'Ako mi netko dirne u muža i djecu, postajem lavica koja kida zubima'

Jasna, glasna, konkretna, srčana, temperamentna, pravedna... sve je to Martina Tomčić Moskaljov, operna mezzosopranistica koju već četvrtu sezonu gledamo kao članicu žirija u ‘Supertalentu’ Nove TV. Iako je često prati glas najstrože u showu, a o njezinim se komentarima polemizira na društvenim mrežama, 44-godišnja umjetnica objasnila nam je svoje viđenje toga, zašto se katkad ljuti na publiku i što bi u društvu trebalo mijenjati. Martinu će uvijek nasmijati njezini kolege iz žirija - Maja Šuput Tatarinov, Davor Bilman i Janko Popović Volarić, kao i neki kandidati talentom. Na intervju nas je primila u glazbenoj školi Husar &Tomčić, nasmijana i u opuštenom izdanju bez šminke. Samo za Story, među ostalim, otkrila je neke neugodnosti s početka glazbene karijere, kako se izborila za sebe, što je naučila i je li zlopamtilo.

Story: Kako znate? Imate li egzaktne brojeve gledanosti?
Ne pratim to na taj način, ali po svakodnevnim susretima i kontaktima znam da ga gledaju djeca i srednjoškolci, što se vidi po silnim komentarima ispisanim na društvenim mrežama i YouTubeu, kao i ozbiljni poslovni ljudi jer ih dobro opusti uoči radnog tjedna. Mislim da im je zanimljivo sve, od kandidata do toga što je Šuput odjenula, ili jesam li u nekom trenutku bacila olovku Bilmanu u glavu. Tu je i treća generacija koja nas prati, što mi je prijašnjih godina bio misterij. Me­đutim, puno sam naučila i napokon mi je savršeno jasno zašto je ‘Supertalent’ platforma koja se ne može iscrpiti. Svakom nudi suočavanje sa samim sobom. Iznimno talentirani ljudi ujedno su i najsenzibilniji i često preskromni pa se ne odlučuju baš na usko profilirane emisije zbog osobne nesigurnosti. S druge, pak, strane show nudi i drugu krajnost, ljude koji nikad nisu čuli ‘ne’, dobronamjeran savjet da ne idu, a i onu nekakvu treću, srednju neutralnu kategoriju kandidata. Kad to pomiješamo, publici se nudi sadržajno lijepa slika društva i retrospektiva samih sebe. Prije sam imala problem s kandidatima koji su bili nesvjesni ismijavanja njihovih ‘talenata’. Drago mi je što od ove sezone možemo javno izgovoriti da nešto nije dobro, a da to bude općedruštveno prihvaćeno. Nažalost, svjedočimo i dijelu publike koja se hrani slabošću i nerealnošću pojedinih kandidata, a zbog toga sam ove godine pogotovo ljuta.

Story: Možete li objasniti?

Svi volimo smijeh, ali mislim da smo zapostavili empatiju. Bit ćemo suosjećajni prema nekom s fizičkim nedostacima, ali nedostaje nam, čast pojedincima, ljudskosti. To i vidimo kad je potpuno legitimno da frajer mlati ženu pet od sedam dana u tjednu, a susjedi pojačaju zvuk na televizoru. Imamo klince koji mački podmetnu petardu pod rep jer je fora vidjeti što će se dogoditi. Društvo ide u pogrešnom smjeru i zato sam ljuta na našu publiku. Voljela bih da pronalazi zabavu ondje gdje ima podloge za to.

Story: Činjenica je da neki kandidati iz showa koji su pokazali antitalent imaju više od milijun pregleda na YouTubeu, znatno više od nekih realnih talenata. Razlog je to što ste naveli u prethodnom odgovoru?

