Živimo u vremenu kad se tehnologija razvija brže nego ikad, a nove generacije djece odrastaju u digitalnom svijetu gotovo od rođenja. Tema o odrastanju pred ekranima, utjecaju na razvoj djeteta i opasnostima za djecu goruća je tema među stručnjacima, učiteljima, roditeljima...
Mama i autorica Mihaela Trbojević napisala je knjigu za djecu viših razreda osnovne škole i njihove roditelje pod nazivom „Opasnosti iza ekrana“. Knjiga na edukativan i inspirativan način progovara o izazovima s kojima se djeca danas susreću u digitalnom okruženju – od cyberbullyinga, prijetnji stranaca i manipulacija na internetu, pa sve do online izazova i pritiska vršnjaka.
Kroz priče četvero učenika – Bele, Klare, Lea i Ivana – djeca i roditelji se upoznaju s konkretnim situacijama koje ilustriraju opasnosti, ali i put prema odgovornom i sigurnom korištenju interneta. Autorica, inspirirana vlastitim iskustvom majčinstva, posebnu je pažnju posvetila upravo roditeljskoj ulozi u ovom području te u završnom dijelu knjige donosi korisne savjete o komunikaciji, postavljanju granica i prepoznavanju rizičnih ponašanja.
Razgovarali smo s autoricom knjige „Opasnosti iza ekrana“, Mihaelom Trbojević kojoj je u pisanju pomogla osmogodišnja kći Dora, a za koju mama kaže da još nema iskustva niti negativnih posljedica iz digitalnog svijeta.
„Osmislila je likove iz knjige i bila vrlo aktivno uključena u stvaranje priča iz kojih je vrlo dobro naučila koje opasnosti vrebaju u online svijetu. Nadam se da će kroz svoje školsko doba biti ambasador online sigurnosti kod mladih i da će joj se moći obratiti prijatelji iz škole ako budu imali neki problem u online svijetu – jer najbitniji je taj prvi korak, a to je reći da da te nešto muči, da si vidio ili doživio nešto što ti nije jasno ili ti stvara nelagodu. Dora ne mora znati sve odgovore, ali ako zna slušati, razumjeti i potaknuti druge da progovore, već je učinila nešto iznimno važno. U tom trenutku, tehnologija prestaje biti samo ekran, postaje prostor u kojem rastu empatija, odgovornost i prijateljstvo.“, kaže Mihaela.
Što Vas je potaknulo da napišete knjigu 'Opasnosti iza ekrana'?
Knjigu 'Opasnosti iza ekran'a napisala sam iz spoja osobne brige i profesionalne odgovornosti. Kao majka djevojčice koja je upravo krenula u drugi razred, svjesna sam da je pred njom svijet koji je uzbudljiv, ali i pun online prijetnji. Tokom osnovne škole djeca počinju intenzivnije koristiti digitalne uređaje, konzumirati online sadržaje i po prvi put biti dio društvenih mreža. Istovremeno, radim u tvrtki koja se bavi kibernetičkom sigurnošću gdje svakodnevno vidim koliko su digitalne opasnosti stvarne, koliko brzo evoluiraju i koliko su djeca često nezaštićena.
Koliko je knjiga utemeljena na osobnom iskustvu, istraživanjima i primjerima iz prakse?
Knjiga 'Opasnosti iza ekrana' utemeljena je na osobnom iskustvu, stručnom znanju i konkretnim primjerima iz prakse. Kao majka djeteta koje ulazi u digitalni svijet, suočila sam se s brojnim pitanjima i brigama koje dijele mnogi roditelji. Istovremeno, kroz svoj profesionalni rad u području kibernetičke sigurnosti, svakodnevno se susrećem s realnim online prijetnjama. Knjiga je rezultat tog spoja, osobne potrebe da pomognem dići razinu svjesnosti o ovoj temi i stručne odgovornosti da podijelim znanje koje može pomoći drugima. Primjeri u knjizi temelje se na stvarnim slučajevima o kojima imamo priliku čitati u medijima diljem svijeta, istraživanjima i iskustvima iz prakse, s ciljem da čitatelji dobiju jasnu sliku o tome što se događa "iza ekrana" i kako se možemo bolje pripremiti za izazove digitalnog svijeta.
