Roditelji se često nađu u situaciji da njihovo dijete povrijedi drugo dijete - gurne ga, otme igračku ili izazove plač. Instinktivna reakcija mnogih roditelja je da dijete odvedu do drugog djeteta i zahtijevaju: “Ispričaj se!” ili “Reci oprosti!”. Iako se to čini kao ispravan i društveno prihvatljiv potez, psiholozi upozoravaju da takva prisila ne donosi najbolje rezultate.
Psihologinja Laura Markham, autorica knjige Mirni roditelj, sretna braća i sestre, objašnjava da prisilna isprika često nema veze s razvijanjem empatije kod djeteta, već s time da roditelj pred drugima “ispadne odgovoran”.
Kada dijete pod pritiskom izgovori “oprosti”, ono najčešće ne razumije što je pogriješilo, nego samo želi završiti neugodnu situaciju.
To može izazvati osjećaj srama ili ljutnje, a dijete ne nauči kako zaista popraviti odnose i kako suosjećati s drugima.
Što učiniti umjesto prisilne isprike?
Pomoći djetetu da razumije posljedice
Umjesto da inzistirate na riječima, recite: “Vidiš da tvoj prijatelj plače. Što misliš, zašto je tužan? Možemo li nešto učiniti da mu bude bolje?” Tako dijete uči prepoznati tuđe emocije.
Poticati djela, a ne samo riječi
Vraćanje igračke, zagrljaj ili ponuda da se dijete uključi u igru često su iskreniji način popravljanja situacije od mehaničnog “oprosti”.
Dati djetetu vremena
Ako je dijete uznemireno ili ljuto, neće biti spremno na ispriku. Puno je korisnije pričekati da se smiri i tek tada razgovarati o tome što se dogodilo.
Biti dobar uzor
Djeca najbolje uče kroz primjer. Ako roditelj pogriješi i sam se ispriča djetetu, ono uči da priznati pogrešku i popraviti je nije sramota, već znak odgovornosti.
Tjeranje djeteta da kaže “oprosti” ne gradi empatiju niti razvija osjećaj odgovornosti. Ono što zaista pomaže je da dijete razumije kako njegovi postupci utječu na druge, da se nauči aktivno popravljati odnose i da vidi kako odrasli u njegovom životu iskreno priznaju svoje pogreške.
