Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, dugometražni igrani prvijenac redatelja i scenarista Predraga Ličine, opisan kao prva hrvatska zombi komedija iz budućnosti o suživotu Hrvata, Srba i zombija, prikazuje se u hrvatskim kinima. Radnja filma smještena je sedam godina nakon što je Hrvatska bankrotirala, a zaražena voda pretvara Hrvate u zombije. Imuni su jedino lokalni Srbi. Među preživjelima je glumica Franka Anić, poznatija kao Hrvojka Horvat iz filmova o hrvatskoj superheroini. Franku i njezin alias Hrvojku glumi jedna od najtraženijih srpskih glumica u regiji, Hristina Popović. Za razliku od lika koji tumači, umjesto različitih supstancija za bijeg od stvarnosti, Hristina bira brojne ekspedicije diljem svijeta. Strastvena ljubiteljica putovanja otkrila nam je više o novom neobičnom projektu, zanimljivosti iz vlastitog života te što sve čini kako bi bila bolja osoba, a samim time i majka.
Story: Možete li nam otkriti više o liku koji tumačite?
Imala sam nesvakidašnju priliku tumačiti dva lika - filmsku junakinju Hrvojku Horvat i glumicu koja je glumi Franku Anić. Hrvojka je zvijezda najvećeg filmskog serijala u Hrvatskoj, a Hrvojka je sve ono što Franka nije. Bilo mi je zanimljivo predočiti dva različita lika i baviti se pitanjem kojim se identitetom predstavljamo, a tko smo zapravo.
Story: U radnji filma Franku svi prepoznaju kao Hrvojku, a to nju s vremenom strašno frustrira.
Istina. Radnja filma odvija se u budućnosti i jedini filmovi koje financira država oni su o Hrvojki. Zamislite da netko šest godina zaredom gleda samo taj film. Nije čudno što je Franka pokleknula pred raznim supstancijama kako bi se lakše nosila s tom zamjenom identiteta. Iako je Hrvojka nacionalni simbol Hrvatske, čini se da svi superjunaci posjeduju vrline koje vole svi narodi. Zato Hrvojku vole Hrvati, Srbi, Bosanci, Albanci, stari i mladi.
Story: Budući da je riječ o neobičnom filmu, što ste prvo pomislili kada ste pročitali scenarij?
Dugo sam slušala o tom scenariju. Kolega Sergej Trifunović prvi ga je pročitao i dobio ulogu. To je bilo četiri godine prije snimanja. Kad sam konačno upoznala redatelja Predraga Ličinu, rekla sam mu da se u Beogradu priča da je netko napisao najgenijalniji scenarij. Predrag mi je na to rekao: “Onda ga ne moram ni snimiti kad već svi znaju o čemu je riječ”. Pitala sam ga je li odabrao glumicu koja će tumačiti glavni ženski lik, rekao je da nije. Rekla sam “ja ću je glumiti”, a on je na to rekao “može”. Inače se mi glumci uvijek borimo za svoj komad kruha. Ima nas puno, a malo je posla za sve. Drag mi je put kojim sam došla do uloge jer je dokaz da se neki angažmani mogu lako dobiti.
Story: Biste li rekli da je ovo jedan od luđih projekata na kojima ste radili?
Definitivno je najluđi projekt na kojem sam radila. Ne znam koji će film moći nadmašiti radnju ovoga. Ako bude, bit će to vjerojatno još jedan Ličinin uradak. Upravo čitam njegovu knjigu ‘Bljuzga u praskozorje’ i oduševljena sam jer je nevjerojatna. Nadam se da će nastaviti stvarati jer njegovoj mašti nema granica. Vjerujem da se takvim surovim humorom možemo osloboditi svih gluposti i predrasuda koje gajimo na osobnoj i nacionalnoj osnovi.
Story: Mislite li da je regionalna publika spremna za ovakav film? Jeste li se bojali reakcija?
