Global Times nedavno je izvijestio da je u kineskom gradu Xi’an posljednjih tjedana zabilježen rekordno velik broj podnesenih zahtjeva za razvod, što bi se moglo objasniti dvama faktorima: uredi su zatvoreni mjesec dana pa ih je vjerojatno zadesio val odgođenih zahtjeva nakon što su ponovno otvoreni ili je pak karantena, odnosno vrijeme koje su parovi intenzivno provodili zajedno, rezultirala pogoršanjem odnosa. O čemu je zapravo riječ i kako bismo mi mogli izbjeći takav scenarij pokušala je doznati glumica Mirna Medaković Stepinac, i sama u braku te majka dvoje djece, koja je razgovarala sa psihoterapeutkinjom, NLP life coachem i hipnoterapeutkinjom Lidijom Černi, direktoricom Centra Pozitiva (Centar za pozitivne vrijednosti i osobnu izvrsnost).
Mirna: Našli smo se u situaciji s kojom se dosad nijedan par nije suočio. Riječ je o nečemu što bi moglo ili izvući ono najbolje iz odnosa dvoje ljudi ili ono najlošije. O čemu ovisi konačan ishod?
Situacija u kojoj se sada nalazimo i lokalno i globalno ostavit će trag na svima nama. No ono što smo mogli i još možemo naučiti jest svrnuti malo pogled na sebe. Posvetiti si više pozornosti, jer ovo je možda jedini trenutak u kojem možemo biti više ‘sa sobom’ nego inače. Poglavito je to važno za parove, za partnerske odnose. Svatko bi se trebao upitati koliko svojim ponašanjem pridonosi dobrom, odnosno lošem u partnerskom odnosu. Svaki je odnos dvosmjerna ulica i nijedan nesporazum ili konflikt ne odvija se sam po sebi, bez doprinosa obaju partnera. Koliko i kako svaki partner pridonosi odnosu - to je pravo pitanje za svakoga od nas upravo u ovo vrijeme izolacije, straha i neizvjesnosti. I u najboljem i u najlošijem obično sudjeluju oba partnera. Nema pobjednika i poraženih. Ishod ovisi o tome koliko smo se istinski iskreno posvetili jedno drugome, koliko volimo jedno drugo i koliko smo spremni dati. U svim životnim situacijama postoje krize, ali upravo iz njih učimo i mijenjamo se nabolje. Dobar odnos zasniva se na međusobnom poštovanju, odnosno na iskrenoj ljubavi i posvećenosti odnosu, vezi te, ako su uključena djeca, obiteljskim vrijednostima. No, kako mi se čini, u posljednje vrijeme te su vrijednosti prilično derogirane, i globalno i lokalno. Zato ovakva iskušenja u kojima smo se našli i više zajedničkog vremena, osim pogoršanja odnosa, donose i neke nove vrijednosti. No sve je to normalno i potrebno kako bismo naučili ono što trebamo. Ništa nam se nikad ne događa bez razloga.
Mirna: Navodno se u Kini nedugo nakon proglašenja karantene mnogo parova odlučilo na razvod. Iznenađuje li vas to?
Nije mi poznata ta informacija, ali svaka ekstremna situacija donosi i određene testove. Ne mislim da se broj razvoda povećao zbog prisilne izolacije, nego da su parovi u tom stanju morali doživjeti određenu katarzu svojega odnosa koji vjerojatno i dotad nije bio dobar. Razvod bi se ionako dogodio, a ova ga je situacija samo ubrzala. Ovakve situacije donose jače testove, ali kada par ima kvalitetan odnos, ti se testovi prevladaju, a vrlo ih često još više zbliže. Krize u brakovima događaju se svima, u bilo kojem dijelu svijeta. Ne mogu reći da je ovdje riječ o nekakvome kineskom sindromu.
Mirna: Neizbježno je da u ovakvim neprirodnim situacijama, kada smo i sami pod stresom, a usto i 24 sata zajedno, nastaju konflikati. Koji je najbolji način za njihovo rješavanje, osobito s obzirom na to da je izlazak u šetnju kako bismo razbistrili glavu danas također luksuz?
