Je li u četvrtak, 10. listopada 2019. godine, dok su hvaljena poljska književnica Olga Tokarczuk i kontroverzni Austrijanac Peter Handke u razmaku od nekoliko minuta iz Švedske akademije primali prekretničke pozive i od pisaca postajali nobelovci, na drugome kraju svijeta Japanac Haruki Murakami provjeravao napunjenost baterije svojeg mobilnog telefona i iščekivao poziv koji opet neće doći? “Ne”, odlučan je, “ne želim Nobelovu nagradu za književnost. Njezin bi primitak značio da sam gotov. A nisam.”
Jesu li razočarani bili harukisti, vojska Murakamijevih obožavatelja, gotovo sljedba pod čijim se budnim okom odvija svaki njegov, makar samo stvarateljski korak? Neki zasigurno jesu, no razočaranje je teško moglo biti veće od onog iz 2012. godine. Naime, Murakamijevo kapitalno djelo ‘1Q84’, literarna posveta jednom od njegovih velikih uzora Georgeu Orwellu, u čijem se naslovu i slovo ‘q’ našlo jer se u japanskom jeziku izgovara kao broj ‘9’, netom je prije prevedeno na engleski jezik pa mu je i inače nesklona kritika prognozirala uspješnu jesen, mnogi su tokijski barovi u večeri objave dobitnika nagrade organizirali zabave njemu u čast, obožavatelji su se fotografirali u rukama držeći njegove knjige i napola ispijene čaše pića. Vladala je histerija kakva se u Japanu viđa samo za svjetskih prvenstava u nogometu i Olimpijskih igara, proslave su održavane i u mnogima po njemu ili njegovim djelima nazvanim diljem svijeta razasutim kafićima, a moskovski su harukisti mogli uživati i u Murakamijevu koktelu obogaćenom kanabisom. Pobjedu je te godine, ipak, odnio pisac iz susjedne Kine, Mo Yan.
Ostaje samo nagađati je li za prestižnu nagradu doista bio predložen jer stroga pravila nalažu da se popis kandidata otpečati tek pola stoljeća kasnije, no svake ga se godine spominje kao sigurnog laureata pa se, u godinama prije DiCaprijeva osvajanja Oscara, društvenim mrežama čak proširila šala prema kojoj je DiCaprijev Oscar kao Murakamijev Nobel - siguran zgoditak koji nikako ne stiže. Pati li previše? Malo vjerojatno. Čim najavi izlazak novog romana ili zbirke priča, knjižare zaprime barem 300.000 rezervacija, a ni sam ne zna koliko je pisanjem zaradio.
- Kad ste bogati, najbolje je to što ne morate razmišljati o novcu. Najbolje što možete kupiti novcem jest sloboda, vrijeme - kaže.
Slobodu je, unatoč odrastanju u tradicijom sapetom japanskom društvu, oduvijek cijenio, a vremena je, kao 28-godišnjak, imao dovoljno za povremena uživanja u omiljenoj razonodi - gledanju bejzbolskih utakmica. Tako je jednog vedrog proljetnog dana, sjedeći na dupkom punim tribinama stadiona Jingu, ispijao pivo i s iščekivanjem promatrao sraz svojih Yakult Swallowsa i Hiroshima Carpa. Nakon što je novo pojačanje lokalaca, mladi američki igrač Dave Hilton izveo pravu bejzbolsku majstoriju, Murakamiju je sinula nevjerojatna zamisao.
- Bilo je to poput otkrivenja. Pojavila se potpuno iznebuha, bez ikakva razloga ili objašnjenja, a opet… Pomislio sam: “Mogu to, pravo je vrijeme.” Još se sjećam vedrine neba, mirisa svježe trave i lepeta ptičjih krila, kao da se nešto spustilo s neba i odlučio sam - napisat ću roman. Bilo je oko 13.30 sati 1. travnja 1978. - prisjetio se poslije.
Datumu unatoč, nije riječ o šali, ali najpoznatiju anegdotu iz piščeva života treba uzeti s rezervom jer, kao što je slučaj s mnogim pojedinostima, veći je broj pitanja što ih otvara od ponuđenih odgovora pa ostaje mogućnost da je i ova vinjeta samo komadić mita o njegovu liku, na čemu radi s gotovo jednakom brižnošću kao na svojim djelima. Jer priča o autoru važna je koliko i priče proizašle iz njegova pera. A njegova je, ustraje, prilično dosadna.
