Za tjedan dana se udajem. Kako je moguće da se tih 400 dana tako brzo istopilo? A još toliko toga treba organizirati…
Za utorak sam dogovorila izbjeljivanje zubi – to je jedina stvar koju sam smisleno radila za svoj izgled. Kao što će svaka mladenka reći, mjesec dana prije vjenčanja kilogrami se istope sami od sebe od stresa i uzbuđenja, a lice zablista od sreće. Budući da živim u Dubrovniku, imala sam sreću što je proljetno sunce učinilo čudo za moj svježe preplanuli ten. Nakon jednosatnog tretmana i odličnog rezultata, asistentica u ordinaciji mi je nonšalantno rekla da sljedeća tri dana ne smijem jesti ili piti ništa što pigmentira zube, jer su ekstra osjetljivi, poput jagoda i crnog vina te da zaboravim cigarete. Jel' ona to ozbiljno? Tri dana prije vjenčanja bez crnog vina i cigareta? Ispostavilo se da crno vino možeš piti slamkom a da ne dođe do zuba. Bitno je snaći se i odrediti prioritete, a pokoja cigareta sigurno neće posmeđiti moje svadbeno bijele zube. Jagode nisam jela.
Koferi su spakirani i krećemo na put - Kuma, M. i ja. O količini stvari u automobili nema smisla pričati, možete zamisliti. Kiša je padala cijelim putem, što me podsjetilo da trebam provjeriti vremensku prognozu za subotu. Savjet svim budućim mladenkama - NE provjeravajte vremensku prognozu do dva dana prije vjenčanja (imajte plan B za svaki segment vjenčanja, ali nemojte instalirati 17 aplikacija za vremensku prognozu jer ćete se buditi noću i provjeravati baš svaku), pretvorit će se u opsesiju. Prognoza pokazuje kišu iz kabla - cijeli vikend. Izvrsno, baš izvrsno!
Ines Nanić
Negdje na pola puta shvatila sam da sam zaboravila dati plan sjedenja u tisak. Bogu hvala na mojoj profesiji pa smo nakon nekoliko telefonskih poziva i to riješili. Negdje pred Zagrebom sjetila sam se da žene već tjednima peku kolače koje planiramo dati na odlasku našim gostima. Baš sam bila ponosna na sve tradicionalne stavke koje smo ukomponirali u naš poseban dan. Razmišljam, možda bi bilo dobro napraviti personalizirane naljepnice za kutije za kolače? Odlična ideja! I onda mi sine - nisam naručila kutije za kolače!
Je li moguće da sam ja profesionalni organizator vjenčanja? Vidno iznervirana manjkom organizacije, vlastite naravno, zahtijevala sam da ja vozim. Možda me to smiri. M. nije dao, ni Kuma nija bila oduševljena tom idejom, a i ćuko me gledao kao da govori "možda to i nije najbriljantniji potez". Sad već duboko uvrijeđena, prekinula sam svu komunikaciju s vanjskim svijetom.
Možda ona ideja o odlasku na egzotično otočje, samo nas dvoje i pijesak pod nogama, ipak nije bila tako loša. Svakoj od nas to padne na pamet u nekom trenutku organizacije vlastitog vjenčanja. Koji me đavo tjerao na ovo? U glavi mi se vrte svakojaki scenariji - hodam po blatu u gumenim čizmama umjesto u fensi kristalnim štiklicama, gostima dajemo kolače zamotane u aluminijsku foliju i svi hodaju kao muhe bez glave jer nema plana sjedenja.
Konačno smo stigli. Doma. Tu je Mama. Lakše se diše. Bit će sve u redu… Sljedeća tri dana protekla su u apsolutnom kaosu i sveopćoj organizaciji - čudo je što se sve može kad se hoće (i kad se pokrene cijela svita da odradi sve te silne zaostatke). U međuvremenu su javili iz hotela da su napravili dupli buking pa 20-ak ljudi moramo smjestiti negdje drugdje. Jedina opcija je smještaj na benzinskoj crpki u malom selu na putu do restorana. I danas slušam od ekipe s faksa kako su se najeli granatira i punjenih paprika na marendi sa šoferima i kako su ih dočekale sobe pune golubova kada su se vratili sa svadbe u ranojutarnjim satima. Takve se stvari ne zaboravljaju i čine dojam koji, koliko god se trudili, namjerno ne možete postići.