Nemam filtar straha kad biram projekte. Ne znam je li to dobro. Više sam se bojala da se projekt neće realizirati nego reakcija na proizvod. Publika je zasad oduševljena i nema sumnje da će biti uspješan. Snimala sam film ‘Parada’ koji se također bavi vrlo osjetljivom tematikom. Vjerujem da su se mnoge predrasude o homoseksualnosti nakon filma neutralizirale. Misija takvog filma, kao i ovoga, bez obzira na to koliko je provokativan naslov, jest odbaciti predrasude.
Story: Vjerujete li da filmovi imaju moć to učiniti?
Da, pogotovo film ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. Mislim da bi mogao u nekoj mjeri djelovati kao serum koji bi nas sve na ovom području mogao izliječiti.
Story: Budući da je film o zombijima, jeste li razmišljali kako biste se snašli da jednog dana zavlada njihova epidemija? Imate li pripremljenu strategiju preživljavanja?
Nisam o tome razmišljala iako sam veliki ljubitelj postapokaliptičnih filmova. Mislim da je epidemija zombija na nekoj drugoj razini odavno počela, a misija je svakog čovjeka da sam u sebi pronađe lijek protiv toga.
Story: Kakva je bila atmosfera na snimanju? Jeste li s većinom glumaca već prije surađivali?
Dosad sam samo glumila sa Sergejem Trifunovićem i Bojanom Navojcem. Prvi sam put surađivala s Krešimirom Mikićem, Dadom Ćosićem i Tihanom Lazović i bio je pravi užitak raditi s njima. Imam osjećaj kao da sam dobila novu obitelj. Dadu i Tihanu volim kao brata i sestru.
Story: Glumom se bavite od sedme godine, prvo ste glumili u filmu, a zatim u kazalištu. Kad ste znali da je to vaš poziv?
Baka me kao dijete odvela u glumačku školu, a zahvaljujući njoj, počela sam glumiti u reklamama i filmovima. Kazalište je došlo poslije. Moj otac je filmofil i odrasla sam u dnevnom boravku u kojem je bilo više od tisuću VHS kazeta. Nama u obitelji film je oduvijek bio prva ljubav, iako je moj otac stomatolog, a majka balerina. Uz majku sam u djetinjstvu osjetila prvu dozu kazališta, a otac me upoznao s filmom.
Story: Je li prednost što ste se počeli tako mladi baviti glumom?
Ne znam kako bi moj život izgledao da nisam. Imam sreću što se i dalje bavim nečim što volim. Bolji sam čovjek kad snimam. Kad je moja mlađa sestra birala fakultet, pitala me kako sam znala da želim biti glumica. Rekla sam joj da sam oduvijek znala, nije bilo alternative. Savjetovala sam joj da razmisli i izabere nešto zbog čega se osjeća živom dok to radi.
Story: Biste li rekli da ste perfekcionist?
Trudim se biti najbolja verzija sebe i zapravo se uspoređujem sa sobom. Od sebe puno zahtijevam, ali postoje dani kad nemam kapaciteta za to. U takvim trenucima smanjim zahtjeve, ali zadržim ciljeve. Mislim da je to dobar savjet koji sam dobila od najbolje prijateljice. Posluži mi tih dana kada mislim da nisam dovoljno dobra ili kada se previše krivim za to.
Story: Koliko je izgled važan u vašoj karijeri? Koliko mu vi važnosti pridajete?
Meni nije važno kako glumac izgleda, bitno mi je koliko dobro tumači ulogu. Postoje stereotipovi koji kažu kako bi glumac trebao izgledati i kako bi se trebao ponašati, ali ne mogu odgovoriti na te zahtjeve. Mislim da su to prevelika očekivanja, običan sam čovjek kao i svaki drugi. Moram oprati odjeću, skuhati ručak, odvesti dijete u školu, prošetati psa... Ako uz to moram razmišljati o toaletama, to mi je previše. Na prvome mjestu mi je uloga roditelja, a da bi dijete bilo sretno, trebam i ja biti dobro. Da bih bila dobro, moram trenirati, učiti i raditi na sebi. Nemam vremena zamarati se površnim stvarima.
