Dva brata, Zoran i Marin Roman, završili su defektologiju i, slijedeći stope oca Maksima koji je radni vijek proveo kao nastavnik i ravnatelj Centra za odgoj i obrazovanje Šubićevac u Šibeniku, prije točno 20 godina odlučili su osnovati ustanovu za smještaj osoba s intelektualnim teškoćama Roman obitelj. S kakvim su se izazovima susretali u radu, zašto su odlučili raditi upravo s osobama s intelektualnim teškoćama, kakve aktivnosti organiziraju za njih i koja je najveća vrijednost centra Marin je otkrio u intervjuu za Story.
Story: Iza Centra za rehabilitaciju Roman obitelj je 20 godina rada. Kako je i kada sve počelo? Vi i brat Zoran završili ste defektologiju u Zagrebu, odakle ljubav prema toj struci?
Još od malih nogu družimo se s osobama s intelektualnim teškoćama, a glavni ‘krivac’ za to je naš otac Maksim koji je cijeli radni vijek bio nastavnik, a poslije ravnatelj Centra Šubićevac u Šibeniku čija je djelatnost odgoj i obrazovanje djece s intelektualni teškoćama. Kao djeca često smo boravili kod oca na poslu, odlazili s učenicima na izlete pa smo davno shvatili koliko topline i radosti nosi ova struka. S njima smo putovali svijetom, upoznavali Francusku, Švicarsku, Mađarsku, Španjolsku, Austriju, Češku i Slovačku gdje smo bili gosti sličnih ustanova koje se bave osobama s intelektualnim teškoćama. Spavali smo u sličnim centrima diljem Europe s učenicima i nastavnicima našeg centra. Malo-pomalo prestali smo ih gledati kao ljude s posebnim potrebama te smo ih prije svega doživljavali kao ljude. Tim se načelom i danas vodimo. U radu s osobama s intelektualnim teškoćama povratna je informacija brza i iskrena, često puna ljubavi i odanosti. Otkad smo to prvi put osjetili, više nismo imali izbora. Defektologija je bila jedina mogućnost. I danas obojica mislimo da nismo pogriješili. Nakon završenog fakulteta našli smo se pred dilemom gdje raditi. Izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi 1997. dopušteno je osnivanje takvih ustanova drugim pravnim i fizičkim osobama pa smo pionirski krenuli u taj pothvat. Nismo imali ušteđevinu pa smo založili svu obiteljsku imovinu i starine u hipotekarne kredite kojima smo opremili prostor i stvorili uvjete. Ni danas nije uobičajeno da roditelji riskiraju svu svoju imovinu i daju je djeci na upravljanje. Moj je otac tada još bio u državnoj službi i iako smo svakodnevno o tome razgovarali, odluke smo donosili brat i ja. Znali smo i tada da iza svake odluke mora stajati odgovornost. Mama je bila nastavnica hrvatskog jezika i cijelo nam je vrijeme bila podrška bez koje ne bismo mogli. Zbog roditelja nam je puno vrata bilo otvoreno, ali put od ideje do realizacije trajao je tri godine. Pionirski pothvat u Hrvatskoj imao je mnoge dječje bolesti koje smo prebrodili zajedno te uz maksimalnu pomoć i razumijevanje svih službi.
Story: Je li javnost sada senzibilnija prema osobama s intelektualnim teškoćama?
Puno je napravljeno i javnost je senzibilnija, ali još smo daleko od naših uzora. Svi možemo i trebamo puno više.
Cijeli intervju s Marinom Romanom u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji je u prodaji od srijede, 23. lipnja 2021. godine