- Mislim da bi svatko tko se naviri u moj život mogao ostati neugodno iznenađen ustaljenošću njegovih nikad uzburkanih voda. Ne volim razočaravati čitatelje pa ih zato ne puštam u svoju privatnost - kaže Murakami koji bi volio uvjeriti poklonike da je poput svojih junaka, samo “običan tip, prosječni Japanac”.
No istina je ponešto drukčija. U svojim se dvadesetima možda i bavio običnim, ponekad zamornim poslom, pomalo ispod svojih intelektualnih sposobnosti i sa suprugom i mačkom stanovao u stančiću veličine kartonske kutije, no danas je kulturni veleposlanik Japana, poveznica između Istoka i Zapada, a iz prijašnjeg su života preostale samo supruga i mačke. I osjećaj neizrecive samoće.
Pripovijest o Harukiju Murakamiju počela je u drevnoj japanskoj prijestolnici Kyotu 12. siječnja 1949., a pisac se ponosi time što rođendan dijeli s jednim od svojih književnih uzora, Jackom Londonom, dok mu ta podudarnost u biografiji Hitlerova bliskog suradnika Hermanna Göringa nije pretjerano draga.
- Ipak, nakon što su ih Saveznici zatočili, Göring se na njihovu testu inteligencije pokazao najboljim pa i to možda ima veze s datumom rođenja - šali se u prepoznatljivoj i čitateljima dragoj murakamijevskoj maniri.
Nije poznato od koga je naslijedio smisao za humor - majke, kćeri trgovca iz Osake, ili oca, sina budističkog svećenika koji se i sam kratko, prije nego što je postao srednjoškolski profesor japanske književnosti, tražio u religijskim vodama. Učiteljsku je profesiju odabrala i majka pa su se roditelji i upoznali dijeleći zbornicu, a premda je majka posao napustila netom prije rođenja sina jedinca, Murakami će u jednom od rijetkih intervjua reći da je njihov dom u Kobeu, kamo se obitelj preselila zbog očeva posla, oduvijek bio ispunjen kulturom i tradicijom.
- Nisam imao braće ni sestara pa su knjige i mačke bile moje jedino društvo i bila bi laž reći da me pisanje nije zanimalo. Želio sam pisati, samo nisam imao dovoljno zanimljivu priču - otkriva Murakami.
Prva mu se priča, preozbiljna za dječačke uši, nametnula u višim razredima osnovne škole nakon što je načuo razgovor o očevu sudjelovanju u Drugom kinesko-japanskom ratu.
- Iako prije toga nikad nije govorio o ratu, znao sam da se u njemu događaju grozne stvari. No čuo sam ga kako govori o kineskim zarobljenicima kojima su japanski vojnici vojničkim noževima odrubljivali glave. Nikad nisam doznao je li on bio izvršitelj ili samo promatrač, ali te su priče snažno utjecale na mene - kaže.
Iako će mu otac kasnije usaditi ljubav prema bejzbolu, sredinom 80-ih počet će dva desetljeća dugu šutnju prekinutu tek ujesen 2008., nekoliko mjeseci prije očeve smrti. Problematičan odnos s ocem bit će i jedan od razloga njegova pubertetskog okretanja engleskim klasicima i suvremenim američkim piscima.
- Počeo sam s Balzacom, Čehovom, Dickensom i Tolstojem, a onda sam otkrio Fitzgeralda, Chandlera i Kurta Vonneguta. Uopće nisam čitao japanske pisce. Zamislite kako bi to izgledalo. Da sam čitao japansku književnost, morao bih o tome razgovarati s ocem, a to sam pod svaku cijenu želio izbjeći - prisjetio se pisac.
U vrijeme prvih buntovništava mladi Haruki na dar dobiva mali prijenosni radio. Majka mu ga je nabavila u nadi da će ga glazba zainteresirati za japansku kulturu, ali dogodilo se upravo suprotno.
