Dobro je što ovdje ne stojim sama, u mojim bi mi godinama to bilo previše neugodno. Ionako sam mislila da sam prestara za ovakve nagrade - našalila se 79-godišnja Margaret Atwood na pozornici londonskog Guildhalla na koju se 14. listopada uspela kako bi, u društvu dvadeset godina mlađe Bernardine Evaristo čiju ruku nije ispuštala, primila 51. put dodijeljenu nagradu Man Booker.
Najstarija i prva crna dobitnica te su večeri proglašene laureatkinjama unatoč vrlo jasno i strogo postavljenim pravilima - Booker se ne smije uskratiti, ali ni podijeliti. No čini se da njima dijeljenje i nije previše smetalo jer putem namijenjenim samo jednoj prošle su zajedno, s rukom u ruci - Atwood u elegantnoj crnoj haljini s uzorkom, djelujući još krhkije pokraj energične Evaristo u ružičastom odijelu, s kratko podšišanim, šarenom trakom od lica odmaknutim kovrčama.
- Sretna sam što obje imamo kovrčavu kosu - u šali je idućeg jutra primijetila Atwood prisjetivši se kako su nekoć, ne tako davno, kada spisateljice, pogotovo kanadske, nisu bile tako česta pojava, kritičari kvalitetu njezina pisanja dovodili u vezu s njezinom kosom.
- Tada sam se osjećala kao da je nošenje kovrča politička odluka - govori.
Doista, ponekad se čini da su političke odluke dio života ove književne ikone. Ikone? Margaret Atwood užasava se bivanja ikonom gotovo koliko i proglašavanja kanadskim nacionalnim blagom.
- Ovo je Kanada. Ove sam godine nacionalno blago, spomenik, a iduće ću godine biti nešto drugo. Spomenici u ovoj zemlji brzo korodiraju - izjavila je 1976. godine.
A 43 godine poslije status joj je, osim što poprima globalne razmjere, nepromijenjen. No s titulom ikone se ne miri.
- Sve te kvalifikacije pred osobu postavljaju određena očekivanja. Svi znamo kako bi se ikona trebala ponašati, a ja ne želim ispunjavati takve standarde. Postave li me na pijedestal, trebala bih se i ponašati kraljevski, a svi znamo kakva ograničenja tronovi sa sobom nose, oko njih nema puno manevarskog prostora - govori.
Na nesputanu slobodu naviknula se još u najranijem djetinjstvu, kada počinje shvaćati važnost koju priče imaju u pokušaju zadržavanja ljudskosti. U odrasloj će dobi reći i kako tek osvrtanjem na djetinjstvo shvaća važnost tih formativnih godina i mogućnosti da ih zadrži u svojem pamćenju.
- Čim u jezik upišete prošlo i buduće vrijeme, njegovi će se govornici zapitati što im se dogodilo, odakle su došli, a onda i kamo idu. Sposobnost prisjećanja pomaže nam planirati budućnost. Zato su priče važne, istodobno nas podsjećaju i usmjeravaju - priča Margaret.
A koja je njezina priča?
