Da kod nas ne nedostaje mladih sportskih snaga, svjedoči uspjeh 20-godišnje Lucije Babić, prvakinje u sambu i vrsne džudašice koja već ima važna odličja. Posljednje je iz bjeloruskog Minska, gdje je na drugim Europskim igrama osvojila zlato u kod nas sve popularnijem sportu sambu.
- Nastupala sam u kategoriji do 68 kilograma i bila prva! Borila sam se protiv Bjeloruskinje, Moldavke i na kraju Ukrajinke. Očekivala sam odličje jer sam prošle godine bila druga na Svjetskom prvenstvu u Bukureštu, izgubila sam zbog nedovoljno iskustva u sambu, no ne baš prvo mjesto. Zapravo, Ruskinja od koje sam izgubila na Svjetskom prvenstvu bila je s druge strane ždrijeba, a kako je ispala, nisam se ni borila protiv nje. Sve mi se otvorilo - govori simpatična Lucija i otkriva kako je proslavila ovaj uspjeh te kako je se dojmio Minsk.
- Slavlje je bilo skromno, otišli smo na večeru i jeli hamburgere, a s džudašem i sambistom Dominikom Sumporom, koji se također natjecao u sambu, bili su trener, fizioterapeut i predsjednik našeg Sambo saveza. Minsk je iznimno čist grad, ima zanimljivu arhitekturu i puno parkova. Doduše, nismo imali priliku upoznati puno domaćih ljudi, ali razgovarali smo s tamošnjim volonterima te stekli dojam da su jako ljubazni - rekla je. Ova zgodna Zagrepčanka ispričala nam je da je njezin sportski put zapravo logičan. Njezini roditelji Lela i Ivan Babić završili su Kineziološki fakultet te su od malih nogu njezina brata i nju usmjeravali prema sportu.
- Moj brat Stjepan Babić je rukometaš i aktualni izbornik kadetske reprezentacije rukometa na pijesku, a nedavno su u Varšavi osvojili prvo mjesto na Europskom prvenstvu. Uvijek sam bila borbena i, ako je trebalo, tukla sam se za brata. S pet godina počela sam trenirati džudo jer nas je tata odveo na policijsku akademiju, gdje je radio, a ondje je bio džudo klub. Poslije sam prešla u Judo klub Zagreb, gdje je moj trener Hrvoje Petranović koji se sa sambom upoznao prije nekoliko godina, nakon čega je postao izbornik sambo reprezentacije. Počeo nas je pozivati na turnire te sam prošle godina bila na Europskom prvenstvu u Ateni, pa na Svjetskom u Bukureštu. Tako sam ostvarila neke rezultate u sambu, da bih se potom kvalificirala na Europske igre, gdje sam osvojila zlato. No tada je to bila politički škakljiva situacija - rekla nam je Lucija te objasnila o čemu je zapravo riječ.
- Judo savez ne voli baš sambo pa je Međunarodni judo savez u svibnju kolegicu i mene suspendirao dva mjeseca jer smo nastupile u drugom borilačkom sportu. Nismo mogle vjerovati, čak nisam ni htjela nastupiti u Minsku pod zastavom samba zbog straha od drugih zabrana. Onda smo razgovarali, pisali Judo savezu molbu da me puste, što su naposljetku i učinili. Oba sporta volim podjednako i želim nastaviti trenirati jedan i drugi. To mi je san - iskrena je te nam je pričala i o karakteristikama svojih sportskih ljubavi.
- U džudo sam se zaljubila na prvi pogled. Dolazi iz Japana, a sam naziv mogao bi se prevesti kao ‘nježni put’. U njemu nema udaraca, vještina se temelji na bacanju, polugama i gušenjima. Sambo mu je jako sličan. Zapravo se najviše razlikuju u bodovanju. U džudu se ne smije protivnika hvatati za noge, a u sambu može. U sambu nema gušenja, a u džudu ima. Imaju i drukčiji način bodovanja, ali su zapravo srodni sportovi - kaže ova svjetska putnica koja je obišla i Japan, Tajvan i sjevernu Afriku, a čeka je još dug put. No tvrdi da je kod kuće ipak najljepše.
- Daleki istok je zanimljiv, ali mislim da bi ondje malo tko od naših ljudi mogao živjeti. Stekla sam dojam da su hladni i distancirani. Osuđuju te pogledom. Primjerice, s prijateljicom sam se vozila javnim prijevozom i razgovarale smo, zbog čega nas je jedna starija gospođa ošinula pogledom - prisjeća se jedne situacije iz Japana dodavši da su ljudi u Tajvanu ipak srdačniji. Kad ljudi čuju što trenira, odmah joj, kaže, govore kako se nadaju da ih neće istući.
- Nisam stekla dojam da me se dečki zbog toga boje. Nikad nisam bila u situaciji da sam se s nekim fizički obračunala, a ne bih ni htjela. Znam osnove samoobrane i da, nedajbože, netko ugrozi neku meni blisku osobu, reagirala bih - kaže nam studentica druge godine strojarstva. Naglašava da joj je zasad najteži ispit bila matematika, koju je uspješno položila, te da joj profesori izlaze u susret zbog putovanja i turnira. Uza sve to, tu je i njezin najveći oslonac, dečko džudaš Patrik Sumpor.
- Dugo smo bili prijatelji i ta je bliskost prerasla u ljubav! Uvijek me može nasmijati, ne mogu se ljutiti na njega iako je katkad i blentav i smiješan. Iskren je i mogu mu vjerovati. Nedavno se borio na sveučilišnim igrama Combat games pa sam ga bodrila, a tako i on podržava mene. Često smo na turnirima, stalno treniramo zajedno. Kako je prejak da ga pobijedim, katkad mi pusti - smije se.
Objasnila je da borbe u sambu traju četiri minute, a ako je izjednačeno, može potrajati i deset.
- Nekima se čini da to nije teško, ali treba imati i eksplozivnost i snagu i kondiciju. Sambo još, nažalost, nije olimpijski sport, ali veseli me Svjetsko prvenstvo u Koreji, dok me u džudu čeka još nekoliko turnira nakon što mi istekne suspenzija - priča Lucija.
Istaknula je kako pri treniranju tih dvaju sportova često stradaju koljena, ramena, laktovi i hrskavica, što može zaustaviti karijeru. Srećom, nju su ozljede zaobišle i ona u sambu, koji je u Rusiji i Bjelorusiji omiljeni sport osmišljen za vojsku i policiju, vidi samo dobro.
- Uči te poštovanju protivnika, da ne budeš uobražen, priprema te za život, budi borca u tebi i to je poseban osjećaj - zaključila je Lucija.
