Glumica Amanda Prenkaj govori o predstavi ‘Ako kažeš, gotov si’ u Zagrebačkom gradskom kazalištu Žar ptica, čija će se premijera održati 27. rujna.Predstavu režira Krešimir Dolenčić , a problematizira vršnjačko nasilje.
Story: Koga igrate u predstavi? Koliko vam je osobno ova tema intrigantna?
Igram nekoliko uloga, ali izdvojila bih likove Franke huliganke i Nike koja ne voli top-liste. Na žalost, tema jest intrigantna, što znači da još nismo ni blizu rješenja i željene maksime ‘nulta stopa tolerancije na nasilje’. Zbog toga osjećam veliku odgovornost da vjerodostojno ispričam njihove priče. Ovom predstavom naše kazalište pokazuje senzibilitet na temu vršnjačkog nasilja, što me posebno veseli. (Pred)pubertetska publika iznimno je kritična i predstavlja izazov pa možda zato neka kazališta izbjegavaju raditi predstave za njih. Djeca od nas odraslih traže da ih vidimo, čujemo, da smo tu i da znamo koliko je teško preuzeti sve odgovornosti koje se očekuju od mladog čovjeka.
Story: Komad se priprema po tekstu Dine Vukelić. Je li nastao na stvarnim primjerima bullyinga?
Dina je pokazala velik senzibilitet za tu temu pazeći da obuhvati svaki oblik nasilja sa sviješću da svaku ulogu piše za glumce koji će taj tekst i igrati. Stručni savjetnici za tekst su Mia Roje, magistrica psihologije u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, te djeca iz Odbora mladih te poliklinike. Tako su i primjeri nastali po stvarnim slučajevima iz poliklinike.
Story: Mislite li da se premalo govori o toj temi? Znate li vi neke primjere iz života?
Uvijek se premalo govori o važnim temama. Mislim da smo svi svakodnevno izloženi nasilju. Primjerice, svakodnevno osjećam nasilje putem užasavajućih vijesti bilo na portalima ili televiziji, što bi bio mild bullying.
Story: Što mislite, kako bi trebalo senzibilizirati javnost o toj važnoj temi?
Polažem nadu u ljude čija je struka rad s djecom. Oni ne djeluju putem definicija, njima je to poziv i mislim da jedino oni dotiču rješenja kako se boriti s nasiljem. Nisam stručna osoba, ali, eto, radim u dječjem teatru, majka sam i mislim da treba mnogo razgovarati s djecom, biti prisutan roditelj, imati puno strpljenja i topline i biti povezan u dijalogu roditelj-djeca-tete u vrtiću-učitelji-pedagozi.
Story: Jeste li sami nekad bili žrtva vršnjačkog nasilja?
U osnovnoj školi susrela sam se s vršnjačkim nasiljem, ali nije bilo ništa traumatično. A tko nije?
Story: Kao mlada mama bojite li se više ovog problema? Kako ćete svoje dijete usmjeravati da taj problem prepozna i da mu se odupre?
Još sam koliko-toliko bezbrižna jer Zita ima tek tri godine, a u toj dobi sve je to još nevino. No uhvate me trenuci čistog užasa od same pomisli da bi netko mogao maltretirati moje dijete jer znam da neću moći biti svaki put pokraj nje i zaštititi je. Iako već neko vrijeme suprug i ja razgovaramo s njom o tome i savjetujemo se s tetama u vrtiću kako najbolje reagirati i savjetovati dijete ako, primjerice, dođe do naguravanja koje se u njihovoj dobi često događa.
Story: Je li nasilje najbolji odgovor nasilniku?
Ne. Nasilnici su često osobe koje su kao djeca i sami bili žrtve nasilja. Najlakše je osuditi nasilnika.
Story: Zašto će ova predstava još biti korisna djeci i njihovim roditeljima?
Predstava ne nudi instant-rješenja. Možda će pedagozi i profesori preispitati svoj način rada, a roditelji svoju prisutnost u životu djece. Mi kao glumci želimo pokazati toj djeci da ih čujemo i vidimo. Ako potaknemo barem jedno dijete da se usudi govoriti, uspjeli smo.