Rješenje svakog konflikta u odnosima zahtijeva pogled u sebe umjesto na partnerovo ponašanje. To što mi uvijek najviše smeta kod njega u konačnici je moj nedostatak. Problem je u tome što ne komuniciramo dovoljno kvalitetno, i to ne samo u bračnim, partnerskim nego i u svim drugim odnosima, poslovnim, obiteljskim, s djecom i sa svima drugima. Ne slušamo drugoga nego čekajući da on izloži svoj stav, razmišljamo što ćemo mu odgovoriti. Obično partnere kada dođu na bračnu terapiju upitam slušaju li svojega partnera, ono što uistinu govori, ili smišljaju odgovore, izvlače stare optužbe i slično. Zbog loše komunikacije i nedostatka razumijevanja onoga što partner govori parovi se dovode u bezizlaznu situaciju. Odnos međusobnog optuživanja osuđen je na propast. Dobra komunikacija korijen je kvalitetne i stabilne veze. Dakle, pravo je pitanje kakav je moj odnos sa sobom? To bi si svaki od partnera trebao postaviti i poraditi na tome da ga zaista razumije, jer naš odnos sa sobom zrcali sve druge odnose u životu.
Mirna: Kako možemo jedni drugima olakšati svakodnevicu koja sama po sebi predstavlja veliki psihički izazov?
˝Boljom komunikacijom, slušanjem partnera, djece, ukućana, poštujući njihova mišljenja, što tražimo i za sebe. Nikad nam partner ne govori nešto bez razloga. Obično imamo potrebu poboljšati odnos ako je negdje zapelo, samo najčešće ne znamo kako se izvući iz problema. Ono što je svakome danas potrebno jest posvetiti se sebi tijekom dana, opuštati se nekom kvalitetnom tehnikom relaksacije, meditacijom, otići na svjež zrak, udahnuti duboko i razmisliti o svojim postupcima. Kad smo tako opušteni i mirni, tada i drugima energetski dajemo više pa se i oni osjećaju mirnije u našem društvu. Posebno kada je riječ o odnosu s djecom. U tako smirenom stanju mogu mnogo više pružiti svojemu partneru. Svi naši psihički, emocionalni i mentalni izazovi mogu se ublažiti, ali i riješiti, radom na sebi, jer naš je odnos sa sobom uglavnom loš, nepoznat, a zrcali se na odnose s drugima. Poštujem li sebe? Volim li se i prihvaćam li svoje slabosti? Kad prihvatim svoje slabosti ili nedostatke, manje će mi smetati slabosti i nedostaci drugih. U partnerskom odnosu to je ključan čin - čin prihvaćanja. I tada će se neminovno partnerski odnos poboljšavati svakim danom. To je moje iskustvo.
Mirna: Ne moraju oba partnera ovu pandemiju doživljavati jednako ozbiljno. Jedan može, primjerice, dopuštati rodbini, braći i sestrama da dolaze u posjete i slično, a drugi se tome protiviti? Kako pomiriti te razlike?
Vjerojatno znate što je konsenzus. Treba pronaći zajednički stav u pristupu odnosima s rodbinom. Nema tu pobjednika ni poraženih.
Mirna: Kako da nas ovo iskustvo još više poveže, a ne udalji?
Iskustvo izolacije apsolutno nas može povezati dublje nego ikad, jer u najtežim životnim situacijama (ratovi, elementarne nepogode, bolesti, gubici) pobijedi obitelj koja se voli i poštuje. Jedinstvo, zajedništvo, prihvaćanje drugoga onakvim kakav jest najbolji je lijek za svaku kriznu situaciju. Uvijek. Nažalost, danas je sve manje skladnih obitelji u kojima se vidi ljubav na djelu. Morali bismo naučiti lekciju iz ove promjene koja nam se trenutačno događa. Ako ne naučimo, primjerice, zašto se stalno svađamo, zašto smo nezadovoljni drugom stranom (odnosno sa sobom), ako ne uvidimo koji je izvor problema u vezi, nećemo moći ostvariti odnos kakav smo željeli. A svaki se odnos može promijeniti, poboljšati pod jednim uvjetom - da oba partnera žele ostati zajedno. Ako ne, onda nema pomoći.
Mirna: Kako u ovoj situaciji pronaći vrijeme za sebe? Treba li se ijedan od partnera osjećati krivim što priželjkuje vrijeme za sebe i kako se riješiti osjećaja krivnje?
