Kao srednjoškolac nosio sam karirane ko­šulje i imao dugu kosu, počeo pušiti, volio vino iz vinarije, rock’n’roll i dje­vojke, a sada uživam u svojoj obitelji i životu - tako je potkraj prošle godi­ne u jednim dnevnim novinama svoj život prikazao jedan od najcjenjenijih i najuspješnijih novina­ra Joško Martinović. Glasnik neo­bič­nih ljudskih priča prošlu je srije­du završio svoj posve ob­i­čan životni put. Nakon sedam godina borbe s melanomom, HTV-ov novinar i urednik preminuo je u 47. godini u zagrebačkoj bolnici Rebro. Humanist koji je u emisijima ‘Živa istina’ i ‘Globalno sijelo’ pomagao malim ljudima, sebi ipak nije mogao pomoći. Ni odlazak na liječenje u Ameriku nije znatno pridonio njegovu oporavku. “Jedi­ni čovjek na HTV-u kojeg su svi voljeli”, kako ga je nazvao kolega Goran Milić, pokopan je u prošli po­ne­djeljak na zagrebačkom groblju Mirogoj. - Novinarski posao upoznala sam uz Joška koji me naučio puno stvari, a ono što najviše ci­jenim i pamtim jest lakoća novinarskog pristupa. Bio je dobrodušna osoba, anđeo, koji je prema radu i životu imao nevjerojatno nadahnjujuć pristup - rekla nam je Maja Sever. Posljednji pozdrav suprugu, ocu i pri­­­jatelju svi su uputili pjes­m­om ‘Ru­zi­navi brod’ ko­­­­ju je sam že­l­io. - Kad god sam razgovarala s Još­kom, svaki put kao da sam postala pametnija, srčanija, otvorenija. Doista je bio prepun životnih spoznaja. Iako smo svi znali u kakvoj je situaciji, nikad nitko od nas nije po­su­mnjao da će njegova volja i duh iz­gu­biti tu bitku - rekla je Mirna Zida­rić. Joško će nedo­s­ta­jati svima, pa i onima koji s njim nisu surađivali. - Imao je osobinu koju je danas teško pronaći kod ljudi, a to je da nikada ni o kome ni­je govorio ružno. Izni­man čovjek, svakako - otkrio je Danko Druži­ja­nić. Njegove pozitivne strane i sklonosti da u drugi­ma vidi samo dobro prisjetio se i Siniša Svilan. - Bilo je to prije gotovo 20 godina, kada sam prvi put zakoračio u onu golemu zgradu na Pri­savlju. Bio je to moj prvi tjedan, bio sam ne­si­guran i pomalo prestrašen od svih tih televizi­j­skih faca koje su se motale ondje. Danas znam da nije bilo potrebe za tim stra­hom jer me nitko nije ni primijetio. Prišu­ljao sam se šanku. Kra­jičkom oka uhvatio sam Još­ka koji je krenuo u mom smjeru. I dok sam se nadao da će skrenuti na pola puta, on je već stajao isp­red mene. I obratio mi se riječima: “Dobar dan. Vidim, ti si ovdje novi. Ja sam Joško Martinović. Idemo sjesti i popiti kavu.” Tako mi je Joško u samom početku moje tele­vizijske priče pokazao kakav treba biti profesionalac. Zapravo, što znači biti veliki čovjek. Još­ko, hvala ti na tomu...

Napisale Nikolina Kunić i Ana Lukiček Fotografije Dražen Kokorić, arhiv Storyja