Koji su Vam bili najveći izazovi tijekom pisanja knjige?
Glavni izazov u pisanju ove knjige bio je kako je oblikovati tako da zaista dopre do mladih. Ne samo informativno, već i emocionalno. Mladi često brzo gube fokus, pa je bilo ključno da sadržaj bude prilagođen njihovom načinu razmišljanja. Priče su morale biti dovoljno kratke da zadrže pažnju, ali dovoljno dinamične i napete da ih zadrže uz svaku stranicu. Htjela sam da se prepoznaju u situacijama, da ih knjiga ne poučava s visoka, nego da ih vodi kroz stvarne izazove digitalnog svijeta na način koji im je blizak i razumljiv.
Koje su najopasnije zamke digitalnog svijeta za djecu i mlade?
Među najopasnijima su cyberbullying - zlostavljanje putem interneta koje može ostaviti duboke emocionalne posljedice, te lažno predstavljanje gdje se odrasli pretvaraju da su netko drugi kako bi stekli povjerenje djeteta. Tu je i krađa osobnih podataka, često kroz igre, aplikacije ili društvene mreže koje traže previše informacija. Djeca su izložena i opasnim izazovima koji se šire viralno, potičući ih na rizična ponašanja, te stalking što je praćenje i uznemiravanje putem interneta.
Smatrate li da roditelji dovoljno razumiju opasnosti interneta i društvenih mreža?
Većina roditelja danas svjesna je da internet nosi određene rizike, ali često ne razumiju dubinu i suptilnost tih opasnosti. Mnogi se fokusiraju na vidljive prijetnje poput nasilnog sadržaja ili neprimjerenih kontakata, dok zanemaruju one tihe, ali jednako štetne prijetnje poput prekomjernog dijeljenja osobnih podataka ili emocionalnih posljedica cyberbullyinga. Tehnologija se razvija brže nego što roditelji uspijevaju pratiti, a djeca nerijetko imaju veće digitalne vještine od svojih roditelja što dodatno otežava nadzor.
Koju ulogu u prevenciji imaju škole i obrazovni sustav?
Škole i obrazovni sustav imaju ključnu ulogu u prevenciji digitalnih opasnosti jer su često prvo mjesto gdje djeca dolaze u kontakt s tehnologijom u strukturiranom okruženju. Osim što prenose znanje, škole oblikuju stavove i ponašanja, pa je njihova odgovornost da djecu nauče kako se sigurno i odgovorno ponašati u online prostoru.
Postoje li razlike u izloženosti rizicima među djecom različite dobi?
Da, postoje značajne razlike u izloženosti digitalnim rizicima među djecom različite dobi, jer se njihove kognitivne sposobnosti, emocionalna zrelost i digitalne vještine razvijaju u različitim fazama.
Djeca predškolske i rane školske dobi većinom pasivno konzumiraju sadržaj i ne razumiju koncept privatnosti.
Osnovnoškolci počinju koristiti društvene mreže i aplikacije za komunikaciju. Izloženi su cyberbullingu, lažnom predstavljanju i opasnim izazovima te još nemaju dovoljno razvijen kritički filter za procjenu istinitosti sadržaja.
Adolescenti aktivno sudjeluju u online svijetu često bez nadzora. Veća je izloženost seksualnim sadržajima, digitalnom zlostavljanju i ovisnosti o internetu. Razvijaju online identitet što utječe na samopouzdanje i mentalno zdravlje.
Kako prepoznati da je dijete već u problemu zbog pretjeranog korištenja ekrana?
Prepoznati da je dijete već u problemu zbog pretjeranog korištenja ekrana može biti izazovno, jer se simptomi često prikrivaju ili pripisuju drugim razvojnim fazama. No postoje jasni znakovi koji mogu ukazivati na to da ekran počinje negativno utjecati na dijete.