- Otkrio sam zapadnjački pop, slušao sam Beatlese. Nisam volio okolinu iz koje sam potjecao pa dio fascinacije stranim proizlazi iz moje potrebe za bijegom - otkriva.
Ipak, ništa ga nije fasciniralo kao jazz s kojim se prvi put susreo 1964. godine.
- Art Blakey & The Jazz Messengers svirali su u Kobeu nekoliko dana nakon mog petnaestog rođendana. Dobio sam ulaznice za koncert, ali nisam bio siguran hoću li otići. Njihova me izvedba izula iz cipela, kao da me grom pogodio. Nikad nisam čuo tako sjajnu glazbu, odmah sam postao ljubitelj jazza - ispričao je, a ta će ljubav potrajati do današnjih dana. Murakami jazz često ističe kao sjajnog partnera za pisanje romana jer je iz njega naučio da priča mora imati ritam i melodiju, ali i to da pisac mora biti spreman pomalo improvizirati.
Improvizaciji je često pribjegavao i u privatnom životu. No uvijek je to, kaže, bila improvizacija s planom. Kad je nakon ne pretjerano uspješnih srednjoškolskih godina, kako bi ispunio roditeljska očekivanja, pristupio prijemnom za studij prava, namjerno je pogrešno odgovarao da ne bi bio primljen.
- Nisam znao što želim, ali već sam izborom knjiga i obožavanjem američkih krimića dovoljno razočarao roditelje pa je ta igra bila najmanje što sam za njih mogao učiniti - rekao je poslije.
Studij drame na prestižnom tokijskom Sveučilištu Waseda upisuje iduće godine, a roditelji ga, unatoč njegovoj želji da živi osamljeničkim životom u unajmljenom jednosobnom stanu, smještaju u vrlo cijenjen i skup privatni studentski dom namijenjen isključivo muškoj populaciji Wakeijuku. Iako mu ime znači ‘mjesto harmonije i poštovanja’, mladi se Murakami u domu nije najbolje snalazio.
- Oni izvana željeli su doznati kakav je život unutra. Sobe su bile poput ćelija, doista sam mislio da je zgrada nekoć bila zatvorska. Htio sam živjeti u stanu, ali nisam bio u poziciji pregovarati, a i nije mi bilo pretjerano stalo gdje živim - opisao je Murakami.
Njegove studentske godine, kasnije metaforički opisane u ‘Norveškoj šumi’, obilježene su dvama događajima - studentskim prosvjedima 1968. u kojima je i sam sudjelovao bacajući kamenje i sukobljavajući se s policijom, ali mu je, kako je poslije priznao, “od same pomisli na držanje nepoznatih, tuđih ruku u demonstracijama bilo zlo” i upoznavanjem žene čiju ruku, bez imalo mučnine, drži i danas - supruge Yoko Takahashi. Mladom se paru nije svidio povratak tradiciji kakav su bivši prosvjednici kasnije zagovarali. Nisu htjeli postati nečiji nadničari, plaćeni radnici koji će u tvornici ili sputani bijelom košuljom i kravatom robovati društvu i sustavu, vidjeli su se kao individualce, osobenjake i pojedince otuđene od svijeta. Kako Murakami često ističe u svojoj prozi, u Japanu je teško biti drukčiji, no njih se dvoje trudilo svim silama. Unatoč protivljenju njegovih roditelja, u čijim je očima odluka o mladenačkom braku bila ishitren izraz buntovništva, vjenčali su se 1971. i već iduće godine, nakon što je Yoko diplomirala, počeli raditi u prodavaonici rabljenih gramofonskih ploča (što će poslije biti posao glavnog junaka ‘Norveške šume’). Živjeli su skromno, štedeći većinu novca kako bi se upustili u vlastiti poslovni pothvat, a pravi je trenutak nastupio 1974. - posudili su 50.000 kuna od Yokoina oca i u tokijskom Kokubunjiju otvorili džezerski klub Peter Cat, nazvan prema Murakamijevu najdražem ljubimcu. Gosti su danju ondje, uz pokoji zalogajčić, pili kavu i uživali u umirujućoj oazi ispunjenoj diskretnim zvukovima omiljene glazbe, a u večernjim se satima prostor, uz nastupe neafirmiranih glazbenika i zabavu do ranih jutarnjih sati, pretvarao u pravi noćni klub kojem je Murakami bio i voditelj i konobar i izbacivač i koktel-majstor i glavni kuhar, a često se šali kako iz tog doba, s obzirom na to da je gotovo svakodnevno ljuštio i usitnjavao goleme količine luka, vuče svoju najkorisniju vještinu - sposobnost čišćenja luka suhih očiju.
