Odrastanje s toksičnim roditeljima, emocionalno hladnim, kritičnim ili emocionalno nestabilnim, nije nimalo lako, pa djetetov mozak često kasnije potiskuje sjećanja kako bi preživio.
Sjećanja iz djetinjstva ionako mogu biti pomalo mutna, ali za one koji su odrasli s toksičnim roditeljima, neki trenuci mogu biti potpuno potisnuti u sjećanju. To nisu nužno traumatični događaji u klasičnom smislu, već male, ponavljajuće situacije koje su oblikovale način na koji osoba doživljava sebe i druge.
Kada su roditelji emocionalno hladni, pretjerano kritični ili nestabilni, dijete uči potiskivati osjećaje i mijenjati svoje ponašanje kako bi preživjelo u takvom okruženju. Iako se možda neće sjećati mnogih stvari, djeca koja su odrasla s toksičnim roditeljima mogu naučiti pružiti si sigurnost, nježnost i ljubav koja im je nekada nedostajala.
Prema riječima stručnjaka za mentalno zdravlje, ovo su neke od stvari kojih se djeca često ne sjećaju ako su odrastala s toksičnim roditeljima.
1. Osjećaj mira i lakoće
Djeca koja su odrasla s toksičnim roditeljima rijetko se sjećaju trenutaka potpunog mira i bezbrižne radosti. Umjesto igre i osjećaja sigurnosti, njihovo djetinjstvo bilo je ispunjeno stalnom budnošću, beskrajnim naporima da ne učine "nešto krivo". Umjesto da budu spontani, rano nauče razmišljati o svakoj riječi i svakom postupku, što kasnije ometa njihovu sposobnost uživanja u jednostavnim trenucima života.
2. Osjećaj emocionalne sigurnosti
Stručnjaci za mentalno zdravlje ističu da djeca koja odrastaju u toksičnim obiteljima rijetko razvijaju osjećaj bezuvjetne ljubavi. Umjesto topline i razumijevanja, dobivaju uvjetovanu ljubav, kroz kontrolu, krivnju ili šutnju kao kaznu. Mnogi odrasli teško se povezuju sa svojim emocijama jer nikada nisu naučili da je sigurno osjećati i izražavati ono što boli.
3. Osjećaj da su "dovoljno dobri"
Mnogi ljudi koji su odrasli s toksičnim roditeljima ne mogu se sjetiti vremena kada su se osjećali istinski prihvaćeno. Umjesto pohvala, dobivali su kritike ili usporedbe s drugima, a s vremenom su naučili da se ljubav mora "zaslužiti". Ovaj obrazac često se nastavlja i u kasnijim vezama, gdje stalno traže odobrenje i priznanje od drugih kako bi se osjećali cijenjenima.
4. Osjećaj nježnosti i podrške
Psiholozi ističu da ljudi koji su odrasli s roditeljima kojima nedostaje empatije često nemaju sjećanja na nježne geste - zagrljaj, utješnu riječ ili znak podrške. Umjesto toga, sjećaju se hladnoće, napetosti i osjećaja da moraju biti "jaki". Nedostatak ovih malih, ali bitnih iskustava ostavlja duboke ožiljke čak i u odrasloj dobi, jer ljudi uče voljeti druge na način na koji sami nisu bili voljeni.
Izvor: Yumama