Story: Je li ženama teže u filmskoj industriji?
Ne želim da ispadne kao da kukam, ali postoji razlika između broja glavnih ženskih i glavnih muških uloga. Često se dogodi da se kaže da je riječ o glavnoj ženskoj ulozi iako to nije glavna nego najveća ženska uloga jer žena nije nositelj radnje. To se s godinama polako mijenja. Drago mi je što u Hrvatskoj ima sve više redateljica i scenaristica koje pišu i režiraju filmove za žene. Drago mi je da se događaju takve promjene.
Story: Prošle su godine isplivale razne priče o seksualnom uznemiravanju u Hollywoodu. Iako su one šokirale javnost, je li vas kao glumicu šokiralo da se takvo nešto tamo događa?
Zlostavljanje se događa svugdje, kako žena tako i muškaraca. Naravno da ne podržavam ikakvu vrstu nasilja, ali apeliram i na odgovornost preuzimanja odgovornosti za vlastite odluke. Očito je potrebno još vremena i još učenja da bi neke stvari došle na svoje mjesto.
Story: Kada bi vaša kći Luča jednog dana shvatila da je od roditelja naslijedila glumački gen i odlučila krenuti vašim stopama, biste li je podržali?
Ako ikad pokaže afinitet prema glumi, naravno da ću je podržati. Ovo nije lak posao i zahtijeva dosta izdržljivosti na više razina. To je baratanje nečim vrlo apstraktnim. Objasnila bih joj to, ali i stala uz nju u njezinoj odluci.
Story: Bavite li se i dalje ekstremnim sportovima ili nekom drugom aktivnošću?
Ne više, bavila sam takvim sportovima kad sam bila mlađa. Sad sam u vrlo monotonim i dosadnim sportovima - plivanju, trčanju i vožnji biciklom. Idem na triatlone i to me trenutačno ispunjava. Volim planinariti i jednom godišnje odem nekamo na ekspediciju, udaljim se od svog identiteta glumice, vidim malo živu sliku i fokusiram se na preživljavanje. Išla sam prošle godine na Sjeverni pol i prešla 300 kilometara na sanjkama koje su vukli psi. To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Spavanje na temperaturi od -26 Celzijevih stupnjeva, spavanje izvan šatora, njegovanje tih pasa... Volim takve pustolovine jer su prioriteti drukčiji nego u gradu.
Story: Što vam je najvažnije ponijeti sa sobom s tih putovanja?
Majka je putovala s baletom i vodila me sa sobom, a otac je živio u zemljama kao što su Južnoafrička Republika, Njemačka, Engleska... Nas je šestero braće i sestara i rasuti smo po cijelom svijetu. Naučili su me da je kretanje važno i taj ritam življenja mi odgovara. Voljela bih i djetetu prenijeti tu ljubav, da upozna naš prelijep planet. Osim ljepota, naučiš da postoji i mnogo grozota. Možda najvažnija lekcija od svih jest da kamo god odeš, nosiš sebe sa sobom.
Story: Uvijek djelujete vedro. Jeste li uvijek takvi? Što vas može izbaciti iz takta?
Vedrina ne isključuje mogućnost pretjerane reakcije. Mislim da je svačija odgovornost da se bavi sobom. Odgovorni smo samo za svoje reakcije. Ako ja planem, meni je najgore. Trudim se disciplinirati se, biti bolja sebi, a time i cijelom društvu u kojem se nalazim.
Story: Koji su vaši poslovni planovi?
Uskoro u Srbiji počinje nova serija ‘Pet’. Riječ je o pet žena koje su na rubu zakona, a okupljaju se kako bi spasile život i bogatstvo jedne od njih. O drugim planovima ne volim govoriti jer sam poput svoje bake jako praznovjerna. Ne želim nešto ureći.