Margaret Eleanor Atwood rođena je 18. studenoga 1939. u Ottawi kao drugo od troje djece. Nakon dvije godine starijeg brata Harolda, bila je prva kći u obitelji bivše dijetetičarke i nutricionistkinje Dorothy Margaret (tradiciju pretvaranja srednjeg majčina u kćerino osobno ime Margaret će nastaviti sa svojom kćeri Eleanor Jess) i zoologa specijaliziranog u proučavanju insekata Carla Edmunda Atwooda. Očevo zanimanje dobiva na važnosti nakon što je Kanada, dva mjeseca prije rođenja njegove kćeri, ušla u Drugi svjetski rat, a ratovi, zapisala je Margaret, zahtijevaju goleme količine papira pa obitelj veći dio godine provodi u šumama oko Ontarija i Quebeca. Neka su od njihovih odredišta bila toliko nepristupačna da je Carl dinamitom krčio put do njih, a obitelj bi potom, dok otac za njih ne bi sagradio brvnaru, živjela u šatoru. Margaret će šumsko okruženje 1972. posuditi za svoj drugi roman ‘Izranjanje’, ali ondje opisano nesretno djetinjstvo, kako je često isticala, nije njezino. Iz svojega pamti samo idilične slike, šetnje šumom, miris majčinih pita, očevu brižnost i duboku povezanost s bratom. Zbog ratne oskudice nisu imali mnogo igračaka, a šuma im je većinu godine oduzimala blagodati električne energije pa su počeli izmišljati priče. Margaret je u tome bila posebno uspješna. Prvi je igrokaz napisala već sa pet godina, a sama je izradila i kartonske lutkice za njegovo uprizorenje. Zabavljačku sposobnost priređivanjem igrokaza na dječjim rođendanima u tinejdžerskim godinama pretvorila je u unosan posao. Uslugu je naplaćivala 25 dolara, što je, uzme li se u obzir da su satnice ondašnjih dadilja iznosile 25 centi, bio ozbiljan honorar. Nije poznato od koga je naslijedila poduzetnički duh, ali sklonost čitanju stekla je uz roditelje. Iako strastveni čitatelji, Dorothy i Carl djecu nisu prisiljavali na čitanje, ali poticali su ih da na koristan način upotrijebe svoje intelektualne sposobnosti, na čemu će im Margaret, kao i na tome što je nisu tjerali na ranu udaju, zauvijek biti zahvalna.
Sloboda je bila važan koncept u domu Atwoodovih. Budući da zbog očeva posla nisu mogli redovno pohađati nastavu, majka ih je poučavala ujutro, a poslijepodneva su im bila na raspolaganju za istraživanje i produbljivanje vlastitih interesa. Roditeljima je bilo važno samo poticati ih i učiti pravilima jednakosti pa se Dorothy sredinom 80-ih prisjetila kako bi uvijek hvalila Peggy (što je bio Margaretin nadimak), čak i kad bi nešto pogrešno radila jer pokuda bi mogla dovesti do odustajanja. Carl je rekao da su često, kako bi odredili tko će nešto učiniti prvi, izvlačili šibice i djeca su bila posve suglasna s time. Kanadski pjesnik Douglas Fetherling godinama poslije s tim u vezu dovest će i Peggynu, ranije neviđenu, razinu zdravog samopouzdanja. “Roditelji su je sigurno jako voljeli”, zapisao je. Ipak, isti će autor odanost ocijeniti njezinom najvećom kvalitetom.
- Kad bi vam Peggy postala prijateljica, ostajala bi to doživotno - rekao je Fetherling.
Odanost i povezanost s obitelji istaknula je 1984., nakon što je s njima provela nekoliko dana, i scenaristica Merrily Weisbord:
- Rekla bih da je Margaret obična žena, ali povezanost s obitelji čini je posebnom. Mnogi imaju dobre, ali ne i tako čvrste i duboke obiteljske odnose.
Želja da kćeri osiguraju lakši pristup obrazovanju navela je Margaret i njezina partnera Graemea Gibsona da se 1980., s farme u blizini Allisona, presele u Ontario. Iako je i sama školu počela pohađati tek s osam godina, spisateljica nije htjela kćeri priuštiti svakodnevnu četverosatnu vožnju do škole i natrag. Mnogi bi rado vjerovali da je to učinila kako bi djevojčicu zaštitila od scena vršnjačkog nasilja opisanih u romanu ‘Cat’s Eye’ iz 1988., ali one, kao ni u romanu jasno ocrtane posljedice, nisu plod autobiografske fikcije. Peggy u školi nije bila nesretna, samo je poslije zapisala kako se tad prvi put suočila s djevojačkim snobizmom, zlim govorkanjima i tračevima te nesposobnošću da sa zemlje podignu crva bez mnogo vriske. Prilagodbi školskom životu nije pomoglo ni njezino brzo napredovanje - sa 12 godina školske je klupe dijelila sa 15-godišnjacima. “Nisu mi to smjeli napraviti”, reći će poslije. U to se vrijeme često umarala i razvila srčanu aritmiju o čemu govori u pjesmi ‘Family Heart’.
