EKSKLUZIVNI INTERVJU 'S tim teretom sam rođena i s njim ću umrijeti'

Izvrsnu hrvatsku glumicu Zrinku Cvitešić od početka siječnja gledamo u novoj ulozi - onoj modnoj. Uspješna 39-godišnjakinja zaštitno je lice kampanje pod nazivom ‘Pantene - Za kosu snažniju od zime’ u sklopu koje svi kupci bilo koja dva Panteneova proizvoda u trgovinama dm-a do 31. siječnja na dar dobivaju maramu dizajnera Ivana Alduka. Tim je povodom naša glumačka zvijezda, iza koje je još jedna odlična godina, dala ekskluzivan intervju samo za Story. Iako je Zrinka kada je riječ o privatnom životu, osobito o četverogodišnjoj vezi s nogometašem Nikom Kranjčarom, poprilično zatvorena prema medijima, ipak nam je odlučila dati mali uvid u svoju intimu, u promišljanja o životu i budućnosti.

Story: Vaša tamna kovrčava kosa s vremenom vam je postala svojevrsni zaštitni znak. No je li isključivo ona razlog zašto vas je Pantene Pro-V odabrao za ambasadoricu?
Svakako je naglasak na kosi, ženstvenosti i prirodnosti, ali i brojnim modnim transformacijama koje su moguće uz lijepu i njegovanu kosu. Drago mi je što ću prenijeti poruku, ali i ispričati jednu modnu priču uz hrvatskog ­dizajnera. Kroz svoj se posao često igram različitim promjenama frizura pa mi je drago da je Pantene to prepoznao idealnim za svoju kompanju.

Story: Žene koje imaju kovrčavu kosu znaju da je nije lako održavati, dosta je suha i zahtijeva dodatnu njegu. Kako je održavate zdravom? Koliko ste puta poželjeli imati ravnu ­kosu? 
Čak se ne bih složila s tim jer imati prirodno kovrčavu kosu znači uvijek imati frizuru kad god je operete. To u mom slučaju odlaske frizeru svodi na minimum. Zdravlje kose dolazi i iznutra i izvana pa pazim da su proizvodi koje koristim kvalitetni, ne opterećujem kosu čestim vezanjima i peglanjima. Ljeti kosu manje perem šamponima te čuvam more i morsku sol u njoj. Ponekad napravim prirodni pakung od maslinova ulja, jaja, ruma i limuna, i to je to. Ravnu kosu imam samo u rijetkim prilikama, zapravo nisam baš ljubiteljica ravne kose na sebi.

Story: Jeste li skloni drastičnim promjenama frizure i eksperimentiranju bojama? I sami ste u jednom trenutku života bili plavuša.
Svi su mediji tada prenijeli da sam postala plavuša, ali nije bila riječ ni o hrabrosti ni o želji za promjenom, bilo je to isključivo zbog uloge u filmu koji sam tada snimala. No, eto, ostala je informacija da sam bila plavuša. Privatno nisam baš od drastičnih promjena izgleda, više volim varijacije na temu. U svom poslu ionako promijenim mnogo toga pa mi je u privatno najdraže biti prirodna.

Story: Može li boja kose utjecati na karakter? Kako ste se osjećali kao plavuša?
Promjena boje kose ili frizure daje glumcu drugi karakter jer se sam vidi drukčije u ogledalu. Kao uostalom i sve što promijeni, od odjeće, kilaže, brade, brkova, naočala... To je prvi korak u stvaranju lika koji igrate. Često se upravo od fizičkih promjena počne stvarati uloga. Privatno ne mislim da promjena boje kose mijenja karakter, samo energiju, jer žene obično to rade kada žele neku promjenu u životu za koju nemaju dovoljno hrabrosti.

Story: Živimo u vremenima kada se njeguje kult mladosti i ljepote, a to je osobito izraženo u vašoj profesiji. Barem tako tvrde glumice u Hollywoodu. Plašite li se vi starenja? Reklo bi se da s godinama imate sve više uloga, a ne manje.
Trend je doista takav, iako kult ljepote postoji oduvijek. No filmske glumice se danas nekako dijele na europske i američke upravo po tome koliko dopuštaju da njihove godine budu vidljive. Iako i u toj klasifikaciji ima odstupanja. Sama industrija diktira ovo ili ono, ali i količina novca u njoj, nažalost. Pripadam prvima jer sam dio europske filmske industrije. Nemam ništa protiv usporavanja znakova života, i sama se brinem i o licu i o tijelu, naposljetku - to su alati kojima radim. Ali za uloge koje želim igrati život se mora vidjeti, jer život jedino i želim igrati. Jedno je skidati pet godina s lica, a drugo dvadeset. Jer glumice mlađe 20 godina od vas postoje i izgledaju životno mlado, a život uvijek pobjeđuje. Broj uloga koje ćete imati ne ovisi o godinama ili njihovim vidljivim znakovima, nego o sreći, talentu, potrebama tržišta i, na vanjskom tržištu, dobrom agentu. Ili, u mom slučaju sve više, koliki omjer karijere i privatnog života želite živjeti.