Mislim da ste vi mediji uvelike zaslužni za to. Formirate atmosferu društva, i točka! Prije dvadeset godina počelo se sa senzacionalističkim naslovima zbog prodaje, danas to rade klikovi, sadržaj mnogima nije važan nego blic informacije kojih je toliko da moraš u nekom smislu biti provokativan jer si u protivnom dosadan. Sjećam se svoje situacije. Malo prije moje svadbe, koju sam krila kao zmija noge jer je moj tata tada bio predsjednik Sabora, a planirali smo sk­romnu proslavu sa šezdesetak ljudi, u Lisinskom mi je prišla, mislim, novinarka Storyja i pitala me hoću li se udati za tadašnjeg dečka. Odgo­vorila sam: “Sigurno jednog dana”. Nakon toga osvanuo je naslov: “Udajem se” i baš se sve vremenski poklopilo. Malo je nedostajalo da mi taj senzacionalistički naslov upropasti ideju intimne svadbe, ali uspjela sam se zaštititi. Ge­ne­ralno, mediji nisu svjesni svoje moći, oni mogu društvo učiniti boljim, ali i igrati po opasnom rubu. Tužno je kad vidite klince koji gledaju netalentiranu osobu na YouTubeu, smiju joj se i pritom se osjećaju bolje. Kako vas nije sram? Daleko od toga da ja nisam bila zelena, izgovarala riječi koje su druge povrijedile, ali imala sam ljude koji su mi bili autoritet. Ne samo roditelje. Moj prvi profesor pjevanja Noni Žunec, naš veliki tenor, jednom me prilikom dobro postavio na mjesto. Imala sam 13 godina kad sam došla na sat i nisam pozdravila kad sam ušla u prostoriju dok je gospodin pjevao. Nikad neću zaboraviti jezikovu juhu koju sam dobila. Profesor mi je rekao da, ako ulazim u kazalište i ne pozdravim čistačicu, garderobijerku, portira, ljude koji mi omogućuju da stanem na tu scenu, onda je nisam ni dostojna. Nisam sigurna da s današnjom komunikacijom upitno moralnog sadržaja klincima šaljemo dobru poruku.

Story: Rekli ste mi da 15-godišnjem sinu Noi i devetogodišnjoj kćeri Rebeki često ponavljate jednu vašu spoznaju?

Apsolutno sam uvjerena da je svako zlo za neko dobro. Pravu priliku dobiješ u trenutku kad si je spreman percipirati kao takvu, eventualno je anulirati i krenuti dalje. Mislim da je svaki problem svojevrsni blagoslov koji ti daje priliku da se pomakneš i kreneš. I danas s ovom zrelošću to vidim. To se odnosi i na one najfatalnije situacije za koje sam mislila da su kraj svijeta.

Story: Možete li nam ispričati tu neku fatalnu situaciju?
Imala sam 19 godina kad sam dobila prvi angažman u operi u Grazu u Mozartovoj ‘Čarobnoj fruli’. Dobila sam ugovor u premijernoj postavi kao mala operna zvijezda u usponu. Intenzivno sam se tijekom priprema predstave družila s dirigentom i nekoliko kolega. Meni je to bio posve novi svijet, čaroban. Događale su se večere, razgovori o umjetnosti, ali ta je bajka po­kazala i drugo lice. Jednu večer spomenuti diri­gent dopratio me do haustora zgrade u kojoj sam stanovala i ponudio da me prati u stan. O toj neugodnoj situaciji prvi put govorim u javnosti. Dakle, bilo je oko 23 sata, sutra smo imali generalnu probu i na njegovo pitanje odgovorila sam da valjda sama znam doći do svog stana. Ujutro sam došla u kazalište, otišla u garderobu na šminku jer sam imala pola sata prije početka generalne probe. Tada me pozvao ravnatelj opere na razgovor. Samo mi je rekao: “Skini šminku i dođi”. Sve mi je bilo jasno. U njegovu uredu sjedio je i dirigent koji me nije imao snage pogledati u oči. Prigovorili su mi nekakva dva tona za koja su se bojali da ih neću možda moći iznijeti. Brzo sam se snašla i rekla da sam zatečena jer ako sam tijekom dva mjeseca proba dobila isključivo hvalospjeve, kako to da su ta dva tona veliki problem? Rekla sam im da sam svjesna da je tu riječ o potpuno drugim motivima i strastima u malom čovjeku te uprla prstom u dirigenta. Obznanila sam da ću se pravno savjetovati jer sam imala važeći ugovor. Austrija još funkcionira po austro-ugarskom sustavu, daj Bože da je tako kod nas. Odvjetniku kazališta ispričala sam cijelu situaciju, otvorio je staru knjižicu kazališnog zakona iz ne znam kojeg stoljeća i zaključio da su oni prekršili ugovor. Da ne govorim da sam u međuvremenu imala blaži slom živaca, nikom se nisam javljala na telefon. Imaš osjećaj da ti se ruši svijet. U Hrvat­skoj je tada bio rat. Nemam mamu i tatu blizu sebe, sama se borim. Uglavnom, opera mi je ponudila angažman s drugim dirigentom, ali pravnici su mi savjetovali da na to ne pristanem. Zapravo, s velikom gorčinom dobila sam cijeli honorar iako nisam otpjevala nijednu predstavu ‘Čarobne frule’. Bogu hvala, nakon tog nemilog događaja uslijedili su brojni drugi operni angažmani u toj istoj operi, ali s drugim dirigentima.