Pjesma je napisana mnogo kasnije jer su godine prilagodbe za Margaret Atwood bile i godine autorske šutnje - od 8. do 16. nije napisala ni slova pa će i njezina školska profesorica književnosti poslije reći kako ništa nije upućivalo na to da će tamnokosa Peggy postati velika spisateljica. Ideju je, ipak, kao šesnaestogodišnjakinja podijelila sa školskim kolegama koji su u godišnjak napisali da je Peggyna želja napisati veliki kanadski roman. Neki su govorili da je i samo razmišljanje o spisateljskoj karijeri vrlo hrabro od nje. Kanada 50-ih godina, naime, nije imala razvijenu književnu scenu pa su se takve ‘ludosti’ zamjerale čak i muškarcima, a žene, tradicionalno povezivane s kućom i obitelji, na to nisu ni pomišljale.
Margaret je, unatoč tome, na Victoria Collegeu Sveučilišta u Torontu upisala engleski jezik i filozofiju te kao brucošica počela stvarati prve radove. Pisala je mnogo i predano, uključila se u rad novinarske i glumačke skupine, objavljivala u studentskim časopisima, a svoje turobne pjesme, nastale pod izravnim utjecajem E. A. Poea, povremeno je čitala u kafiću Bohemian Embassy, okupljalištu mladih umjetnika. U središte svoje rane poezije postavlja raslojavanje mehanike međuljudskih, u njezinu slučaju pretežno muško-ženskih odnosa, a poslije će otkriti koliko joj je teškoća stvorila spoznaja da većina muškaraca nije poput njezina oca. “Većina ih je ustrašena, boji se gubitka svoje muškosti, boje se pohvaliti, boje se žena”, istaknula je tada. Ta je problematika u središtu njezine prve, 1961. u vlastitoj nakladi otisnute zbirke ‘Double Persephone’ koju je sama i prodavala po cijeni od 50 centi. Iste godine prihvaća prosidbu pjesnika i vršnjaka Davida Donnella, čiji su joj savjeti bili vrlo korisni u oblikovanju zbirke, ali razvrgnula je zaruke iduće godine, netom prije odlaska na Harvard. Na prijavu za prestižno sveučilište nagovorio ju je profesor Northrop Frye, a ona će se godinama poslije prisjetiti kako se u ono vrijeme ništa nije moglo usporediti s uzbuđenjem izazvanim prihvaćanjem njezine prijave na Radcliffe College. Ondje je pisala doktorat o književnosti iz razdoblja Američkoga građanskog rata, ali unatoč brojnim kasnijim počasnima, taj regularni nikad nije obranila.
Svjesna da će, želi li pisati, morati pronaći posao kojim će se uzdržavati, kreće u potragu za njim i prvi put shvaća što znači biti obrazovana žena. Sve što joj je fakultet pružio bio je niz odbijenica velikih izdavačkih kuća jer - ne nije znala tipkati i bila je prekvalificirana. To je u njoj stvaralo, kako je opisala, osjećaj tjeskobe i kozmičke depresije kakva je, što je poznato, neophodna svakom umjetniku. U dnevnik zapisuje da će se smatrati uspješnom kad bude mogla dati otkaz i posvetiti se pisanju. Zaručuje se za kolegu Jamesa Jaya Forda, ali zaruke pucaju zbog, ironije li, njegove preopterećenosti poslom. Ubrzo počinje izlaziti s harvardskim kolegom Jimom Polkom i 1967. pristaje se udati za njega, a tragikomičnost i loša organizacija u Montrealu održanog obreda poslije će poslužiti kao podloga za scenu vjenčanja u romanu ‘Lady Oracle’ iz 1976. godine.