Uz to razdoblje uoči otvaranja kluba Murakami veže i razlog što će, godinama kasnije, jedan od njegovih najpoznatijih likova Tsukuru Tazaki postati projektant željezničkih postaja. Načuo je da će željeznička kompanija graditi novu trasu podzemne željeznice pa je, kako bi mogao svoj bar postaviti u blizinu izlaza, pokušavao doznati kuda će prolaziti.
- To nije bilo baš jednostavno. U to sam vrijeme još studirao dramu, ali pretvarao sam se da studiram željeznički promet. Sprijateljio sam se s nadzornikom radova, ali nije mi htio otkriti tajnu. Nema veze, bio je simpa pa sam se, počevši pisati knjigu, prisjetio te uspomene - ispričao je Murakami.
Škrinju punu sjećanja odlučio je otvoriti i poneko od njih zapisati nakon travanjske utakmice. Posao u baru ipak ga nije potpuno ispunjavao, volio je glazbu, ali ne i život posvećen ispunjavanju tuđih želja i potreba. Ispunio je mladenački san i postao neovisan, no činilo mu se da je njegova ‘sloboda’ vrlo slična radu za šefa i plaću. Istodobno, frustriralo ga je što sam ne zna svirati poput glazbenika čije je nastupe ugovarao. Klavir je, bez nekog većeg uspjeha, učio još od djetinjstva, a kako se htio okušati u nečemu kreativnom, nakon povratka s tokijskog stadiona sjeo je za kuhinjski stol i, u šali kaže, sljedećih deset mjeseci nije ustajao.
- Iako sada svakoj knjizi posvećujem više od godinu dana jer pola godine pišem, a potom sedam do osam mjeseci uređujem, prvi sam rukopis dovršio u deset mjeseci. Neuspješno sam ga slao na mnoge natječaje, no samo je jedan žiri bio spreman prihvatiti tako opsežan tekst - prisjeća se početaka danas slavni pisac.
Na tom je natječaju njegov prvijenac ‘Hear the wind sing’ pobijedio, što je Murakami doživio kao posebno priznanje jer je knjigu pisao pomalo iscrpljen, nakon 14-satnog radnog dana u Peteru Catu i to vrlo posebnom tehnikom.
- Nikako nisam uspijevao napisati priču na japanskom, znao sam previše riječi i nisam pronalazio one prave. Zato sam prve stranice romana napisao na engleskom i preveo ih na japanski. Još to ponekad činim - otkriva, a povremeno na japanski prevodi i djela omiljenih pisaca, Fitzgeralda, Carvera, Capotea i Salingera, s kojim ga često uspoređuju.
- To nije posao, više hobi i način opuštanja između pisanja dvaju romana - objasnio je.
Neobičan način, no ništa u životu Harukija Murakamija nije obično ili uobičajeno. Htio je i uspio (p)ostati pojedinac u kulturi okrenutoj masi, on i supruga su u tradicijom okovanom Japanu odlučili da neće imati djece, a od modela japanskog pisca odmaknuo se toliko da svojim sunarodnjacima postane gotovo neprepoznatljiv. Očito ne i nerazumljiv jer romani su mu redom višestruko nagrađivani, a sam je, negodovanju kritike unatoč, ovjenčan slavom kakvu malo koji pisac sa Zapada može pojmiti. On ima vrlo jednostavno objašnjenje.
- Krčio sam svoj put i gradio vlastiti stil. Nemam uzora u japanskoj književnosti - kaže.
Kao ni problema s vesternizacijom svojih romana. Štoviše, engleskim prevoditeljima pomaže kako bi priče što bolje prilagodili zapadnjačkoj kulturi. A i sam se Murakami dijeli na japanskog i zapadnjačkog pisca. Na to ga je natjerala iznenadna slava nakon uspjeha ‘Norveške šume’.
