Glumac ili TV zvijezda, pitanje je na koje će Rene Bitorajac bez razmišljanja odgovoriti -glumac. Njegovo lice, međutim, jedno je od novih na Novoj TV gdje, osim što vodi prvi hrvatski realit yshow 'Story SuperNova', uz Darka Janeša i Vinka Stefanca, počinje raditi i kviz 'Kockar' koji opisuje kao najsličniji HTV-ovu 'Upitni­ku '. Kviz bi se na Novoj TV, kako doznajemo u njihovu uredništvu, trebao početi emitirati već 14. travnja. Poučen ne uvijek ugodnim iskustvima svog prijatelja i kolege Tarika Filipovića, glumca koji je javnosti ipak poznatiji kao voditelj superpopularnog kviza 'Tko želi biti milijunaš', Rene koji suvereno vlada kazališnom scenom, a na televizijskom se setu još uvijek, kako prizn­aje, traži, pomalo iznerviran našim inzistiranjem na njemu očito neugodnom pitanju izjavit će: - Kad se zna koliko ljudi gleda televiziju, a ko­liko ih odlazi u kazalište, ništa nas ne treba čudi­ti. Trudit ću se da gledatelji ne zaborave činjenicu da sam glumac. Uostalom, neka me ljudi doživl­javaju kako hoće. Moje prvo i osnovno zanimanje je gluma, dakle kazalište i film. To je ono što de­finitivno najbolje radim. Ono kaj me veselije reci­mo vođenje televizijskog programa i pisanje. I zato gledamo toliko glumaca u ulozi voditelja na malim ekranima? To ih veseli? - To je svakako izazov. Ali, da mi glumci imamo filmsku produkciju i barem 15 filmova koji vrijede godišnje pa da svatko dobije svoju pri­liku, ili da se izigramo u kazalištu, možda nam ne bi palo na pamet da radimo kojekakve pro­mocije i bavimo se drugim stvarima. Meni, reci­mo, ne bi palo na pamet da sam radim predstavu. Ovako u glumačkim vodama vlada očaj i svatko iz tog očaja hoće pobjeći na svoju stranu. Ja doduše nisam očajan. Dao sam otkaz u kazalištu i sad mi se otvaraju neka nova vrata na koja idem. Mlad sam. Neću sjediti doma. Osim toga, uglav­nom se pokaže da glumci nisu tak loši ni u tim nekim drugim stvarima. Koliko ljudi dolazi u Kerempuh gledati vašu predstavu 'Magic Act Show'? - Igramo po 15 predstava mjesečno i karte su rasprodane gotovo mjesec dana unaprijed. U dvo­rani je svake večeri oko 600 ljudi. Taj kazališni komad pisali ste s Tarikom Filipovićem, kao i mnoge scenarije dosad. Kako funkcionira ta suradnja? Je li zabavno? - Zapravo bih volio kad bi nas mogla snimati nekakva skrivena kamera, da smo opušteni i ne znamo da se sve snima. Ni sam ne vjerujem kako se na kraju uvijek složimo. Recimo, završavamo skeč i treba ga finalizirati, pa on bubne nešto sasvim dvadeseto, a ja deseto i obojica čvrsto stoji­mo svaki iza svog stava. Ali nikad nam ne treba više od 20 minuta da jedan drugog uvjerimo u to kaj je bolje. Najveći problem nam je zapravo to usklađivanje termina, pa i to što znamo doći na probu loše volje ili ispijeni od prijašnjih poslova. No, predstavu smo napravili s lakoćom i kad nas je krenulo, nije bilo nikakvih problema. Dobro, imali smo i savršenu logistiku. Dobili smo sve što smo tražili i bez obzira što sam izašao iz Kerempuha, još uvijek ga smatram svojim i kad bih se vraćao, vratio bih se u Kerempuh. (9.04.2005.)