Sofia Lundberg radila je kao novinarka i novinska urednica. Njezin debitantski roman ‘Crveni adresar’ postigao je velik uspjeh nakon objavljivanja u Švedskoj, ali i u svijetu, gdje je preveden na 33 jezika. Glavna junakinja je Doris, živahna starica koja živi sama u Stockholmu i jednom tjedno se putem Skypea čuje s rođakinjom Jenny. Njezin adresar predstavlja zapis nevjerojatnog života koji je proživjela, a tijekom kojeg je, među ostalim, bila spremačica čuvenoga švedskog umjetnika i model 30-ih godina prošlog stoljeća u Parizu. Ispunjen imenima ljudi koji uglavnom više nisu živi, adresar uskoro postaje oruđe pomoću kojeg Doris priča Jenny ne samo priče o svojoj uzbudljivoj prošlosti, nego i ispunjava praznine u obiteljskoj bolnoj prošlosti. Autorica govori o inspiraciji za roman, kao i procesu stvaranja.
Story: Kako vas je život vaše tetke inspirirao za lik Doris?
Uvijek mi je teško odgovoriti na to pitanje. Kao spisateljica, trudim se posuditi iskustva iz svojega života jer želim da emocije budu stvarne. Ponekad je to osoba s kojom sam bliska, a nekad nešto što sam čula. Pomiješam sve to i nastane fantazija, ali važno mi je da emocije prikažem autentično. Sa 14 godina otišla sam iz Stockholma u Pariz kako bih radila kao model, baš poput Doris. Poznat mi je osjećaj dolaska u Pariz. Radila sam s fotografom koji vas štipa za obraze i sve to. Naravno, posao modela bio je drukčiji u Dorisino vrijeme. Morala sam mnogo istraživati kako bih razumjela načela toga vremena.
Story: Radnja se odvija u nekoliko razdoblja i zemalja. Kako ste istraživali prije pisanja s obzirom na puno detalja iz raznih razdoblja?
Jako dobro opažam i mnogo sam putovala. Posjetila sam sva mjesta o kojima sam pisala i trudim se uvijek otputovati na određeno mjesto dok o njemu pišem. Mnogo sam istraživala u knjižnici gledajući stare fotografije, koristeći Google, razgovarajući s ljudima koji pamte ta vremena... Zanimala me je njihova odjeća. Novinarka sam pa po prirodi volim istraživati. Kada nešto napišem, uvijek provjeravam jesam li sve napravila kako treba.
Story: Je li i vaša tetka imala crveni adresar poput Doris?
Moja baka preminula je kada je moj otac imao 18 godina pa se njezina sestra doselila kako bi se brinula o kućanstvu. Bila je sjajna osoba - imala je posao, a istodobno je sve radila, kuhala i pekla. Voljela se brinuti o drugima. Najmlađa sam od nas tri sestre i postala sam jako bliska s tetkom. Kada je preminula, pospremali smo njezin stan i na polici među knjigama pronašla sam skriveni adresar. Precrtavala je imena u njemu i pored njih velikim slovima pisala “preminuo”. Pred očima mi se stvorila njezina slika kako sjedi u kuhinji, prelistava adresar i nema više nikoga koga bi nazvala. Srce mi se slomilo, nisam mogla prestati plakati. Prošlo je neko vrijeme. Razvela sam se. Kada ste razvedeni, nakon što stavite dijete na spavanje, postajete vrlo usamljeni. Sjedila sam tako sama kod kuće i vratila mi se njezina slika. Shvatila sam koliko je bila usamljena. Jednog dana otišla sam trčati. Pomislila sam kako ću njoj u čast napisati roman, a kao strukturu koristit ću taj adresar. Trčala sam do kuće najbrže što sam mogla jer ako odmah ne zapišete ideje koje se jave, one jednostavno iščeznu.
Story: Danas, u ovom digitalnom dobu, nemamo običaj koristiti adresare. Što mislite o tome?
Danas možemo mnogo toga doznati o ljudima iz naše prošlosti. Povezani smo društvenim mrežama i često imamo uvid u život bivših ljubavi te nekadašnjih prijatelja. Možda je točno da to ubija romantiku, ali život i dalje zna biti prepun boli i još je moguće probuditi emocije. Nedavno sam izgubila prijatelja. I dalje je među mojim prijateljima na Facebooku, a ponekad posjetim njegov profil na Instagramu samo da bih vidjela njegov osmijeh. On će se uvijek nalaziti na stranicama knjige mojega života. Uvijek će postojati određeni mali krug ljudi koji će u vama probuditi posebne emocije.
Story: Koje biste Dorisine stavove voljeli da čitatelji ponesu sa sobom?
Dok sam pisala knjigu, jako me je opterećivala starosna diskriminacija. To što sve više ignoriramo ljudi kako stare. Mrzim izraz ‘anti-age’, trebalo bi biti ‘pro-age’! Starost je nešto lijepo. Što smo stariji, to imamo više iskustva. Sviđaju mi se bore oko očiju. Ljudi koji su pročitali knjigu govore mi da su se počeli više družiti sa svojim starijim rođacima i poznanicima. Kada starije ljude pitate o djetinjstvu i mladosti, shvatite da oni - koji su stari, čangrizavi i svako malo pričaju istu priču - zapravo imaju mnogo toga ispričati. Sretna sam što se zahvaljujući ovoj knjizi pokreću pripovijedanja i čitatelji upoznaju nove priče drugih ljudi. Knjiga je zapravo dobra polazna točka za razgovore s roditeljima i starijim rođacima. Također vas podsjeća da morate biti znatiželjniji kada je riječ o ljudima oko vas. Dorisina priča možda djeluje avanturistički, ali nije jedinstvena. Većina starijih ljudi bila je zaljubljena, ili im je netko slomio srce, ili su putovali ili radili nešto avanturističko. Mislim da je sjajno što u sebi nosimo toliko priča - kao kovčeg s blagom.
Story: Koliku su ulogu u vašem odrastanju imale knjige?
Odrasla sam u domu u kojem nije bilo mnogo knjiga. Moji roditelji uopće nisu čitali. Kao mala, imala sam jednu slikovnicu koju su mi čitali. To su radili toliko često da sam naučila čitati jer sam sve riječi znala napamet.Kada bi majka išla u kupnju, uvijek bih odlazila u dio s knjigama. Sjela bih na pod i čitala dok me ne izbace. Kada sam krenula u školu, otkrila sam knjižnicu. Knjige su za mene bile dijamanti, neprestano su me privlačile.
Story: Postoji li neka rečenica u knjizi koja vam najviše znači?
Zadnja rečenica: “Jeste li voljeli dovoljno?“ Vjerujem da je iznimno važna; život je previše kratak da ne bismo voljeli. Svijetu je svakako potrebno više ljubavi.
