Na spomen dalmatinskih vina prosječni će konzument prvo pomisliti na crnjake autohtonih sorata poput plavca malog, crljenka, babića, možda i plavine ili lasine. Ako mu na pamet padne koja bijela, bit će to pošip, grk, malvasija dubrovačka, maraština ili rukatac, možda i debit. Tim su sortama vinari izborili legitimitet, s njim i višu cijenu, prije desetak i više godina, a u njihovoj sjeni rastu kvalitetom i te dvije 'Uše i jedna 'Ica: bogdanuša, kujundžuša i zlatarica. U većini slučajeva daju jednostavnija vina koja se piju ljeti. Ovaj petak predstavljam tri kojima su vinari posvetili malo više pažnje i zbog toga su nagrađeni ozbiljnijim, mogu reći i odličnim vinima ne samo za ljetna osvježenja. Sad treba uživati u njima jer im i cijene još nisu poletjele u nebo.
Kad večer zamiriše na rakove i školjke, vrijeme je za Bogdanjušu Ive Carića. Berba 2019. doista odlično pristaje tim plodovima mora, ali ne, primjerice, škampima i Jakobovim kapicama, koji su slađi, nego onima malo jednostavnijih okusa poput dagnji ili grancigula. Bogdanjuša sa "nj" je, kažu Ivana i Ivo Carić, stari naziv sorte koja se službeno zove sa "n". Njihovo grožđe raste na crvenoj zemlji, a bere se u dva navrata: ranije zbog svježine, kasnije zbog punoće. Njeguju je u posudama od inoksa i već u proljeće pune u boce. Zato i je osvježavajuća. Butelja ovog 'bogomdanog' vina u vinariji stoji 50 kuna, jeftinija je pet kuna ako se kupuje karton od šest komada, a magnum boca od litre i pol stoji 120 kuna.
Ova zlatarica miriše ozbiljno i privlačno. Ima zelenih nota koje podsjećaju malo i na sauvignon te, ponovno samo u tragovima, egzotičnog voća karakterističnog za chardonnay. Okusom bježi od te dvije najpopularnije svjetske sorte, što nije loše. Jednostavna je, bedasto je reći pitka jer svako vino takvo mora biti, no doista se lako pije ova zlatarica vrgorska, nije to ista sorta kao blatska. Braća Dario i Boris Gašpar iz Umčana pokraj Vrgorca rade je u dva tanka. U jednom traže aromatiku pa koriste divlje kvasce koji s grožđem dođu iz vinograda, a u drugom fermentacijom upravljaju kupovni, selekcionirani kvasci. Oni jamče da neće biti problema sa sortom koja je u vinogradu vrlo rodna, ali podložna i bolestima. Butelja iz podruma izlazi po cijeni od 50 kuna.
Za vino Kujundžuša Riserva Grabovac bobice grožđa maceriraju se 25 dana u vlastitom soku u bačvama od 500 litara. Fermentaciju vode divlji kvasci, bobice su i dalje u svom soku, a nema kontrole temperature. Nakon što se vino smiri, bačva se dopuni odičnom kujundžušom i pusti do sljedeće berbe. Napuni se u boce i proda, kažu Grabovci, za mjesec dana. Kujundžuša zovu sortu po Kujundžićima, čestom prezimenu u ovom kraju. Ono vuče korijen iz turske riječi kujundžija, koja znači filigran, umjetnik s rukama. Vinifikacija ove Kujundžuše Riserve jednostavna je, ne nalikuje umjetnosti, no rezultat u boci, bolje je reći u čaši, podsjeća na najfiniji nakit. To bijelo vino nije tipični predstavnik sorte, a za stolom će pristajati i janjećem ili telećem pečenju. Butelja je u vinariji 110 kuna.
