Mnoge mame nakon poroda suoče se s osjećajem usamljenosti, neshvaćenosti i iscrpljenosti, no o tome se rijetko govori. Ivana, majka male Lene, otvoreno je progovorila o prvim mjesecima majčinstva, danima provedenima u suzama i borbi za razumijevanje u vlastitom domu. Njezina priča otkriva koliko je važno prepoznati stvarnost iza idealizirane slike majčinstva - i zašto nitko ne bi trebao patiti u tišini.
„Opet si cijeli dan u pidžami? Ivana, stvarno, što radiš cijeli dan? Beba samo spava i jede! Pogledaj kuću, pogledaj sebe...“
Te su mi riječi odjekivale u glavi dok sam sjedila na podu dnevne sobe, držeći našu malu Lenu, koja je konačno zaspala nakon tri sata neutješnog plača. Suze su mi se kotrljale niz lice, ali nisam znala jesu li to suze umora, tuge ili ljutnje. Možda kombinacija svega toga.
Nikad nisam mislila da će majčinstvo biti ovako teško. Svi su mi govorili: "Bit ćeš ispunjena, ovo je najbolje vrijeme tvog života." Nitko nije spomenuo usamljeni osjećaj gledanja kroz prozor, moleći se Bogu da netko pozvoni na vrata samo da bi čuo ljudski glas. Nitko nije rekao da ćeš se osjećati kao da si nestala, kao da te više nema.
Suprug Nikola bio je ponosan kada se Lena rodila. Pričao je prijateljima koliko je njegova supruga hrabra, koliko je porod bio težak, ali da smo oboje dobro. Prvih nekoliko dana bio je pažljiv - donosio mi je vodu, pomagao mi je s pelenama. Ali čim je ta početna euforija prošla, vratio se na posao i sve se promijenilo.
„Ivana, radim deset sati dnevno! Kad dođem kući, očekujem barem topli ručak i malo mira. Ne mogu vjerovati da nisi ni stigla dojiti! Pa što si radila cijeli dan?“
Pogledala sam ga u nevjerici. „Nikola, Lena danas nije spavala dulje od pola sata. Imala je grčeve, cijelo vrijeme sam je nosila... Nisam ni stigla jesti.“
Je li rodiljni i roditeljski dopust odmor?
'Nemoj dramatizirati, sve žene to prolaze'
Samo je odmahnuo rukom. „Ma daj, sve žene to prolaze. Nemoj dramatizirati.“
Te noći, prvi put, htjela sam vrištati. Htjela sam nestati. Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Mama bi rekla: „Tako je, draga moja, sve smo to prošle.“ Ali nisam htjela šutjeti. Nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i pati.
Situacija se samo pogoršavala sljedećih dana. Lena je imala grčeve, plakala bi satima. Ja bih plakala s njom. Nikola bi došao s posla, bacio torbu na pod i uključio televizor. Kad bih ga zamolila da pripazi na Lenu dok se tuširam, uzdisao bi kao da ga molim da pomakne planinu.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lenu, čula sam Nikolu kako razgovara s majkom na telefon:
"Ivana ne može ništa. Kaže da je umorna, a beba samo spava i jede! Ne znam što joj je... Možda joj treba društvo ili nešto slično."
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Nisam bila lijena. Nisam bila nezahvalna. Bila sam iscrpljena do iznemoglosti.
Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam stvarno pretjerivala? Možda sam bila slaba? Ali onda bih pogledala Lenu - obrazi su joj bili crveni od plača, njezine sitne ruke čvrsto su me držale - i znala bih da problem nije u meni.
Jednog dana, kada je došla moja prijateljica Sanja, sve je izašlo iz mene: "Ne mogu više! Osjećam se kao da me nitko ne vidi. Kao da sam prozirna! Nicola misli da ništa ne radim..."
Sanja me zagrlila i rekla: "Ivana, nisi sama. Osjećala sam se isto s Tarom. Svi misle da je rodiljni dopust odmor - ali zapravo je to najteži posao na svijetu."
'Previše nas je koje šute i pate'
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam čitati forume, tražiti podršku drugih žena. Shvatila sam da nas ima mnogo - previše - koje šute i pate.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Nikoli dok je gledao utakmicu. "Moramo razgovarati." Nije skidao pogled s ekrana. "Možemo li kasnije? Gledam tekmu".
"Ne mogu kasnije! Ne mogu više ovako!"
Napokon me pogledao - prvi put nakon dugo vremena kao osobu, a ne kao uslugu djetetu i kući. "Što ti treba?", tiho je upitao.
Duboko sam udahnula. „Trebam te. Trebam partnera, a ne još jedno dijete o kojem ću se brinuti. Trebam razumijevanje. Trebam pet minuta mira bez krivnje.“
Nikola je dugo šutio. Zatim je rekao: „Nisam znao da ti je tako teško... Mislio sam da pretjeruješ.“ „Jer nitko o tome ne priča! Jer se svi pretvaraju da je lako! A nije lako! I ne želim se više pretvarati.“
Te večeri smo imali naš prvi dugi razgovor. Plakala sam pred njim bez srama. Zagrlio me je i rekao da će pokušati bolje. Ni sljedećih nekoliko dana nije bilo lako - stare navike teško umiru. Ali barem smo počeli razgovarati. Počeli smo biti tim.
Čak i danas, dok Lena mirno spava u svom krevetiću, pitam se: koliko nas još uvijek šuti? Koliko nas još uvijek pati u tišini jer nas nitko ne vidi?
Možda će netko pročitati moju priču i osjetiti olakšanje što nije sam. Možda će netko napokon skupiti hrabrost i reći: "I meni je teško."
A vi? Jeste li se ikada osjećali kao da vas najbliži ne mogu vidjeti? Koliko još žena mora šutjeti prije nego što nas društvo počne slušati?, piše Stil.