- Bilo je užasno. Obožavatelji i fotografi bili su posvuda, čekali su me pred stanom, fotografirali u trgovini, podzemnoj, zračnoj luci - prisjetio se u jednom intervjuu 2005. godine.
U potrazi za privatnošću sa suprugom se seli najprije u Grčku, putuje Europom i nastanjuje se u SAD-u, gdje je primio počasni doktorat Sveučilišta Princeton, na kojem je, kao i na Harvardu, predavao. U Japan se vraća 1995., nakon što njegov Kobe biva uzdrman razornim potresom, a cijeli Japan potresen napadom toksičnim plinom sarinom na tokijsku podzemnu željeznicu. U njegovu su umu dva događaja ostala povezana, a teroristički napad kulta Aum Shinrikyo naveo ga je na pisanje prvog publicističkog djela, ‘Underground’, na temelju razgovora sa žrtvama napada.
- Šokiralo me koliko su ljudi spremni slijediti naređenja i pronaći opravdanje za one koji učine isto. Čak mi je i rodbina poginulih rekla da ne krive članove kulta jer su oni “samo postupali po tuđem naređenju” te da bi i sami učinili isto - ustvrdio je potom.
Iako nije aktivistički pisac, Murakami se zalaže za mir, toleranciju i slobodu, ali i poziva na suočavanje s prošlošću. Ona je u Japanu toliko mračna da se do nje može doprijeti samo snolikom književnošću kakva je njegova.
- Mnogi me optužuju da sam samo pisac romana sazrijevanja koji ni sam ne može sazreti i da su moji romani privlačni samo mlađim čitateljima. Volio bih da moje poruke do tih najmlađih doista i dopru - govori te dodaje kako je najteže suočiti se sa snovima.
Jednom je poznatom japanskom psihoterapeutu rekao kako ne pamti svoje snove, a on mu je odgovorio da je to potpuno razumljivo.
- Htio sam ga pitati zašto, no vrijeme nam je isteklo i morali smo to ostaviti za idući put. Nažalost, u međuvremenu je umro pa nikad nisam doznao odgovor. Još me muči to neodgovoreno pitanje - otkriva Murakami.
Neobično jer svakome tko se pokušao uhvatiti ukoštac sa životnom pričom Harukija Muakamija čini se da je baš on majstor neodgovorenih pitanja. Autori dokumentarca ‘Haruki Murakami: u potrazi za nedostižnim piscem’ smatraju i da svaki pokušaj pronalaska odgovora otvara nova pitanja. Jer Haruki Murakami možda je, uz Elenu Ferrante, najneobičnija pojava na svjetskoj književnoj sceni. U Japanu ne daje intervjue, ne pojavljuje se na književnim festivalima i nema prijatelja među kolegama, a u SAD-u uživa u statusu rock zvijezde, rado se pojavljuje pred obožavateljima i sudjeluje u predstavljanjima svojih knjiga. Ni tada, doduše, ne otkriva previše o sebi, a uspijete li se naći među sretnicima čije će knjige ukrasiti svojim potpisom, odaberite samo jednu jer vrlo je dosljedan - odabranu će vam knjigu potpisati, ali posvetu u nju upisati neće.
A kakvu će posvetu obožavatelji pripremiti njemu 12. siječnja, za proslavu 71. rođendana? Tko zna. Iako ne želi biti obožavan, do čitatelja mu je stalo. Posebno do onih pet posto istinskih u koje vjeruje.
- Mnogi čitaju, ali mislim da na svijetu postoji samo pet posto istinskih čitatelja, onih koji će čitati i dok se na televiziji odvija uzbudljiva utakmica ili finale Olimpijskih igara. Vjerujem da će ti ljudi spasiti knjigu i pomoći da književnost živi i dalje - tvrdi Haruki.
Lijepa je to rođendanska mantra, a nađete li se u blizini Tokija sredinom siječnja, obiđite neke tamošnje najbolje riblje restorane jer, premda se inače hrani zdravo, gotovo vegetarijanski, za rođendan se tradicionalno počasti ‘morskom piramidom’ - škampima, jastozima, ostrigama, dagnjama i hobotnicom.