Šezdesete su za Margaret Atwood ostale obojene gorko-slatkim tonovima; pisala je mnogo i neprekidno, iscrpljujući se toliko da na te dane kao vječnu uspomenu nosi išijas, ali ostvarila je i prve književne uspjehe. Još mora raditi, najčešće predavati, ali poslije će reći da su je tad proživljene godine siromaštva naučile cijeniti novac. Njezini su radovi objavljivani i donose joj prve nagrade: 1966., dok je još bila na Harvardu, za zbirku poezije ‘The Circle Game’ dobiva kanadsku prestižnu Governer General’s Award, a objava njezina prvog romana ‘Edible Woman’ bit će izravna posljedica toga. No jedna će druga, neosvojena guvernerova nagrada biti kudikamo važnija za privatni život Margaret Atwood. Naime, 1970. je na zabavi organiziranoj u čast troje finalista upoznala drugog kandidata, pjesnika Graemea Gibsona kojem je, kako je on poslije ispričao u intervjuu, prišla i hvalila njegovu knjigu. Ni jedno od njih dvoje te godine nije osvojilo nagradu, a nije im se dogodila ni ljubav na prvi pogled, ali počeli su se družiti i 1973. napustili su svoje supružnike te se s dvojicom Gibsonovih sinova preselili na imanje u ruralnom predjelu Ontarija. Atwood će ondje 1976. roditi njihovo jedino dijete, Eleanor Jess Atwood Gibson, i suočiti se s nizom intervjua usmjerenih na pitanja vezana uz majčinstvo, a ne na njezino pisanje.
- Ne osuđujem to. Tada se od umjetnica očekivalo da budu sve ili da postanu savršene majke i odreknu se umjetnosti. Nisam to učinila i u to sam vrijeme bila žena koju se u Kanadi najviše ogovaralo - govori danas.
Što ne znači da su naklapanja bila istinita. I prije nego što je njezina zavidna književna karijera 1985. dostigla vrhunac sa ‘Sluškinjinom pričom’ (koja se, sve dok nije napisana njezina 110. stranica, trebala zvati ‘Offred’), stvoren je mit o Margaret Atwood, nepristupačnoj, hladnoj ženi čiji inteligentan smisao za humor i dovitljivost plaše sugovornike. Ona mu se nikad nije usprotivila niti ga podržala, samo je rezignirano zaključila da neke stvari voli zadržati daleko od očiju javnosti, a javnost ne voli biti isključena.
- Kad si slavan, svi te svojataju, žele biti dijelom tvoje književnosti, tvojeg života, žele te razumjeti. Kao javna osoba, više nisi svoj. A meni je to ‘moje’ prijeko potrebno. Mogla sam izgraditi lažnu inačicu sebe, sliku ili utvaru koja će me predstavljati. Nisam htjela. Nikad ne bih pristala na to - objasnila je poslije.
Beskompromisno je odana sebi i kad je riječ o političkom i društvenom angažmanu. Posebno je uključena u pitanja zaštite okoliša, dobro joj poznatoj temi još iz dječjih dana kad su s ocem o tome razgovarali uz večeru. Ona i Gibson bili su predsjednici kluba Rare Bird pri organizaciji BirdLife International, a Atwood je dio Bookerom osvojenog iznosa (25.000 funti) donirala udruzi Indspire i tako stipendirala nekog od studenata ekologije. Ekologijom se, doduše ne kao primarnim problemom, bavi i u ‘Sluškinjinoj priči’, distopiji rado čitanoj u kontekstu muško-ženskih odnosa. Sama autorica, pak, tvrdi da roman nije trebao biti političan jer njime je htjela istražiti načine ponovnog zatvaranja žena u prostor privatnog i njihova dobrovoljnog odricanja od svih stečenih prava. No pitanje nije htjela učiniti feminističkim pa je odnose moći istražila unutar totalitarnog režima. Ne želi da je nazivaju feministkinjom i često se pita što to uopće znači.
- Na koji oblik feminizma mislimo kad o njemu govorimo? Neki oblici feminizma zalažu se za zabranu nošenja ruža ili za uskraćivanje pristupa ženskim zahodima za transrodne žene. To nisu pozicije koje zastupam - odlučno govori.