Dijete sve manje komunicira sa obitelji i vršnjacima te radije bira ekran nego razgovor ili igru, nagle promjene raspoloženja i ljutnja kada se uskrati vrijeme pred ekranom, izazovi sa fokusom i koncentracijom, teškoće sa spavanjem, pad u školskom uspjehu neki su pokazatelji da trebamo reagirati.
Koje konkretne savjete biste dali roditeljima za sigurnije korištenje tehnologije u obitelji?
Da se ne zavaravamo, korištenje tehnologije danas je neizostavno, kako za djecu, tako i za odrasle. Ona je dio svakodnevice, obrazovanja, komunikacije i zabave. No upravo zato roditelji imaju odgovornost da postave jasne granice i budu aktivno prisutni u digitalnom životu svoje djece. Djeca ne trebaju samo tehničke upute, nego emocionalnu sigurnost i razumijevanje. Važno je razgovarati s njima o tome što gledaju, s kim komuniciraju i kako se osjećaju online, bez osuđivanja. Roditelji moraju biti uzor, pokazati da tehnologija može služiti učenju, kreativnosti i povezivanju, ali da ima svoje vrijeme i mjesto. Kroz otvoren dijalog, postavljanje pravila i zajedničko korištenje interneta, obitelj može stvoriti zdrave digitalne navike koje štite djecu i pripremaju ih za odgovorno ponašanje u online svijetu.
Postoje li digitalne navike koje su nužne, a koje bismo trebali strogo ograničiti?
Apsolutno, u digitalnom svijetu postoje navike koje su korisne i nužne za razvoj djece, ali i one koje treba strogo ograničiti kako bi se očuvalo njihovo mentalno zdravlje, sigurnost i ravnoteža u svakodnevnom životu. Nužne digitalne navike uključuju korištenje tehnologije za učenje, kreativnost i komunikaciju. Djeca bi trebala znati kako pretraživati informacije, koristiti edukativne aplikacije, izražavati se kroz digitalne alate i komunicirati s vršnjacima na siguran i pristojan način. Važno je da razvijaju kritičko razmišljanje, prepoznaju lažne vijesti i razumiju osnovne principe privatnosti i sigurnosti online svijeta.
S druge strane, navike koje treba strogo ograničiti uključuju nekontrolirano korištenje društvenih mreža, izloženost neprimjerenom sadržaju, online izazove koji potiču rizična ponašanja, te korištenje ekrana kao sredstva za umirivanje ili izbjegavanje emocija. Posebno je važno ograničiti vrijeme pred ekranom prije spavanja, jer ono negativno utječe na san i emocionalnu regulaciju.
Što mislite o potpunim zabranama ekrana kod djece do određene dobi – jesu li one realne ili kontraproduktivne? Što mislite o zabrani na satovima na nastavi?
Izlaganje ekranima u najranijoj dobi, primjerice kod beba i male djece, nema razvojnu vrijednost. U tom razdoblju djeca najviše napreduju kroz kontakt očima, dodir, govor i igru. Kroz stvarne, žive interakcije koje potiču mozak, emocije i socijalne vještine. Ekrani u toj fazi ne mogu zamijeniti ljudsku prisutnost, niti pružiti ono što je djetetu zaista potrebno.
Potpune zabrane ekrana kod starije djece zvuče privlačno u teoriji, ali u praksi često nisu realne i mogu biti kontraproduktivne ako se provode bez razumijevanja konteksta. Djeca danas odrastaju u digitalnom okruženju i tehnologija je neizbježan dio njihova svijeta. Umjesto stroge zabrane, puno je učinkovitije usmjeriti se na kontrolirano, svrhovito korištenje ekrana uz aktivno sudjelovanje roditelja.
S druge strane, u školi uistinu nema potrebe da mladi imaju osobne mobitele jer oni najčešće ometaju koncentraciju, narušavaju međusobnu komunikaciju i odvlače pažnju od nastavnog sadržaja, dok se sve što im je potrebno za učenje i sigurnost može osigurati kroz školski sustav i odgovornu organizaciju nastave.