Story: Navodno spremate novi glumački projekt u inozemstvu. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?
Nikad ne otkrivam ništa unaprijed, to moja publika već zna, a često smo vezani i ugovorima koji nam to brane. Dok ne dođete na prvu probu u kazalište ili na prvi dan snimanja, sve to ionako lebdi u zraku.

Story: Nakon vašeg uspjeha na West Endu i nagrade Olivier čini se da je lagano uspjeti vani, no to zapravo i nije tako. Koliko vam je godina bilo potrebno i jeste li nešto morali žrtvovati kako biste došli tu gdje jeste?
Da bi čovjek došao na sam vrh u bilo kojem poslu, žrtve su neophodne. Ali kad uspije u tome, ni same žrtve više ne doživljava kao žrtve, samo kao ceste na raskrižjima kojima je, eto, odlučio ne krenuti. Uspjeti vani uopće nije lako jer si stranac, a doći na vrh kao stranac u engleskom kazališnom društvu, koje je stoljećima vrlo zatvoreno, još je teže. Ali je zato pobjeda slađa! Iako je, iz moje perspektive, mnogo teži put ka uspjehu ovdje kod nas.

Story: Jeste li ikada poželjeli odustati od glume? 
U svakom je poslu normalno da osjetite zasićenje, umor, doživite krizu, pogotovo kada dođete do vrha. Teško je nakon toga imati novi cilj, razlog ili svrhu svega. Jer dalje nema, došli ste do vrha. Bilo je takvih kriza, a bit će ih i dalje, sigurna sam. Ali nisam ni sigurna da je tu riječ baš o krizama. Jer ako čovjek živi život, ako ga zaista živi, iskreno prema sebi i životu samom, otvorenih očiju i ušiju, s vremenom se razvija i raste. Nekako je i normalno da u nekoj fazi svojih promjena više ne želi raditi posao kojim se bavi. To se onda opet promijeni. Ili ne. Naravno, egzistencija prva diktira čovjekove odluke. Iako mislim da bih mogla živjeti i od nekoga drugog posla jer znam da bih bila i srcem i glavom sto posto i u tome kada bi to bio moj odabir.

Story: Gdje se jednom planirate skrasiti?
Gdje ću se skrasiti jednog dana i hoću li, ne znam - ako mislite na jednu adresu s koje se više neću micati. Otkad sam postala izbjeglica 1991. godine, nemam stalnu ‘svoju’ adresu. Naviknula sam uvijek biti u pokretu i s poluspremnim kovčegom. Možda je to nešto čime te rat obilježi te pouči da ništa nije zauvijek i ništa nije sigurno. A možda je i neki strah da opet ne izgubiš svoj dom iz ovog ili onog razloga. A možda je samo glad za otkrivanjem novog jer svijet treba otkrivati kad god nam se pruži prilika.

Story: Posljednjih mjeseci često ste u Zagrebu. Predstava ‘Mačka na vrućem limenom krovu’ vašega matičnog kazališta HNK bila je jedna od iščekivanijih ove sezone. Kako se osjećate kada stanete na tu pozornicu, kao da ste se vratili kući?
Scena HNK je već 15-ak godina moj glumački dom zahvaljujući gospodinu Mladenu Tarbuku koji me ondje doveo. Taj dom nisam zapravo nikad ni napustila. Barem ne u emotivnom smislu. Novi osjećaj koji me ispunjava sada, nakon pokretanja inozemne karijere, neka je nova potvrda sebe kao glumca koju mi više nitko i ništa ne može oduzeti. To je nešto što mi se osporavalo u hrvatskom kazalištu, a sada je ona u meni, dokazana u svjetskom vrhu, te mi daje neograničenu slobodu i užitak igranja. Nikad mi nije bilo ljepše na sceni u Hrvatskoj nego sada, barem što se igranja uloga tiče. Bilo bi divno kada mladom čovjeku ne bi trebala potvrda drugih te kad to ne bi utjecalo na osobnu sreću i mišljenje o vlastitoj kvaliteti. Ja sam se toga, eto, konačno riješila. I toplo preporučujem. 

