Ivana Paradžiković: 'Tatina smrt me oblikovala'

Otkada je bila djevojčica, Ivana Paradžiković htjela je spasiti svijet i zauzimala se za druge, a upravo to već godinama radi zahvaljujući ‘Provjerenom’, emisiji Nove TV. Je li joj drago što se ljudi prije njima javljaju da im pomognu u rješavanju problema nego institucijama, koji su je trenuci u životu najviše obilježili i zašto sebe “goni na svim frontama”, otkriva 38-godišnja urednica, novinarka i voditeljica.

Story: Gledamo 13. sezonu emisije ‘Provjereno’. Neki taj broj smatraju nesretnim, kakav je vama?
Čini se da je nama 13 jako sretan broj. Odli­čno smo počeli i nevjerojatna se hajka digla oko prve ovosezonske emisije u kojoj smo imali ispovijest žrtve silovanja Damira Škare. Ta je priča odjeknula cijelom zemljom i na tom smo valu nastavili i iz tjedna u tjedan imamo jake, ekskluzivne priče.

Story: Čini li vam se ikad da se zbog toga borite s vjetrenjačama?
Ne! Doista imamo osjećaj da mijenjamo stvari, a za to imamo dokaze i već se petkom neke situacije raspetljaju. Ne znam bi li nam to trebalo laskati, jer ostavlja gorak okus kad shvatimo kako funkcioniraju institucije i da su građani toliko izgubili vjeru u njih da zaposlenici tih institucija savjetuju ljudima da se radije obrate ‘Provjerenom’. To je izniman komp­liment jer znamo koliko smo mukotrpno radili da bismo zaslužili taj status, da bi nam ljudi vjerovali i da znaju kako ćemo se izboriti za priče koje počnemo raditi. S druge strane, oni koji bi to trebali raditi - ne rade i to nas rastužuje. Mi toliko strastveno radimo jer su to živi ljudi sa stvarnim problemima i ne odrađujemo ih kao na traci, nego stvarno dopustiš da ti ljudi uđu u tvoj život. Pitaju me: “Gdje je granica između poslovnog i privatnog života?” Nema granice, ne postoji privatna i poslovna Ivana Paradžiković. Kada sam nedjeljom navečer kod kuće sa sinom i dalje me muči taj nečiji problem. Ne znam kako se ljudi koji rade u institucijama uspiju toliko ograditi, kako ne dožive da su to stvarni ljudi i kako uspiju samo tako odraditi svoj mali dio posla i prebaciti dalje odgovornost. To me rastužuje, a ne činjenica da se borimo s vjetrenjačama jer se doista za mnogo toga izborimo.

Story: Javlja vam se mnogo ljudi, kako odlučite čijem ćete se slučaju posvetiti?
Postoji slogan “Stotinu priča, jedna emisija”, a mi se zezamo “Stotinu priča, jedva emisija”. More je priča i svatko od nas iz redakcije najčešće čuje rečenicu “Imam priču za ‘Pro­vje­reno”, ali 90 posto tih tema nisu za emisiju. Nema pravila, ali radimo priče koje se tiču velikog broja ljudi, problema u sustavu, nešto što možemo promijeniti i popraviti na dobrobit cijele zajednice. Ili priče koje su toliko šokantne, nevjerojatne, nikad ispričane. Početak i sredina emisije su teški, jer su tu priče koje se bave korupcijom, kriminalom, raznim nepravdama i to gledatelje razljuti. Zato se trudimo da na kraju bude neka pozitivna priča koja vraća vjeru u život.

Story: Jeste li vi ikada izgubili vjeru u ljudskost, u dobrotu?
Ne. Da jesam, ne bih ovo mogla raditi. Ljudi koji nisu u ovome poput moje redakcije ne mogu shvatiti kako je osjetiti zahvalnost gledatelja kad im riješimo neki problem. Kad 20 godina imaš egzistencijalni problem i misliš da si sâm na kugli zemaljskoj, a onda ti se nakon jedne priče život okrene naglavačke. Zbog naše novinarke Maje Medaković isplakala sam najviše suza jer toliko predivno, toplo i emotivno priča a da se ne unosi u temu. Baš je nedavno radila priču o dječaku Dejanu Zoriću kojeg je majka ostavila, a uzela sestru... Prije nekoliko dana pisala nam je profesorica iz Slovenije koja je prilog pustila djeci u razredu i oni su mu poželjeli poslati veliki poklon-paket za Božić i pišu mu pisma. Žele mu poručiti da misle na njega, da ih je dirnula njegova sudbina. Čuda se dogode nakon svake emisije, i to je toliko nevjerojatno da sve ovo drugo - pritisci, problemi, stresovi, drame - postane nevažno. Davno prije imala sam krizu i prijatelj mi je rekao: “Draga moja, nema odustajanja, to je veće od svih vas”. Stvarno imam osjećaj da je ‘Provjereno’ nadraslo sve nas pojedinačno, jer je toliko važno i prijeko potrebno za dobrobit ovog društva. Mi smo sporedni i samo ispunjavamo višu svrhu.