Kako balansirati između koristi tehnologije i njezinih opasnosti?
Balansiranje između koristi i opasnosti tehnologije zahtijeva svjesno roditeljsko vodstvo, otvorenu komunikaciju i jasna pravila. Ključ nije u zabrani, već u ravnoteži. Djeca trebaju znati da tehnologija nije zabava bez granica, nego alat koji se koristi promišljeno. Roditelji mogu pomoći tako da zajedno s djecom biraju sadržaje, razgovaraju o onome što gledaju i dogovore vrijeme bez ekrana.
Smatrate li da društvo dovoljno razgovara o posljedicama digitalne ovisnosti?
Osobno mi se čini da društvo još uvijek ne razgovara dovoljno otvoreno i sustavno o posljedicama digitalne ovisnosti, iako su one sve prisutnije i ozbiljnije. Istraživanja pokazuju da digitalna ovisnost utječe na pažnju, san, emocionalnu stabilnost, pa čak i na fizičko zdravlje djece i mladih. Unatoč tome, razgovori o toj temi često ostaju površni, svedeni na zabrinutost roditelja ili povremene medijske napise.
Sve više zemalja donosi zakone o zabrani mobitela u školama. Postoje li pozitivni primjeri zemalja koje su na dobar način riješile pitanje djece i ekrana?
Da, postoje zemlje koje su se ozbiljno pozabavile pitanjem djece i ekrana, uvodeći konkretne mjere, zakone i edukativne programe kako bi zaštitile najmlađe u digitalnom okruženju. Pozitivni primjeri u zemljama unutar EU pokazuju da se rješenja ne svode samo na zabrane, već na promišljenu kombinaciju edukacije, zakonske regulative i podrške roditeljima.
Kako Vi osobno regulirate vrijeme pred ekranom u vlastitom životu ili obitelji?
U obiteljskom kontekstu, najvažnije mi je da ekran ne bude centar dana nego alat koji se koristi s razlogom. Vrijeme pred ekranom je i vremenski ograničeno, iako preko tjedna uz obveze niti nema vremena za online sadržaje. Otvoren razgovor, svjesnost opasnosti, alati za kontrolu sadržaja i vremena provedenog online te bezuvjetna podrška nama se pokazalo kao dobar pristup.
Kakvu budućnost predviđate za djecu koja odrastaju uz ekrane – možemo li biti optimistični?
Ja sam optimist po prirodi i tvrdim da možemo-moramo biti optimistični - ali ne bezuvjetno. Budućnost djece koja odrastaju uz ekrane ovisit će o tome kako ih učimo koristiti tehnologiju, a ne samo o količini vremena provedenom pred zaslonom.
Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša, ona je alat. Ako je koristimo promišljeno, može otvoriti vrata znanju, kreativnosti i povezivanju. No ako se prepustimo pasivnoj konzumaciji sadržaja, bez nadzora i razgovora, posljedice mogu biti ozbiljne.
Koja je glavna poruka koju ste željeli prenijeti čitateljima?
Glavna poruka jest da tehnologija mora biti korištena promišljeno, posebno kada su u pitanju djeca. Ekrani nisu neprijatelji, ali mogu postati štetni ako ih prepustimo djeci bez vodstva, granica i razumijevanja. Roditelji, škole i društvo u cjelini imaju odgovornost da djecu ne samo zaštite od digitalnih rizika, već ih osposobe za sigurno, odgovorno i svjesno korištenje tehnologije.
Naglasak je na ravnoteži između zabave i učenja, između dostupnosti i zaštite. Djeca trebaju odrasle koji će ih voditi, a ne samo nadzirati, koji će s njima razgovarati, dijeliti iskustva i učiti ih da tehnologija može biti alat za rast, a ne zamjena za stvarni život.
Kada odgajamo djecu koja su pristojna, empatična, oprezna i obzirna, ne samo u stvarnom, nego i u digitalnom svijetu možemo s razlogom biti optimistični.
