Rođenje djeteta opisuje se kao čudo, kao eksplozija oksitocina i instant veza jača od čelika. Meni je više sličilo na prometnu nesreću. Puno krvi, šoka i ljudi koji viču "samo diši, sve će biti u redu", dok meni ništa nije bilo u redu. Nisam osjetila onaj magični, neopisivi osjećaj kada sam prvi put vidjela svoju bebu.
Neću lagati, voljela bih da sam bila ona mama s Instagrama. Znate, kosa u punđi, beba u sling marami, sve u pastelnim tonovima. Umjesto toga, ja sam bila ona koja plače pod tušem (kad sam imala luksuz da se tuširam), zaboravi jesti, i gleda svoje dijete s krivnjom jer osjeća… ništa.
Jer nitko ti ne kaže da ljubav prema djetetu ponekad dolazi s odgodom. Da možeš istovremeno umirati od umora i osjećati se potpuno beskorisno. Da možeš biti okružena ljudima, ali osjećati se kao da te netko zaboravio u svemiru.
Jednog jutra, dok je beba spavala na mojoj ruci, a ja nisam spavala 48 sati, shvatila sam da ni kisik ni kava više ne pomažu.
Postporođajna depresija nije znak da ne voliš svoje dijete
Nisam potražila pomoć. Nisam ni znala da bih trebala. Dok sam polumrtva od nespavanja skrolala po mobitelu, naletjela sam na tekst o postporođajnoj depresiji. I nešto je kliknulo. Kao da su mi odjednom riječi tog članka progovorile: “Nisi luda. Nisi loša. Samo si – u nevolji.”
Nisam odmah znala što da radim s tim otkrićem, ali mi je već i činjenica da postoji ime za to kroz što prolazim donijelo malo zraka u pluća. Malo manje samoće. I malu iskru nade da će jednom biti bolje.
Postporođajna depresija nije znak da ne voliš svoje dijete. To je znak da trebaš razumijevanje. Da ti treba odmor, podrška, ili barem da netko pogleda u tebe i kaže: “Vidim te.”
Postporođajna depresija nije rijetkost – pogađa oko 1 od 7 mama i nije sramota tražiti stručnu pomoć. Svi mi ponekad trebamo pomoć, samo što to rijetko volimo priznati. To je znak hrabrosti, a ne slabosti.
Moguće je biti dobra mama i istovremeno se raspadati. Možeš plakati dok presvlačiš pelenu, dok beba plače, dok se mučiš sa dojenjem ili bočicom usred noći, ali ne moraš to prolaziti u tišini. Jer preživjeti postporođajnu depresiju znači prepoznati da nisi sama, i da ponekad biti dobra mama znači tražiti pomoć prije nego što se slomiš.
Danas dok gledam svoje dijete znam da ljubav nije uvijek vatromet. Ponekad je tiha, spora i tvrdoglava – ali kad stigne, ostane.