Mogu samo ponoviti ono što sam rekla u prethodnom odgovoru - fokusom na sebe. Posvećujući si više vremena, stvaramo i bolje međusobne odnose jer jaka, snažna, mirna osoba stvara i takve odnose. Zašto osjećamo krivnju ako želimo dobro sebi? Zbog klišeja u kojemu smo odgojeni - brinuti se o sebi (voljeti sebe) sebično je i narcisoidno. Trebamo konačno prestati tako razmišljati. Kada podignemo razinu svojega samopouzdanja, onda nas ovakva pitanja neće više mučiti. Poštovanje koje iskazujemo prema sebi vidi se na svakom koraku i ono stvara određenu sliku o nama. Kad drugi vide kako se odnosimo prema sebi, i oni će se tako ponašati prema nama. To je ključ dobrih odnosa. Ako su oba partnera samopouzdana i izgrađena zrela bića, ne može doći do osjećaja krivnje ni na kojoj razini. Tada nam ne treba tuđa pohvala kako bismo se osjećali dobro u svojoj koži, jer smo zadovoljni sobom. A zadovoljna osoba stvara kvalitetne odnose. I tada se tek možemo riješiti ‘ovisnosti’ o drugima i njihovu mišljenju o nama. Dokle smo god ovisni o mišljenju ili stavu drugih, nećemo živjeti potpuno zadovoljno. Ovisnost je zeznuta stvar. Velik dio bračnih partnera koji mi dolaze na terapiju imaju upravo taj sindrom, ovisničkog odnosa.
Mirna: Tu su i djeca. Svatko od nas ima svoje potrebe koje bi trebale biti zadovoljene, i to na malom prostoru. Kako uskladiti sve zajedničke potrebe?
Ako se dobro dogovorimo s partnerom o svemu, onda će sve potrebe, i moje i njegove, biti zadovoljene. U braku je potrebno puno razumijevanja, odricanja i požrtvovnosti kako bi se sve uskladilo, posebno kada je riječ o djeci. No ravnoteža se najprije mora uspostaviti u nama (u oba partnera pojedinačno) da bi se mogla uspostaviti i u obitelji. Ako smo nesigurni i nezadovoljni sobom, onda smo i neuravnoteženi i imat ćemo probleme u svim odnosima, pa tako i s djecom. Dakle, treba si posvetiti pažnju tijekom dana, vratiti vlastitu ravnotežu i snagu relaksacijom, meditacijom ili nekom drugom metodom i onda se sve oko nas lakše gleda drugim očima, a ‘problem’ se pretvara u rješenje. To je iskustvo emocionalne psihoterapije koju radim s pojedincima i u partnerskoj terapiji.
Mirna: Kako se organizirati u brizi o djeci? Je li pametno podijeliti vrijeme tako da dok jedan partner radi, drugi se brine o djeci i obrnuto? Što napraviti kada oba partnera moraju raditi u isto vrijeme?
U prvoj situaciji koju navodite, ako jedan partner ne radi, naravno da će se brinuti o djeci. Logično. No, ako oboje rade, a nema nekoga tko bi pričuvao dijete, onda treba ozbiljno razmisliti kako riješiti tu situaciju. Za to ne postoji jedinstveno rješenje.
Mirna: Odgoj je izazov, stoga ne čudi što su i djeca jedan od razloga sukoba među supružnicima. Kako to izbjeći?
Djeca nikad nisu razlog, ona samo mogu biti okidači sukoba. Ako su partneri u dobrim odnosima, djeca im nikad neće biti predmet nesporazuma ili sukoba. No u djetinjstvu i počinju vlastiti problemi koji iziđu na vidjelo tijekom odraslog života. Jer djetinjstvo je, kako se kaže, kolijevka našeg života. Dijete do svoje devete godine nema razvijenu kritičku svijest i ne može ‘filtrirati’ ono što mu roditelj govori, ono što radi i kako se prema njemu ponaša, nego sve doživljava osobno. Ako je roditelj grub prema njemu, ono gubi samopouzdanje, osjeća se krivim i prestaje voljeti sebe, a ne roditelja. I to je uzrok svih naših kasnijih loših odnosa sa sobom. Tako se nezadovoljstvo sobom i osjećaj krivnje reflektiraju na svim našim odabirima, pa i partnerskim. Kao roditelji trebamo se zapitati nosimo li neku krivnju, nezadovoljstvo ili ljutnju još iz djetinjstva, a to se sada zrcali i u mojemu braku te u meni kao roditelju?
Mirna: Često čujemo kako je za odnos važno da partneri pronađu vrijeme jedno za drugo, daleko od djece i svakodnevice. No to je sada nemoguće ostvariti. Postoji li neka alternativa za to?
Zašto je to nemoguće ostvariti? Moguće i nemoguće je stav. Ništa drugo. Često smo u životu iskusili da kada smo nešto jako željeli ostvariti i potrudili se, to smo i ostvarili, zar ne? Pitanje je, zapravo, želimo li zaista pronaći vrijeme za nas dvoje ili tražimo isprike? Ako oba partnera to iskreno žele, onda će se uvijek naći način. Tko kaže da danas ne možete pronaći to vrijeme? Ljubav možete pokazivati na mnoge načine i u mnogim različitim situacijama. Ako postoji istinska želja za druženjem, naći će se način, uvijek…