Story: Ipak pomažete ljudima, a i sami ste rekli da ste zbog brojnih priča isplakali dosta suza. Bude li vam ikada previše? Kako sve to psihički podnosite?
U redakciji se mnogo smijemo, nema dogmi i što crnje i luđe, to bolje. Mislim da smo zbog tog smijeha i zafrkancije zdravi u glavi. Ništa ne shvaćamo tako ozbiljno. Naravno, te priče iznimno su teške i da bismo imali ravnotežu u životu, puno se zafrkavamo. Radim s divnim, kvalitetnim ljudima i to je nevjerojatna sreća. Beskrajno sam ponosna što sam na čelu tima koji ima takvo poštenje, takav ispravan sustav vrijednosti. To me drži, činjenica da svaki dan imam priliku doći na posao i raditi s tom elitom, jer mislim da su stvarno nadnaravni ljudi. Svi živimo taj posao. Ema Bra­nica ima najveću hrabrost koju sam ikad vidjela. Letjela je u grabu i godinu dana poslije tako prkosno stane ispred Ante Pavlovića i ispituje ga visoko uzdignute brade. Oduševljena sam i ne mogu sebi doći kakva je to žena. To je samo recentni primjer.

Story: Je li vas ikada strah za kolege jer nikad ne znate kako će ljudi reagirati?
Ne. Govorim da nas Bog voli i ne može se dogoditi ništa loše kad tako iskreno činiš ispravnu stvar. Naravno da bude svakakvih situacija, ali ne volim o tome ni razmišljati. Kada bismo to izvlačili u prvi plan, ne bismo se bavili ovim poslom. Kalkulirali bismo, a to onda više ne bi bilo to. Nismo budale i ne riskiramo suludo glave, ali ne razmišljamo o tome.

Story: Prva ovosezonska priča digla je prašinu, čak su se pojavile glasine da ste završili u zatvoru. Kako ste sve to doživjeli?
Dogodio se ‘fake news’. Odvjetnik Damira Škare je protiv kolege Ivana Čorkala, žrtve i mene podigao kaznenu prijavu zbog koje možemo završiti u zatvoru. Kad se to dogodilo, u emisiji sam izgovorila: “Mi ćemo rado ići u zatvor ako se ondje ide ako pošteno i odgovorno radiš svoj posao”. Mjesec dana poslije pojavila se moja stara fotografija uz koju je dodana preformulirana izjava da ću rado ići u zatvor, a naslov vijesti bio je: “HDZ prijeti novinarki zatvorom zbog istraživanja silovanja”. Dogodila se fabricirana vijest u kojoj svaki od elemenata ima neko uporište u stvarnosti, ali kad ih spojiš - ispadne lažno ludilo. Prvi mi je dan bilo smiješno, drugi manje jer su me zvali uznemireni sugovornici koji su plakali i pitali idem li stvarno u zatvor. Tada sam shvatila da se pretjeralo i da moram reagirati. Često vidim kako se zbog utjecaja društvenih mreža u društvu stvara histerija i temi se ne pristupa racionalno. Ljudi reagiraju na temelju nečijeg statusa na Facebooku. No kad sam na Insta­gramu stavila tu fotografiju i napisala da ne idem u zatvor i da je to ‘fake news’, ljudi su lajkali i podržavali me. Shvatila sam da ništa ne čitaju nego da se to samo dijeli, klika, lajka a da se ne koristi razum. To je bila dobra lekcija.

Story: Čitate li komentare na društvenim mrežama?
Uvijek, to mi je posao. Uređujem našu stranicu na Facebooku i uvijek jasno kažemo da se ne smije koristiti govor mržnje jer ćemo ga ukloniti. I stvarno uklanjamo svaki takav status jer to nije mjesto za sipanje gnjeva, bijesa i mržnje. Zna se dogoditi da ljudi raspravljaju i jedan drugome promijene mišljenje snagom argumenata, što je divno. Svi govore kako je grozno stanje u zemlji, a ja imam potpuno drukčiju perspektivu i svakog petka osjetim koliko smo divan narod, koliko smo spremni pomoći u nevolji, koliko smo velikodušni. Današnji svijet zatvorio nas je u svoju čahuru, ljudi postaju orijentirani samo na sebe i uz svoje probleme zaborave koliko je lijepo drugima činiti dobro. Nema ljepšeg osjećaja nego kada drugome pomogneš.