U petak ujutro još pada kiša. Idemo po cvjećarku na aerodrom u Zagreb pa po cvijeće. Usput stajemo u McDonald'su, Big Mac mi je tako sjeo da sam ih za doma ponijela još dvanaest. Ma neka se nađe, voli ih i Dida jesti, on naime nema zuba, a mekani su. Eto, za Didu i za mene, nikom drugom ne dam. PMS dan prije vjenčanja?
Ukrcavamo cvijeće i krećemo natrag put Slavonije. M. počinje kihati, bez prestanka. Da, zaboravili smo da je alergičan na pelud, a mi se vozimo u kombiju punom cvijeća. Krcatom! Ni dan danas ne znam kako smo ga živog doveli doma i kako su mu oči uopće bile otvorene sutradan. Ako dosad nisam bila sigurna, sad sam znala da me voli toliko da bi za mene dao život kišući u kombiju punom cvijeća dan prije vjenčanja.
Dok smo stigli doma, dvor se polako počeo puniti, ispred kuće već 10-ak automobila. Krećemo… Uzbuđenje na najjače. Nema riječi kojima bi se to dalo opisati. U dvorištu moje cure već sklapaju kutije za kolače koje su stigle najžurnijom poštom koja postoji, valjda uz pomoć Djeda Mraza, tko će ga znati. Mama je ustrojila rođakinje i susjede da režu kulene, kobasice, sireve i pršute. Druga postrojba priprema kolače. Muški sklapaju šatore. Tata kuha fiš-paprikaš u loncu od valjda 100 litara. I pjeva se. To je to. Počelo je. I znate što – zasjalo je sunce!!!!
Kad smo se vratili sa sastanka sa svećenikom, na kojemu su bila još četiri para, dva koja će se vjenčati prije nas i dva poslije nas, istog dana, u istoj crkvi (nisam mislila da je to moguće, vjerujte mi!), dvor je bio pun najdražih ljudi. Harmonikaši, tamburaši, ekipa iz svih krajeva Lijepe Naše i šire. Kada su nas ugledali, sreći nije bilo kraja. Jeli, pili i veseli bili. Večer iz snova, savršena uvertira u vikend.
S obzirom na količinu posla, ni M. ni ja nismo uspjeli odraditi djevojačku i momačku večer pa je ekipi palo na pamet da je večeras savršena prilika za takve evente. Vjerovali ili ne, Mama mi nije dala da idem van. Shvatila sam da je pametno još danas je poslušati, a M. je pobjegao dok ga nitko nije vidio. Ni danas nemam kompletnu sliku o svemu što se tu noć događalo. Znam samo da sam se probudila u 7 ujutro, pogledala van i ekstatično stala na noge sretna jer je svanuo predivan sunčani dan. A onda trenutak istine – M. još nije došao doma. A ja se danas udajem. Po mogućnosti za njega.
Neuobičajeno za njega, odgovorio je nakon prvog zvona telefona ušutkavajući ekipu oko sebe i uvjeravajući me da stiže. Vrlo je veselo ušao u kuću. U nevjerici da mi se to uopće događa, ušuškala sam ga u krevet i zamolila da, ako je ikako moguće, dođe k sebi do mise pa ćemo lako iza toga. Jutarnja kava i put frizera. Danas je moj dan i nitko mi ga neće pokvariti. Tako je i bilo.
Kad taj Dan osvane, sve se svodi na jedno - da u njemu uživamo, da ga iskoristimo do kraja i da upijemo svaki predivni trenutak koji nam on donosi, kakav god on bio. Čak i ako stvari krenu krivo, pokušajte razmišljati kako će sve to, koliko god se ozbiljno činilo, jednog dana biti jako smiješno i najljepša uspomena (pa čak i kad ne stanete u vjenčanicu nakon dva dana hamburgera i treba vam cijela svita pomagača da je zakopčate). Zato udahnite, nabacite najveći osmijeh i otiđite se udati za čovjeka svog života.
Ines Nanić, Dubrovnik Event
Fotografije: arhiva Dubrovnik Event
Ines i Marin Nanić, Dubrovnik event
