išestruki dobitnik Porina, brojnih međunarodnih izdanja, legendarni Boško Petrović, ni u 75. godini ne staje. Izdao je novi glazbeni materijal, a zahvaljujući svojoj vitalnosti i nepresušnoj energiji, obogatit će diskografiju vrhunskim glazbenim poslasticama. Iako je svojim radom dosegnuo svjetsku razinu, Petrović je ostao jednostavan čovjek kojeg veseli rad s mladim glazbenicima, a talent za glazbu zahvaljuje muzikalnim roditeljima. Ono u čemu istinski uživa jesu vrhunska vina i druženje s prijateljima za stolom u svom B. P. Clubu, gdje su politika i bolest zabranjene teme. Story: Izdali ste četverostruku kolekciju pod nazivom ‘B. P. Collection’ u povodu 75. rođendana i 50 godina karijere. Smatrate li to krunom vašeg stvaralaštva? Ovaj projekt koji sam uspio realizirati uz pomoć ljudi iz Croatije Recordsa, na čelu sa Želimirom Babogredcom, a uz asistenciju Đorđa Kekića i Ljupke Nikoline, u početku mi je izgledao kao vrhunac moje karijere. Sada kada je ta kutija s četiri CD-a i prigodnim tekstovima Dražena Vrdoljaka, Aleksandra Dragaša i Davora Hrvoja u izlozima, već razmišljam o nastavku. Naime, svi se slažu da nedostaju snimke s grupama B. P. Convention te Boško Petrović & Non Convertible All Stars. Nema ni materijala temeljenog na etno glazbi, primjerice, snimke s istarskim sopelašima ili album obrade međimurskih narodnih pjesama koje su snimljene u suradnji s Nevenom Frangešom i našom velikom pjevačicom Ružom Pospiš Baldani. Naposljetku, nema ni obilja važnih snimaka napravljenih sa zagrebačkim jazz kvartetom. Poznavajući sebe, neću se čuditi ako sljedeće godine uz veliku obljetnicu, primjerice, pedeset godina suradnje B. P.-a i istarske malvazije, dobijemo i ‘B. P. Collection 2’. Story: Vas se predstavlja kao skladatelja, vođu sastava, producenta, promotora, diskografa, jazz edukatora, a i vlasnik ste B. P. Cluba. Otkud tolika energija za sve to? Moram priznati da su mi to pitanje često postavljali razni ljudi u različitim prigodama. I sam još uvijek pred ogledalom čekam kakav-takav odgovor. Story: Kad ste se zaljubili u jazz? Sa 15 godina. Tada sam već desetak godina svirao violinu, a na radiju sam otkrio postaju American Forces Network (AFN) iz Münchena. Svake su večeri puštali najbolje američke jazz orkestre, soliste, pjevače, vokaliste, tako da sam se zaljubio u jazz na ‘prvo uho’. Story: Impresivna je činjenica s koliko ste domaćih i svjetskih glazbenika radili. No izdvojila bih legende poput Milesa Davisa i Louisa Armstronga. Kako ste s njima upoznali i po čemu ćete ih pamtiti? Louisa Armstronga upoznao sam sredinom ‘60-ih godina na festivalu u Franfurktu. Razumjeli smo se od prve čašice i kad god bismo se susreli, družili bismo se do dugo u noć. Sjećam se kad smo poslije koncerta u Zagrebu sjedili, razgovarali i pijuckali. U jednom trenutku Louis uzdahne i kaže: “Da, imao sam krasan život, no došli su mladi, došao je Dizzy, taj mladi Miles i mene više nitko ne treba.” A ja ga tješim: “Dragi moj, nemaš pravo! Eto, sad si već drugi put ove godine na europskoj turneji!” Louis mi odgovara: “Dragi, mladi prijatelju, zelen si ti. To da sam već drugi put ove godine na europskoj turneji samo dokazuje da lagano tonem u zaborav, pa zato menadžer forsira moje nastupe dok sam još koliko-toliko popularan, a kako bih više zaradio.” Milesa sam upoznao sredinom pedesetih, kada je jedne noći poslije pariškog koncerta došao u tada glasoviti jazz klub Blue notte kako bi pozdravio kolege koji su u to vrijeme živjeli u Parizu i često svirali u tom lokalu. Ondje su bili Bud Powell, Kenny Clarke, Johnny Griffin, a ja sam u to vrijeme bio u posjetu ujaku, glumcu u Parizu, te svaku večer, uz pomoć mentora Johnnyja Griffina, besplatno sjedio za stolom s tim sjajnim glazbenicima. Miles je slovio kao kontroverzna osoba, pomalo rasist. Poslije, od tri susreta na festivalima ili koncertima, jednom me preljubazno pozdravio i bio spreman čavrljati sa mnom, a ostala je dva puta prošao pokraj mene bez pozdrava. Ali to je bio Miles... Story: Dobar ste prijatelj i s Kyleom Eastwoodom, sinom Clinta Eastwooda. Kad se dogodila suradnja? Kylea sam upoznao sredinom ‘80-ih u Kaliforniji, na Monterey Jazz Festivalu, gdje sam te večeri nastupao. U jednom sam trenutku stajao na šanku iza pozornice s Clarkom Terryjem i primijetio da prema nama ide Clint Eastwood, za kojeg se zna da je veliki poklonik jazz glazbe, i sâm pijanist amater. Srdačno se pozdravio s Clarkom, koji nas je upoznao, a u tom nam je trenutku prišao dječarac od 15-ak godina za kojeg je Clint rekao da je njegov sin Kyle. Nakon desetak godina na Međunarodnom festivalu u Corku u Irskoj slušao sam kvartet Kylea Eastwooda. Otišao sam ga pozdraviti iza pozornice i pitao bi li došao svirati u Zagreb, gdje imam klub. Dao mi je broj svog menadžera i na svekoliko veselje novinarki svih uzrasta (nikad u B. P. Clubu na konferenciji za novinare nije bila takva gužva), Kyle je sa svojim kvartetom odsvirao dva koncerta u sklopu Međunarodnog jazz festivala. Story: Osim što ste uvršteni u European Jazz Masters, vaš je rad odavno poznat i u Americi, gdje ga poznavatelji predstavljaju kao balkanski jazz. Zašto? Zato što smo mi u Zagrebačkom jazz kvartetu, a na savjet Johna Louisa, vođe Modern Jazz Quarteta, vrlo rano shvatili da je jedini pravi put naći svoj originalni stil, u ovom slučaju temeljen na lokalnoj etno baštini, nego slijepo oponašati američke uzore. Story: Imate 75 godina, putujete, nastupate na jazz festivalima... Što vas gura naprijed? Mene još uvijek veseli biti aktivan i kreativan, ne samo u jazz glazbi nego možda još više s prijateljima za mojim stolom u B. P. Clubu.
Razgovarala Antonija Nazor Fotografije Dražen Kokorić, Story Press