Story: Što se tada lomilo u vama?

Užasna tuga. Nisam od žena koje osjećaju sram u takvim situacijama i preispituju sebe jesu li ga pogrešno pogledale. Pogotovo jer sam dobila strahovitu podršku. O tome se pričalo po Gra­zu. Danas imam potrebu tu situaciju ispričati jer mislim da je ‘me too’ pokret otišao predaleko.

Story: U kojem smislu?
Primjerice, u SAD-u postoji pravilnik ponašanja, među ostalim piše da je zabranjen ‘eye lift’, što bi u prijevodu bilo odmjeravanje. Jer se osoba može osjećati ugroženom. To je drugi ekstrem, a općenito nam iz Amerike pristižu trendovi koji su potpuni nonsens. I tu je potrebna komunikacija od malih nogu. Dječaci trebaju znati što znači kad curica kaže ‘ne’, a djevojčice treba učiti da im druga curica nije vuk nego može i treba biti velika podrška. Tako će se zaustaviti disfunkcionalna ponašanja u zreloj dobi.

Story: Da se vratimo na emisiju. Osim dobrih komentara gledatelja na društvenim mrežama, mislim na sve članove žirija, dobivate i one loše zbog kritika pojedinim natjecateljima. Pratite li to? Čitate? Uzrujava li vas?
Ljudi trebaju znati da audicijske emisije snimamo po 12 sati, primjerice, deset dana u kontinuitetu tijekom vrućih dana. U nekoliko navrata imala sam trenutak slabosti kad bi mi popustila koncentracija i dogodila se neprimjerena reakcija jer sam i ja samo čovjek. Jako je teško u određenoj situaciji procijeniti kako će izgovorena riječ u montaži, možda izvučena iz konteksta - doći do druge strane. Prošle sezone komentirala sam nastup jednog dečka riječima da je ‘dno dna’, a jedan je portal nazvao uglednu psihologinju uz objašnjenje da se moj komentar odnosi na dječakovu osobnost. Za početak me novinar pogrešno citirao. I što na reći? To je maliciozno i s premisom bacanja stigme na mene kao javne osobe. Stoga sam prije godinu dana otvorila račun na Instagramu koji ima lijepu skupinu ljudi koja prati moja objavljivanja. To je moja mala televizija, portal, časopis isključivo orijentiran prema kvalitetnom, lijepom, afirmativnom sadržaju, onom što želim prezentirati. Ondje volim pročitati komentare, doduše njih je jako puno. Čim mi netko ostavi uvredljivu opasku, trenutačno je blokiran.

Story: Za Janka, Maju i Davora kažete da su vaši ‘najdraži luđaci’, a nedavno je objavljeno da vam Marko Grubnić uređuje fotografije za Instagram?

Da, Marko mi obrađuje fotografije, to fantastično radi i ne vidim problem u tome. Stvari su jednostavne. U trenutku dok nas dvije razgovaramo vidite da sam bez šminke i obično odjevena. Zašto? Jer je ovo situacija u kojoj mogu doći u ravnim cipelama, vesti s rupom. Kad idem na misu, u kazalište, odgoj mi nalaže da budem uredna i dotjerana. Kad se našminkam, odajem poštovanje instituciji u koju sam došla. Tako i televizija ima određene zakonitosti. Ondje ću se pojaviti maksimalno uređena i to je pečat tima ljudi glamuroznoj emisiji koju radimo. Na mom Instagramu imate videa i fotografije na kojem sam potpuno bez šminke, filtera. Do­puštam si potpunu slobodu objavljivati i obrađene i neobrađene fotografije.