Story: Predstava počinje scenom u kojoj ste potpuno nagi. Što prvo pomislite kada to vidite u scenariju? Biste li ikad odbili igrati i snimati takve scene?
Kao prvo, toga nema u scenariju. To je bilo isključivo Paolovo viđenje početka komada. Već sam rekla u intervjuima da nisam u ovaj posao ušla s figom u džepu i popisom što ću raditi, a što ne. No sve mi mora imati svoje zašto i zato, svaka emocija, svako ponašanje lika. Margaret je žena koja žudi za dodirom, za paž­njom, za ljubavlju i to prije svega pokazuje njezino tijelo tijekom cijelog komada. Paolovo viđenje je u tome bilo jednako ispravno, kao i ono Williamsovo. Paolo je samo želio komad početi s Margaret i kroz nju pričati priču.

Story: Većinu žena zanima što vam prolazi glavom u trenucima dok potpuno goli stojite pred publikom koja je pogled uprla u vas? Jesu li to stvari koje nas i inače zabrinjavaju - vidi li mi se celulit, izgledam li dobro? Ili ste tada potpuno u svom liku i radnji pa ne razmišljate o tome?
O tim se stvarima kao žena brinete prije nego što predstava počne igrati. Onog trenutka kad predstava dobije svoju publiku i kad se uloga rodi, više nema pitanja. Jer rođena je nova žena iz vas koja izgleda baš tako kako izgleda i koja nosi sebe i svoje tijelo baš tako kako ga nosi. I ona svaku večer jedva čeka ponovno se roditi jer živi samo ta tri sata. Naravno da nije naodmet kada čujete iz publike komentare: “Kakve mišiće ima.”

Story: Osjeti li glumac nelagodu kada zna da ga roditelji, braća, sestre ili netko od rodbine na filmu ili pozornici gledaju nagog?
Ovaj glumac ne. To nikada nije bila tema u mojoj obitelji.

Story: U predstavi nosite i elegantnu haljinu Matije Vuice s kojom dugo surađujete. U njezinim ste se kreacijama pojavili na svim važnim dodjelama nagrada i crvenim tepisima. Gdje se i kako dogodio taj klik između vas ­dvije?
Znam kad je počeo, za premijeru ‘Konjanika’ u pulskoj Areni prije 15-ak godina. Ušetala sam u njezin mali salon u Gajevoj ulici i tražila haljinu. I kupila je. I ostala bez novčanika. Dok sam isprobavala haljine, ušla je neka gospođa i pokupila moj novčanik s pulta. Danas ne znam reći što se i kako između nas dogodilo, ali ljudi vam postanu najbliži zbog onoga što u knjigama piše između redova. U svom poslu iznova upoznajem nove ljude i najveća mi je sreća kad iz svakog posla barem jedna osoba ostane u mojem životu. Mi smo jedna drugoj ostale, eto, već 15 godina, i to prije svega zato što poštujemo jedna drugu, bez toga nema dugih staza. Matija se, osim svih svojih kvaliteta, ubraja među one ljude za koje znate da će ustati u tri ujutro i doći vam pomoći ako vam pomoć zatreba. To znaju svi koji imaju sreće poznavati je.

Story: Što radite sa svim tim prekrasnim haljinama koje ste nosili? Čuvate li ih u ormaru, ponekad izvučete i odjenete iz šale? Ili ih sve vratite Matiji?
Matija živi od prodaje svojih haljina, kao što i ja živim od svog posla. Ne bi bilo u redu zadržati ih. Ionako ih više ne mogu obući, osim privatno, a privatno sam mnogo jednostavnija. Znam da barem jedna žena koja vidi Matijinu haljinu u medijima poželi imati baš takvu jer se moje haljine uvijek sve prodaju, što je divno jer žive dalje. Previše su te haljine dragocjene da bi ih žena odjenula iz šale, svaka od njih je umjetničko djelo. No imam dvije ili tri u ormaru od kojih se jednostavno nisam mogla odvojiti. Naravno, svako toliko mi Matija ugura na neko vrijeme neke nove, nek’ se nađu.

Story: Kažu da se žene dotjeruju zbog drugih žena, a ne zbog muškaraca. Zbog koga se vi dotjerujete? Zbog muškarca, zbog sebe?
U mom slučaju najviše i najčešće zbog posla.

Story: Kada ste si izgledali najbolje? U kojem razdoblju ili trenutku života?
Kad sam sretna i zadovoljna svojim životom, tada izgledam najbolje. To ljudima oko vas ne mora izgledati tako, ali to i nije važno. Ipak, najdraži mi je komentar onaj koji mi je nedavno uputio moj partner Dušan Bućan. Gledao je probu ‘Mačke na vrućem limenom krovu’, došao u moju garderobu i rekao: “Što tebi dobro stoji tuga!”

