Mlada, uspješna i zaljubljena, a tek su joj trideset dvije. Ona apsolutno ne priznaje nikakve tabue ili granice, nego upravo suprotno. Dramaturginja i spisateljica Tena Štivičić pomiče ih u svemu čega se dohvati pa nimalo ne iznenađuje pomalo provokativan naslov njezine nove knjige ‘Vrag ne spava’, koju je prošli tjedan prvi put i sama uzela u ruke te predstavila svojoj zagrebačkoj publici. Iako škrta na riječima, vrckava spisateljica vrlo duhovito, britko i otvoreno progovara o našoj svakodnevici te nedoumicama koje nas okružuju, a je li se dotaknula obiteljskih veza i teme braka, čije je čari i sama nedavno okusila udavši se u Las Vegasu za glumca Douglasa Henshalla, morat ćete doznati iz novog štiva koje je pripremila za predstojeće ljetne dane. Nedavno je barem nakratko londonsku adresu zamijenila zagrebačkom, a potom onom na Brijunima, pa smo Tenu jedva uhvatili u užurbanom radnom ritmu koji nikada ne opada. Story: Kakav je osjećaj držati svoju knjigu u rukama? Uzbudljiv je trenutak kada dobiješ knjigu u ruke, a s obzirom na to da gajim iznimno poštovanje i ljubav prema knjizi kao prema predmetu, ovo je doista poseban osjećaj. Tek sam je sada prvi put uzela u ruke. Ovo je slavlje knjige, na što gledam kao na rijedak i važan trenutak svoga života. Story: Može li se usporediti s osjećajem kada se premijerno održava predstava pod vašom redateljskom palicom? Apsolutno, ali puno je veća trema kada je riječ o predstavi jer je ona kao živo biće i do posljednjeg trenutka ne možeš znati kako će zaživjeti. Prije promocije naprosto znaš što si napisao, a izvedba je zajednički čin velikog broja ljuda i uvijek je pitanje hoće li profunkcionirati kao jedan organizam. Story: Veselite li se odlasku na Brijune? Brijuni su očaravajuće mjesto. Riječ je o nekoj vrsti izolacije od ostatka svijeta u kojoj se može vrlo usredotočeno raditi. Za mene je to, doduše, bijeg iz izolacije s obzirom na to da većinu vremena provodim sama u četiri zida pa mi to predstavlja pravi svemir socijalnih kontakata. Story: Jesu li vaši prijatelji redom umjetnci? Nisu samo kazalištarci nego i ljudi iz kulture, televizijskog svijeta, filma... Meni se umjetnici čine sasvim normalnima i ponekad mi je začudan način na koji komuniciraju ljudi iz nekih drugih struka. To je valjda stvar svijeta u kojem se krećeš i koji ti postane normala. Pretpostavljam da umjetnici u sebi imaju i neku malu iščašenost, potrebnu da bi se bavili poslom u kojem su stalno toliko izloženi i ranjivi. Ali mislim da mnogi ljudi imaju nešto slično u sebi, samo im okruženje ne dopušta da to i pokažu. Story: Sa samo 32 godine upisali ste zavidna postignuća u biografiju, prestižna priznanja i zanimljiv životni stil. U čemu je vaša tajna? Inspiracija je proces koji je vrlo teško opisati riječima. Ni sama ne znam otkuda je počelo - iz ljubavi prema priči, knjizi, okruženju u kojemu sam odrasla ili nečem sasvim desetom. Životi ljudi, njihovi umovi i ponašanja trajno su inspirativni i neobjašnjivo vrelo pa zapravo ako se istinski prepustiš, ne treba puno kopati kako bi se pronašla inspiracija. Story: Je li teško uspjeti ženi u Hrvatskoj? Nije stvar u tome da je teško uspjeti, nego u tome da žene zapravo žive dva života: život uspješne žene koja ganja karijeru i život majke, domaćice i hraniteljice, supruge... Svakoj ženi koja ima uspješnu karijeru, a osnovala je i obitelj, trebalo bi podignuti spomenik. Story: Daje se naslutiti kako ne pristajete da vas smjeste u kalup moderne i urbane žene kakve, primjerice, prikazuje ‘Seks i grad’... ‘Seks i grad’ naprosto je iskomercijalizirani brend koji nema veze sa stvarnošću, pogotovo ne s mojom, i samo se djelomično i povremeno dotiče mojih preokupacija. Ne osuđujem ga, dapače, kad je počela hajka na film, pisala sam jednu kolumnu u obranu ‘Seksa i grada’. I na seriju i filmove gledam bez kompleksa. Ali Carrie je postala sinonim za kolumnisticu, a kolumnistica na svijetu ima tisuće koje pišu o najrazličitijim temama, s različitih stajališta. Story: Osjećate li da vas je brak promijenio? Mi smo već dugo zajedno i sâm taj čin nije unio nikakve konkretne promjene u naš život. To je bila naša intimna želja i potreba, ali ne osjećamo se drukčije. Zajednički je život zapravo više brak od papira.
Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Dražen Kokorić; Press Association/Pixsell