Andrea Buča snima novu putopisnu dokumentarnu seriju kojim će pokazati neistražene ljepote Hrvatske. Ovoga puta u fokusu joj je magistrala, ali ona željeznička koja se prostire Slavonijom. Zašto joj vlak koji je svima prespor njoj bio previše brz, kako je uopće došla na ideju za ovaj serijal te bez čega nikada ne ulazi u vlak, otkriva u razgovoru.
Kako je došlo do ideje da sjednete u vlak i krenete otkrivati Hrvatsku onakvu kakvu rijetko vidimo?
Prošlog ljeta dio godišnjeg provela sam na kontinentu, put me odveo i u Slavoniju; ta zlatna ravnica, žitna polja, suncokreti, Baranja i Kopačevo, Dunav u zoru… S razlogom Slavonac voli svoju zemlju. Vjerojatno me pokrenula i odgovornost jer Slavoniju nikad nisam snimala, ni s vlakom se pred kamerama nisam vozila, a željeznica je Slavoncima, ma kakva god bila, važno prijevozno sredstvo i poveznica. Svi joj znamo mane, ali zaboravili smo koliko je bila sjajna u zlatno doba.
Vaš novi serijal snima se tijekom stvarnih vožnji vlakom. Kako izgleda takav tempo snimanja i jeste li se iznenadili koliko brz vlak može biti kad vam treba još sam jedan kadar?
Produkcija je bila zahtjevna, ali i jako zabavna jer na trenutke ništa nismo imali pod kontrolom, zato takve projekte može raditi samo uigrani tim koji se dobro zabavlja snimajući - Latković, Živić, Gulam, moj najuži tim od najranijih dana. Ljudi su ulazili na jednoj, izlazili na sljedećoj postaji, imali smo vremena za razgovore koliko traje vožnja od postaje do postaje, nekad 10, nekad 20 minuta, uglavnom premalo, pa je vlak koji vozi 60 km/h, i koji je za putnički svijet prespor, za nas koji snimamo bio prebrz.
Jedna kamera pratila je vlak izvana, dvije su snimale u vagonu i, kako smo stisnuli REC na Glavnom Kolodvoru u Zagrebu, nismo ih gasili do kraja puta.
Što vam je najvažnije prenijeti publici ovom serijom?
Željeznica je bila pokretač industrijalizacije i razvoja, temelj modernih država, povezala je udaljene krajeve i stanovništvo. Potpuno svjesna stanja hrvatskih željeznica ušla sam u taj vlak, u svijet željezničara iz neke nostalgije, u djetinjstvu sam se često vozila vlakom, ta čelična grdosija za mene je bila i ostala simbolom moći i napretka. U seriji ću govoriti o vremenu kad je željeznica bila žila kucavica, mjesto susreta živopisnih ljudi, a željezničarska služba jedna od najvažnijih.
Istražujete kutke Hrvatske koji su često izvan turističkih ruta. Kako birate destinacije?
Kako se god smiješno činilo, često me destinacije i ljudi sami odaberu, uvijek je u fokusu život, neka pulsirajuća energija mjesta i priče ljudi koji se čine malima, a zapravo su veliki i inspirativni. Srećom, Hrvatska ima uvijek neki kutak koji ima smisla osvijetliti, neke priče za ispričati, jednu Katicu u Kumrovcu koja priprema najfinije štrukle, a onda nam otkrije da je iste te štrukle pripremala američkom predsjedniku Richardu Nixonu, Antoniju koja u Grudi čuva tradiciju uzgajanja dudova svilca, Silvija koji je rastao na kolodvoru u Novoj Gradiški, uz djeda željezničara i stotinu pustolovina.
Što ste naučili o Slavoniji tijekom ovog projekta? Ima li nešto što vas je posebno iznenadilo ili dirnulo?
Iz Slavonije gladan ne možeš otići, bilo da voliš jesti ili te pak hrane najljepši ravničarski pejzaži. Željeznički pravac zove se magistrala - to mi je posebno bilo drago saznati. U Strizivojni, na željeznici, rođen je i veliki kipar Ivan Meštrović, a ondje se dogodilo i ubojstvo u Orient Expressu. Silno je i to što željezničare i dalje povezuje zajedništvo te ponos službe, kao i nada da će se putnički svijet u vlakove vratiti u velikom broju.
Snimanje u vlaku donosi i neke tehničke izazove. Je li bilo trenutaka kad ste pomislili - zašto nisam odabrala nešto lakše?
Nakon svakog snimanja imamo dojam: ovaj put smo se BAŠ naradili - pa opet na sljedećem projektu podignem ljestvicu još i više. Ovo je hibrid klasičnog dokumentarca, TV putopisa i realityja. Uvijek nastojim osmisliti nešto novo, novu formu, neki kut iz kojeg tema nije obrađena, što je često zahtjevno. Uz to nismo imali veliki budžet i trebalo je smisliti kako od sredstava za jedan dokumentarni film napraviti seriju u četiri nastavka. Umjesto da danima snimamo po Slavoniji, Slavoniju sam dovela u vlak što se pokazalo kao odlična odluka.
Koliko vam je važno to što se sve snima bez filtera, usput, bez glamura? Što to donosi gledatelju, a što vama kao autorici i voditeljici?
Svojim projektima pristupam kao da snimam holivudski film, naravno, moja je niša dokumentiranje hrvatske stvarnosti, ali estetizirane u svakom snimljenom kadru. Pristup ljudski, znatiželjan i nepretenciozan, mislim da se gledatelj jedino tako može poistovjetiti i da mu tek tada srce može zaigrati.
Na svojevrstan način ovim projektom pokazujete i koliko volite svoju zemlju. Što za vas znači ljubav prema domovini i kako je živite kroz svoj posao?
Voljeti domovinu za mene je putovati i snimati dokumentarne serije u regije gdje ne idu mnoge kamere, slušati ljude, zanimati se za život, navike, običaje, tražiti svijetle primjere, one koji svoju zemlju vole radom, dobrotom i kreativnošću i koji nisu odustali. Voljeti domovinu znači educirati, govoriti istinu, doprijeti do gledatelja, putem ostaviti i srce. Voljeti domovinu znači gledati naprijed i stalno iznova tražiti načine. Koliko svatko od nas voli ovu zemlju isključivo govore njegova djela, prošla sam svaku joj cestu, kamen, planinu, rijeku, pučinu i boga mi, ova se zemlja voli vrijednim rukama, tiho i pošteno. I takvih je ljudi mnogo, mnogo više nego što se čini.
Kad biste mogli prenijeti samo jednu poruku iz ove serije ljudima koji rijetko putuju po Hrvatskoj, što biste im poručili?
Putujte znatiželjno u mjesta koja niste posjetili - vjerujte, ima ih prekrasnih.
Koje tri stvari uvijek nosite sa sobom u vlak, osim kamere i dobrog raspoloženja?
Knjigu, džezvu i rakijicu.