Story: Družite li se s kolegama iz žirija?
Maja, Janko, Davor i ja umjetnim smo putem ugurani u cjelinu, različiti smo, a opet se fenomenalno dopunjujemo. Tko god nas je spojio, Nova TV bi mu za života trebala izgraditi spomenik jer u početku nisam bila sigurna da ćemo biti toliko kompatibilni. Nemamo problem s jasnim izražavanjem stavova. Branimo ih temperamentno i gorljivo i ne vidim tu problem. U rijetkim situacijama se i privatno družimo, a to se znatno ne razlikuje od onog što naši gledatelji nedjeljom vide na malim ekranima.

Story: Gledate li ‘Supertalent’ s djecom?

Da i ne! Nedjelja navečer ponekad je rezervirana za televiziju i dekicu na kauču, ali ponekad i za lektiru. Postoje situacije kad nisu sretni što im je mama javna osoba. To mi je jedna od bolnijih tema. Moja djeca nisu mogla birati čime ću se baviti, i nisu jedina. Stoga minimalno govorim o njima jer imaju pravo na neopterećeno, anonimno odrastanje. Pogotovo u pubertetu. Mogu reći da Noa i Rebeka nemaju obavezu doći na moj koncert. Pustim ih da sami odluče. Poštujem njihovu želje i dajem im podršku u onom segmentu u kojima im ona odgovara. Rebeka je izabrala plesnu umjetnost i rado nastupa javno, ide na natjecanja i nema problem da je netko vuče za rukav jer joj je mama Marti­na Tomčić. Na kraju, djeca djelima i ponašanjem govore o sebi, što je i ogledalo svake obitelji.

Story: Snažna ste žena. Ipak, gdje ste ranjivi?
Na obitelj. Ako mi netko dirne u muža i djecu, pretvaram se u lavicu koja kida zubima i kandžama.

Story: Nikad se niste našli u takvoj situaciji?
Nije da nisam. Riječ je o djeci i o bullyingu. Ovdje ću se zaustaviti.

Story: Čitate li dobro ljude?
Ne baš. Nisam toliko intuitivna.

Story: Dajete li priliku novim osobama?
Apsolutno. Nemam velik krug ljudi oko sebe, ali onima koje imam, sve ću dati. Općenito nisam tip koji ruši mostove iza sebe. Minimalan broj osoba svojim je ponašanjem uništilo moju želju da ih pozdravim.

Story: Jeste li zlopamtilo?
Lako praštam, ali ne zaboravljam.

Story: Sa suprugom Ženjom Moskaljovom zajedno ste 23 godine, od toga 16 u braku. Koji je vaš recept bračne sreće?

Tu nema mudrosti. To je jedna luđačka sreća. Nisu to samo divni trenuci, radiš na odnosu, plijeviš, zalijevaš, uzgajaš. U suprotnom ćeš imati kaljužu, a ne zeleni travnjak. Mislim da je to princip bilo kakvih odnosa. Treba ulagati u ono do čega nam je stalo. Jako sam sretna što imam takav brak, supruga koji podržava sve moje ludosti, koji mi je podrška u trenucima kad sam mala i slaba. Nije lako biti snažna žena. I nama treba rame za plakanje i pomoć. A to kad nas funkcionira, volimo se zvati kotač i pokretač. Zbilja sam sretna i blagoslovljena zbog toga.

Story: Spomenuli ste mi da se veselite i premijeri opere?
Tako je, riječ je o angažmanu u HNK Osijek. Ondje ću 22. svibnja sljedeće godine imati premijeru francuske opere ‘Samson i Dalila’ u režiji Roberta Boškovića, a dirigent je Filip Pavišić. Prije osamnaest godina pjevala sam Carmen, a sad još jednu malo opasniju heroinu, taman sam punoljetna za osječki HNK.