Story: Je li na tu želju za pomaganjem utjecao i vrlo ružan način na koji su se prema vama ponašali u Njemačkoj tijekom izbjeglištva?
Sigurno. Uvelike je to dio karaktera, ali obilježilo me to razdoblje izbjeglištva. Ondje sam okusila kako je kad te promatraju samo na temelju vanjštine. Borba protiv nepravde samo je jače buknula u meni u tom razdoblju, ali tu su i roditelji koji su u 33. godini ostali bez svega i nisu tražili pomoć. Znalo se dogoditi da ujutro nemaju za kruh i zbra­jale su se žute lipe, ali bili su toliko ponosni da nikad nisu htjeli moliti za pomoć. Sve što su stekli zaradili su svojim rukama. To je uvelike utjecalo na mene. U redakciji mi se znaju smijati kad kažem da želim one koji se ne žele snimati, želim priču o ljudima koji ne žele tražiti, a ne o ovima koji od televizije očekuju da im rješava sve probleme. Smiju se jer im zadajem zadatke koji su teško ostvarivi i zato ti prilozi imaju takav odjek. Sve me to oblikovalo kao osobu, ali bila sam takva kao klinka i u Vojvodini sam se uvijek borila za druge i bila nečiji odvjetnik. Sjećam se te traume iz Njemačke i izbjeglištva i ponekad imam osjećaj da se cijeli život dokazujem toj djeci koja su me ondje podcjenjivala, koja su mi se rugala. To je neki kompleks da se moram dokazivati.

Story: Morate li se dokazivati samo u poslu ili i privatno?
Sebe gonim na svim frontama. Zato sam sad ponovno upisala fakultet i nakon završenog studija novinarstva studiram odnose s javnošću. Uvijek u društvenim igrama moram pobijediti, ako pečem tortu, ona mora biti najbolja na svijetu, uvijek sam u školi prolazila sa 5.0, na fakultetu nikad manje od pet. Volim biti prva i ta kompetitivna narav duboko je usađena u mene, takav sam tip.

Story: Očekujete li od sebe ništa manje od perfekcionizma?
Da, jako sam kritična prema sebi, ali i u redakciji se rijetko kad zanosimo pohvalama. Volimo čuti kritike i poraditi na onome što nije dobro. Kad se dogodi nešto izvanredno dobro to se pohvali, ali ‘dobro’ nikad nije dovoljno dobro za nas, a takva su nas inzistiranja na izvrsnosti i dovela tu gdje jesmo. U redakciji smo svi takvi.

Story: Rekli ste jednom da ste kao Peaky Blindersi. Znači li to da ste vi kao njihov vođa Tommy, nemilosrdni prema neprijateljima, a svoje ljude ćete zaštititi pod svaku cijenu?
Štitim ih kao lavica i mislim da je to moja uloga i funkcija. No i oni meni čuvaju leđa.

Story: Kada ste kod kuće sa sinom, jeste li i onda lavica ili se opustite?
Ponekad dođem kući sva nabrijana od posla i unesem nemir, ali sin je davno shvatio kako treba sa mnom - samo zafrkancija. Nasmije me i kad se počnem smijati, sve ostalo postane manje važno. Samo me prebaci. Naravno da sam i kod kuće lavica, stroga sam, inzi­sti­ram na puno pravila, stišćem ga, guram ga da i on bude izvrstan. Ponekad malo pretjeram, ali mislim da drukčije ne bi bilo dobro. Najgore što se može napraviti djeci jest pustiti ih bez ikakvih granica, bez kontrole, jer se tako stvaraju samoživa čudovišta. Ako im sve omogućiš i uvijek ih štediš, nikad neće imati stvarnu potrebu iskazati puni potencijal i neće shvatiti za što su sve doista sposobni.

Story: Hugo ima 13 godina, ima li ispade, zatvara li se u sobu i želi biti sam...?
Naravno da ima, kao svaki tipičan tinejdžer.

Story: Rodili ste ga u srednjim dvadesetima, je li vas majčinstvo mijenjalo?
Preokrene ti život naglavačke. Meni je to dalo dodatnu snagu jer sam se u životu borila za njega. Za sebe se vjerojatno nikad ne bih tako borila, ali za njega - lavovski. Promijeni ti se sustav vrijednosti i više nisi važan ti nego to drugo stvorenje. To je jako odgovorno i nitko ti ne kaže da odgajati dijete ne znači da ćete sjesti na kauč i razgovarati, nego da ga se uči primjerom. Jako sam ponosna na njega jer mislim da je ispravno stvorenje. Stvoriti i odgojiti dobrog čovjeka je neprocjenjivo, a ja već znam da je izniman čovjek. To se vidi po njegovoj potrebi da zaštiti slabije i to su trenuci kada shvatiš da je sve drugo nevažno, kada srce hoće iskočiti iz prsa od ponosa i sreće.

Story: Želi pomoći kao i vi...
Da.