Zato je svojedobno svoju književnost, umjesto feminističkom, nazvala djelom socijalnog realizma, što je izazvalo gotovo jednake prijepore kao i nazivanje znanstvene fantastike književnošću letećih liganja i inzistiranje na određenju vlastite književnosti kao djela spekulativne fikcije. Na primjeru trilogije ‘Ludi Adam’ objavljivane od 2003. do 2013., distopije o svijetu bez ljudi, nastanjenom umjetno stvorenim bićima, objasnila je razliku.
- Znanstvena je fantastika zabava, svemirski brodovi i svakojaka čudovišta... Spekulativna fikcija je upozorenje, otvaranje očiju i produbljivanje svijesti. Ne pišem ni o čemu što nisam već negdje vidjela ili što se donekle već nije dogodilo - tvrdi Atwood.
Zloguko zvuči iz usta žene čija je najpoznatija knjiga anticipirala ono što proživljavamo danas. Iako nije prva, Huluova ekranizacija iz 2017. donijela je knjizi i njezinoj autorici najviše pozornosti, a duge crvene haljine i bijele kapice nalik srednjovjekovnima postale su simbol otpora na svjetskoj razini.
Zanimljivo, iste se godine pojavila televizijska adaptacija još jednog Margaretina, možda još potresnijeg romana - 1996. objavljene ‘Alias Grace’, priče o Grace Marks, sluškinji optuženoj da je 1843. sudjelovala u svirepom ubojstvu svojeg poslodavca i njegove stanodavke. Grace umjesto u zatvoru život provodi u umobolnici, ali ondje proživljeni užasi gori su od smrtne presude na kakvu je osuđen njezin partner. Serija, kao i knjiga, izmiče iz fokusa šire javnosti jer njezina je priča osobna, individualizirana i - smještena u prošlost. Već se dogodila pa ne skriva opasnost za suvremeno društvo. Ne postavlja pitanja, ne upozorava pa ne može ponuditi odgovor. Nudi li ih nedavno objavljen i odmah Bookerom ovjenčan roman ‘The Testaments’? Nažalost - ne. Barem ne poruku nade kakvu bismo među koricama tog romana željeli pronaći.
No baš u različitom iščitavanju poruka skrivenih na stranicama njezine posljednje knjige krije se i kôd različitih čitanja života njihove autorice. Naposljetku, na pitanje tko je Margaret Atwood nameće se nekoliko odgovora. Autorica 17 pjesničkih zbirki, 16 romana, 10 knjiga publicistike, osam dječjih knjiga, sedam zbirki kratkih priča i jednog stripa. Utemeljiteljica nekoliko književnih nagrada i udruženja, među kojima je najvažniji anglofoni ogranak kanadskog PEN-a, žena u čijim je rukama Shakespeareova ‘Oluja’ postala ‘Vražji okot’, najuspješnije ostvarenje Hogarth projekta, izumiteljica tehnologije LongPen čijom zaslugom imamo mogućnost daljinskog potpisivanja dokumenata, sudionica projekta Future Library čija će se u nju pohranjena djela, kao ostaci naše civilizacije, čitati za stotinu godina? Žena satkana od stavova ili žena sa samo jednim, ali čvrsto ukorijenjenim stavom? Obudovjela starica čiji je partner, nakon borbe s demencijom, preminuo samo mjesec dana prije nego što je primila jednu od najvažnijih počasti u karijeri i samo dva mjeseca prije njezina 80. rođendana?
Doista, tko je Margaret Atwood? Citirajmo Michaela Rubboa, redatelja dokumentarnog filma o njezinu životu i recimo: “Margaret Atwood je otok oko kojeg brodovi kruže, vireći u njegovu smjeru, ali na njega ne pristaju”. Možda nas je, prikazujući svoj život kao mirnu, sigurnu i slobodnu plovidbu, sve obmanula. No nije li i to zadaća pisca? Uostalom, kao što je i sama rekla, nije važno što je u njoj samoj, o tome ne piše nikad. Važno je ono u što gleda.
- Zašto ne svrnem pogled? To je već drugo pitanje. No čini mi se da je ovih dana nemoguće odvratiti ga - govori književnica.