Story: Glumica Gwyneth Paltrow jednom je izjavila da se u trenutku kada je napunila 40 godina osjećala oslobođeno od percepcije koju drugi imaju o njoj i njihovih očekivanja. Imate li i vi s godinama više samopouzdanja? Kako gledate na 40-e?
Mislim da sam odgovor na to pitanje već dala u prijašnjim odgovorima. Kada se čovjek toga oslobodi, samo je nebo granica, ali zaista. Tada zapravo počinje pravo življenje. Kada postanemo sami režiseri svoje sudbine, svakog svog dana. Četrdesetima se zbog toga jako veselim!

Story: Je li vam žao što prije niste pokušali ostvariti uspjeh u inozemstvu? Naime, mnogi ne znaju da ste još 2010. na Filmskom festivalu u Egiptu osvojili nagradu za najbolju glumicu iz mediteranskih zemalja, što vam je zacijelo otvorilo neka vrata.
Godine 2010. i 2011. bile su presudne u mojoj karijeri. Nagrada Shooting star, za koju se Ivana Ivišić izborila da se uzme u obzir i hrvatskoga glumca, i cijeli taj jednogodišnji program u kojem sam zbog te nagrade bila na filmskom festivalu u Berlinu, pa onda u Rimu i Americi, otvorio mi je vrata u svijet. A 2011. donijela je i nominaciju za europskog Oscara te godišnju nagradu Njemačke za kulturu pa je bilo puno lakše. Sve je počelo Jasmilinim filmom ‘Na putu’. I otad sam ‘na putu’. Pravom, čini se. Mogla sam i prije, ponuda je bilo, ali očito nisam bila ni spremna ni zrela. Sve se događa s nekim razlogom, vjerujem u to.

Story: Iako je najnovija nagrada koju ste dobili ona Hrvatskoga glumišta za najbolju glavnu žensku ulogu u predstavi ‘Tko pjeva zlo ne misli’, nagrade ne osvajate samo za glumu. Dvije godine zaredom, 2016. i 2017., dobili ste brončanu i srebrnu medalju za maslinovo ulje izvrsne kvalitete. Kada je počela vaša ljubavna priča s Bračem i maslinama?  
Ljubav prema polju ugradili su mi očito moji bake i djedovi. Svi su u selu imali polja kukuruza, krumpira i pšenice. Roditelji su me vukli u glazbenu i plesnu školu, na jezike i zbor, a baka i djed na traktor i u polje. Nekako mi se čini da je to drugo mnogo dublje u meni. Sve više osjećam potrebu za prirodom, radom rukama, pretvaranjem nečega zaboravljenog i polumrtvog u nešto živo. Maslinik sam kupila prije nekoliko godina kada sam zapravo namjeravala kupiti stan. Obožavam provoditi vrijeme u njemu. Voljela bih obnoviti i štalicu koja se ondje nalazi. U svakom slučaju, puno više daje on meni nego ja njemu. I ne mislim pritom na ulje i nagrade nego na mir i duhovnu hranu.

Story: Ove godine proglašeni ste i ambasadoricom Mediteranskog dana obale. O kakvoj je tituli riječ? Iz svega toga možemo zaključiti da ništa ne radite osrednje nego ili izvrsno ili nikako. Jeste li perfekcionistica?
Svake godine organizacija pod Unicefom za očuvanje mediteranske obale i otoka bira svog ambasadora. Uglavnom su to ljudi koji su već napravili neke važne korake u tom smjeru ili svojim primjerom pokazuju ispravan put u kojem se obala ili otoci razvijaju, ali i poštuju i čuvaju. Na tu sam titulu najponosnija dosad jer nema veze s mojim poslom nego sa mnom kao individuom, a prvi su put odabrali nekog umjetnika. Velika mi je želja da gradnja po obali i otocima postane strogo kontrolirana. Nemam ništa protiv razvoja, to je neophodan i prirodan proces, ali Hrvatska ima posebne prirodne ljepote koje nisu naše vlasništvo, one su tu postojale i prije nas te nije naše pravo da ih uništavamo do te mjere da postaju neprepoznatljive ili, još gore, takvog izgleda da ne znamo nalaze li se u Italiji, Grčkoj ili Španjolskoj. Veliku je promjenu donio razvoj turizma koji se, prema mojemu mišljenju, dogodio i događa se na pogrešan način jer se razvija kvantiteta umjesto kvalitete. Čast iznimkama. A što se tiče mog perfekcionizma, s tim sam teretom, nažalost, rođena i s istim ću, čini se, i umrijeti. Ono što nikako i nikada neću moći shvatiti jest zašto ljudi nemaju potrebu napraviti posao najbolje što mogu. To me, uz ljudsku glupost, jedino može izbaciti iz takta.