Prvi koraci djeteta često su trenutak koji roditelji s nestrpljenjem iščekuju - ali i izvor mnogih pitanja i briga. Dok neka djeca prohodaju već s oko 10 mjeseci, druga mogu započeti hodati i u 17. ili 18. mjesecu. Stručnjaci naglašavaju da je razvojni tempo svakog djeteta individualan i da se prekretnice poput hodanja javljaju u širokom rasponu „normalnog“.
No jedna mama ispričala je svoje iskustvo s neprestanim očekivanjima i zapitkivanjima okoline.
"Na dan kada je moj sin napunio godinu dana, činilo se kao da je cijeli svijet u krugu od 50 kilometara oko nas odlučio jednoglasno pitati me: „Hoće li već jednom prohodati?“ On nije hodao kad je imao 11 mjeseci i 364 dana. I sljedećeg jutra nije napravio prvi korak. U posljednje vrijeme osjećam da bih trebala nositi majicu s natpisom: Ne, još nije napravio prvi korak.
Možda ne bih osjećala pritisak kad me stalno pitaju o hodanju da sama nisam zabrinuta kada će on doseći taj važan razvojni trenutak. Vjerojatno ne bih toliko promatrala druge jednogodišnjake u parku koji već nesigurno koračaju. Duboko u sebi znam da ne bih trebala osjećati pritisak i da će on hodati kad za to dođe pravo vrijeme. Ipak, sva ta naizgled bezopasna pitanja dodatno me opterećuju", napisala je mama za Parents.
Zašto pitanja o prekretnicama mogu biti naporna za roditelje
U situacijama poput ove, Ari Brown, pedijatrica iz Austina u Teksasu i autorica knjiga Baby 411 i Toddler 411, potvrđuje da je teško ne osjećati se osuđivano. Iako pitanja mogu biti postavljena bez zle namjere, kaže: „Čak i najsigurniji roditelj može posumnjati u sebe ili se zabrinuti da njihovo dijete nekako zaostaje.“
Jen Wirt, osnivačica i direktorica platforme Coral Care koja povezuje obitelji s logopedima, radnim i fizioterapeutima, dodaje da pitanja o razvojnim prekretnicama rijetko zvuče kao obična znatiželja. Roditelji se često osjećaju kao da ih se mjeri i uspoređuje.
Često takva pitanja slijede i savjeti koji mogu zvučati osuđujuće, ostavljajući roditelje zabrinutima da nešto rade pogrešno. „Ponekad komentar nije ni kritičan. Samo udara jer pogađa nešto što već nosite u sebi“, objašnjava Wirt. „Kada ste u tišini uspoređivali dijete na igralištu, čak i neutralna pitanja mogu zaboljeti.“
Kako reagirati na naporna pitanja
"Kad me netko pita hoće li moj sin već hodati (bilo jutros kod liječnika, ili jučer dok sam čekala drugog sina u vrtiću), pokušavam se podsjetiti da ta osoba nema pojma koliko me to pitanje pogađa. Ponekad je riječ o osobi koju jedva poznajem, koja vjerojatno samo pokušava započeti razgovor.", pita se ova mama, a pita se i zvuči li previše obrambeno.
Savjet dr. Brown: „Ako osoba s kojom razgovarate nije pedijatar ili stručnjak za razvoj djeteta, samo se nasmiješite i kimnite, i ignorirajte to!“
„Dozvoljeno vam je čuvati svoju energiju“, potiče Wirt. Kaže da ne zaslužuje svaki komentar detaljno objašnjenje; kratki odgovor poput: „Još ne!“ sasvim je dovoljan. Ako osoba nastavi s pitanjima, možete biti odlučniji i reći da ne želite dalje raspravljati o toj temi.
Razvojne prekretnice dolaze u vlastitom ritmu
Stručnjaci se slažu da postoji širok raspon normalnog u kojem dijete dostiže određene prekretnice. „Postoji širok raspon ‘normalnog’, i dokle god je vaše dijete unutar tog raspona, nema razloga za zabrinutost“, kaže dr. Brown.
Wirt roditeljima savjetuje da prekretnice promatraju kao raspon, a ne kao rok. „Razvoj nije linearan. Dijete može sporije napredovati u jednom području, a brzo u drugom.“
Primjerice, možda vaše dijete još nije prohodalo, ali zna izgovoriti više riječi od nekog drugog djeteta. Važno je razumjeti da vrijeme kada dijete dostigne određenu prekretnicu ne odražava kvalitetu vašeg roditeljstva, naglašava Wirt.
Što učiniti ako ste zabrinuti
Kad je riječ o hodanju, dr. Brown kaže da većina djece napravi prve korake između 10 i 15 mjeseci, dok Wirt ističe da neka djeca mogu prohodati i tek u 17. ili 18. mjesecu.
„Razvoj djeteta je prekrasno, osobno putovanje, i svako dijete raste vlastitim tempom“, savjetuje dr. Lilian Mekhail, pedijatrica za razvojno‑ponašajnu medicinu u Nemours Children’s Health.
Ako roditelj ipak ima konkretne brige, razgovor s pedijatrom je prvi korak. Nemojte patiti u tišini, jer to može roditelje izolirati. Sastanak sa stručnjakom smanjuje anksioznost i pruža plan djelovanja ako je potreban.