Story: Njegovo rođenje jedan je od ključnih trenutaka vašeg života.
Naravno.

Story: Je li bilo još prijelomnih, koji su vas oblikovali?
Kada mi je tata preminuo. Tata je umro nekoliko dana prije nego što sam počela vodila večernje vijesti. Svaki sam dan išla na govorne vježbe kod Marine Matanović Šimunović. Bila je nemilosrdna i danas je obožavam, cijenim i ona je jedna od učiteljica koja me oblikovala. S tim bih papirima otišla njemu u bolnicu na Jordanovac i stala pred tatu i njegova cimera i vodila im vijesti. Bila sam jako vezana uz njega, pravi ‘tatin sin’. Odrasla sam s njime na ‘emzejcu’, trkaćem motoru MZ, i čudesa smo izvodili. Stari je bio genijalan lik i imali smo izvrstan odnos. Stalno smo jedno drugome radili spačke. Bio je tipičan vojvođanski lala, samo da je jesti, piti i dobro se zafrkavati. Bilo mi je jako teško kad je umro, ali svi ti trenuci natjerali su me da obrišem suze, stisnem zube i idem dalje. Tek godinama poslije znalo mi se dogoditi da se negdje vozim, lijep je sunčan dan, svira neka dobra glazba na radiju i ja samo počnem plakati i shvatim da to sve negdje stoji. U grlu, utrobi, duši. Neisplakano, neodtugo­vano jer jednostavno nije bilo vremena za to. Da, definitivno su me oblikovali gubitak tate, rođenje djeteta i izbjeglištvo u Njemačkoj. U Vojvodini smo jako lijepo živjeli, djed je bio imućan zemljoposjednik i mogli smo imati sve što smo željeli. I onda smo dospjeli u izbjeglištvo, živjeli u samostanu kod časnih sestra i cijela je obitelj spavala u jednoj sobi. Ne pamtim ljepše razdoblje života nego kada smo svi bili tako stisnuti u jednoj sobi. I i to me poprilično definiralo. Iz tog sam razdoblja naučila da se ne vežem, da ne puštam korijene i stvari su mi potpuno nevažne.

Story: Što je važno?
Imam divnu obitelj i mlađu sestru kojoj dugujem život. Da nema Ane, ne bih bila ono što sam danas. Kad sam zapela, kad smo Hugo i ja bili sami, ona se preselila k nama i svoj život stavila na pauzu da bi živjela naš. Dugujem joj život, mami također. Dovoljno je da je nazovem i ona sjeda u vlak i dolazi na kraj svijeta. I prijatelji su mi iznimno važni. Prijateljice su mi oslonac i ako ih nazovem u dva ujutro, a bilo je takvih situacija, one se šutke spremaju i dolaze. Kako one za mene, tako i ja za njih. I to nisu prijateljstva u kojima sjedimo i ispijamo kave, nego ako nešto pogrešno radiš, taj prijatelj ti ukaže na stvari koje ne vidiš, a toliko ga voliš i vjeruješ mu da se ne možeš ljutiti. To su ljudi koji se vesele kad ti je dobro u životu i zbog toga sam iznimno zahvalna i ponosna. Obitelj i prijatelji, sve ostalo je samo potrošna roba.

Story: A što je s ljubavlju?
Ljubav je smisao života. Ne volim govoriti o privatnom životu jer mislim da je irelevantan za posao koji radim, ali naravno da bez ljubavi ne mogu živjeti. To je osnova i pokretač svega, a ima sreće i na tom planu.

Story: Sreća je i u putovanjima?
Da, novo planiram u siječnju. Putovanja su fantastična kako bi čovjek shvatio da je sve relativno. Primjerice, nešto doživljavaš smrtno ozbiljno, a na nekom drugom kraju svijeta to je potpuno obratno. S putovanjima, upoznavanjem drugih kultura i naroda ne možeš biti ograničen, nego ti se uistinu širi svjetonazor.

Story: Volite putovati, rekli ste da ne puštate korijene... biste li se nekamo preselili?
Ne. Ovdje stvarno lijepo živim. Nisam nacionalist, možda patriot i tako mi je divna ova zemlja, divni su mi ovi ljudi. Zahvalna sam prije svega što nemam nikakvih ozbiljnih problema, a kukati može svatko.

Story: Što bi ga moglo još više uljepšati? Imate li kakvih želja?
Nikad nisam imala nekih želja ni u privatnom ni u poslovnom smislu. Oduvijek sam se htjela baviti ovakvom vrstom novinarstva i kad sam čula da se na Novoj TV pokreće ‘Pro­vjereno’, nisam ni sekunde dvojila o tome trebam li se prijaviti. Sve ostalo nekako se dogodilo. Ne znam ni što bih sada poželjela, to mi se čini obijesno povrh ovog mog života.