Petra Radin kazalištem se, kao glumica, producentica, redateljica i lutkarica, bavi od 1995. godine, a tijekom karijere režirala je 50-ak predstava i događanja, od onih za najmlađe uzraste do Vojnog mimohoda. Trenutačno u suradnji s časopisom Story priprema donatorski koncert ‘Christmas Story - Zvijezde za djecu’ koji će se održati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Osim toga, jako se veseli predstavi ‘Tarzan’ u izvedbi kazališta Tvornice lutaka čija je jedna od osnivačica.
Story: U suradnji sa Storyjem pripremate koncert ‘Christmas Story - Zvijezde za djecu’ koji će se održati 25. studenoga. Kako se odvijaju pripreme?
Božić, dvorana Lisinski i djeca, može li bolje? Koncertna dvorana postala mi je omiljena scena za kulturna događanja. Izazov je razbiti uvijek isti, prepoznatljivi vizual dominantnih orgulja i smeđe scene te unijeti nešto novo. Volim tu dvoranu i neizmjerno se zabavljam dok je pretvaram u poligon dječjih igara. Evo, prije dva, tri tjedna poigrala sam se ružičastim i narančastim bojama za koncert Nine Badrić, a sada razmišljam o meni najdražem smjeru - retro sceni. Moglo bi se reći da je retro glavna riječ kojom će se voditi tim u osmišljavanju koncerta ‘Christmas Story - Zvijezde za djecu’. Neke su pjesme svevremenske, a to su pjesme našeg djetinjstva koje želimo oživjeti, unijeti novi duh, vratiti kvalitetnu dječju glazbenu scenu. Zamislite scenu kao poligon zaboravljenih igara - gumi-gumi, školica, pikule, Čovječe, ne ljuti se... ili pak lijepi gramofon na sceni. Djeca ne znaju što je gramofon, što je kazetofon i to pokušavamo promijeniti. Pucketanje ploče nezaobilazan je zvuk našeg djetinjstva, podsjeća na vrijeme kada smo sjedili na podu glave naslonjene na krevet i zamišljali scene iz ‘Ježeve kućice’ ili ‘Heidi’ slušajući glasove vrsnih glumaca koji su dopirali s gramofonske ploče.
Story: U posljednjih mjesec dana bili ste vrlo zaposleni. Na kojim ste projektima radili?
Da, mjesec je bio baš natrpan obavezama. Puno koncerata, revija, premijera, proba, što glazbenih, što na pisti, glumačkih proba, tehničkih... Različiti projekti donose odmor. Revija za Hippy Garden i dragu prijateljicu Đurđicu Vorkapić bila je naporni odmor za mene, kao i Ninin koncert u Lisinskom ili otvorenje glazbenog ateljea Marije Husar Rimac. Čast mi je surađivati s najboljima na našoj modnoj ili glazbenoj sceni, zaviriti u njihov svijet i pokušati to oblikovati u priču. Razlikuje se to jako od projekata koji su moji, kazališni, jer moram naučiti disati, plesati tango, ali ne voditi nego slijediti idejnog umjetnika, osjetiti ga i proniknuti u tu frekvenciju. Moj posao tada nije nametanje ideja nego slušanje, upoznavanje, a potom kreiranje iz nekog drugog kuta. Da, bio je to naporan mjesec s mnogo neprospavanih noći, ali kreativni odmor. Jer kad stvarate, umor ne postoji.
Story: Nedavno ste surađivali i s Marinom Ivanovićem Stokom. Kako je izgledala ta suradnja?
Radije ga zovem Marin jer je on nježna duša. S njim sam morala razviti posebne metode kada smo radili na tekstu predstave ‘Stara škola kreka - iz tame u svjetlo’. On je nevjerojatno inteligentno biće. Čim sam ušla u njegov stan, znao je kako se osjećam, nikad ništa nisam mogla sakriti. Bili su to sati i sati iskrenog razgovora u kojem su sve maske padale, a prerasli su u lijepu predstavu u režiji mog dobrog prijatelja i stalnog suradnika Marija Kovača. Za takve životne priče morate si dati vremena koliko je god potrebno. Mi smo si dali šest mjeseci.
Story: Na koji ste projekt u posljednjih nekoliko mjeseci posebno ponosni?
Na predstavu ‘Slikareva ruka’ posebno sam ponosna jer govori o dvojici genijalaca - Vlahi Bukovcu, našem najboljem slikaru, i njegovu pariškom učitelju Alexandreu Cabanelu čija je izložba u Umjetničkom paviljonu upravo u tijeku. Nikada nisam imala skuplju scenografiju - originalne slike procijenjene na nekoliko milijuna eura. Svakog ponedjeljka u četiri termina možete doći i uživati u tom spoju kazališne i likovne umjetnosti u Umjetničkom paviljonu. Naša scena, kazalište Tvornica lutaka, nalazi se u Histrionskom domu, gdje svake subote održavamo matineje u 11 sati. I tu se trudimo biti retro pa možete pogledati predstave o Popaju i Olivi, profesoru Balthazaru, Čudesnoj šumi... Kazalište je moj život i dio mene. Kada zamišljeno hodam ulicom ili razgovaram sama sa sobom, zapravo razgovaram sa svojim likovima. Oni su živi pa je i naša komunikacija živa, a ponekad se znamo i posvađati. Uvijek sve nastaje u glavi. I tek kada složim kostur, prihvatim se papira i olovke.
Story: Za dva tjedna imat ćete i novu predstavu?
Da, ‘Tarzana’. Mario Kovač i ja sjajno se zabavljamo dok oživljavamo životinje iz džungle, pogotovo kada ih utjelovljuju iznimno talentirani glumci. Kovač me davno naučio - izbor tima je pola posla i to je zaista tako. Tu su i glazbeni genijalci Matej Meštrović, scenograf Mario Mišković, dizajneri svjetla Alen Marin i Sven Čustović te glumci Frano Mašković, Filip Detelić, Petra Težak, Josip Brakus, Ana i Ivan Magud, Ecija Ojdanić i Dušan Gojić. Ima nas tridesetak djece koji ne želimo odrasti i vjerujem da će tako biti zauvijek.
Story: Vaš posao pun je zanimljivih situacija i anegdota. Možete li neke podijeliti s našim čitateljima?
Svake godine odemo na jedan inozemni festival pa smo tako bili u Sibiru, Indiji i Danskoj. Nevjerojatno je kakve ludosti ondje doživljavamo, ali ljepota je baš u različitosti. Vratimo se bogatiji, što nam je nova platforma za još luđe projekte.
Story: Spektar ljudi s kojima radite zaista je širok. Koja je razlika u pristupu rada s najmlađima i onim starijima?
Ne postoji razlika između ozbiljnog događaja poput Vojnog mimohoda i dječje predstave ili koncerta. Svakom projektu pristupam s jednakim žarom, veseljem i prije svega igrom. Morate voljeti ljude i priznati da ne znate raditi mnogo toga. To je odličan početak za predivnu suradnju.
Story: Tko je Petra kada ne režira?
Petra kad ne režira - kuha. Već sam završila nekoliko škola kod Gastronomada i to je moj ispušni ventil. Tu pomičem granice pa postoji mogućnost da jelo ne uspije, ali najčešće je to prava gozba za stolom oko kojeg okupljam najmilije. Uz hranu nastaju nove ideje. Nepce šalje neke nove, lude signale i nastaju nove prilike za umjetničke avanture.
