i efektne pedale, Nicole svira klavir, a Julia bas gitaru. Sve zajedno skladamo, a ja i produciram i svoj sam inženjer u studiju. ‘Ona’ je moje prvo iskustvo uređivanja i produciranja vlastite glazbe, ali za album Sonica prvi ću put biti odgovorna i za ostale tehničke detalje u studiju. To je potpuno drukčiji par rukava i ja ga volim!
Prije pandemije Antonio i ja smo stalno bili na putu, jedno putovanje za drugim. Neprekidno! Sjajno je kod zajedničkih putovanja to što imamo lijepa radna i osobna iskustva po cijelom svijetu. Osim toga, volimo biti i kod kuće u New Yorku. Prije pandemije većinu slobodnog vremena provodili smo obilazeći kulturne znamenitosti New Yorka te odlazili na svirke uživo zbog inspiracije i prijateljskih druženja. Jedva čekamo kad ćemo ponovno uživati u svemu što New York nudi, od uličnih performansa, kazališta do svirki.
I, naravno, jedva čekamo opet održavati koncerte. Postoji nešto posebno u nastupima pred publikom, imam osjećaj da sam na terapiji. To je terapeutski osjećaj, svojevrsno ‘pročišćavanje’ koje sam doživljavala svakodnevno dok sam nastupala. No sada, toliko mjeseci kasnije, zbog nakupljene energije i napetosti kojih se nisam riješila na pravi način osjećam da to utječe na moje emocionalno stanje. Osim toga, bilo je teško ostati kreativan i motiviran tijekom pandemije zato što nitko nije znao za što radimo, za što da se pripremamo. Turneju? Koncert? Snimanje? Nas umjetnike inspiriraju vanjski podražaji a s obzirom na to da smo proteklih mjeseci imali malo toga, čini mi se kao da se muza kompozicije u meni pomalo ‘isušila’... Jedini savjet koji mogu dati drugima jest onaj koji svakodnevno dajem sama sebi. Nemojte se osjećati krivima zato što nemate inspiraciju za skladanje, iako je teško. Važno je da ne budemo preoštri prema sebi. Nikad dosad nismo doživjeli ovakvo što i treba nam vrijeme da izbacimo tugu zbog svega što smo izgubili ove godine. Važno je ostati pozitivan te se pokušati iscijeliti ljubavlju i glazbom.
