DOBRI DUH STORYJA Zbog njega svi hrle na špicu

Iako ga gotovo nikada nema u redakciji, za Roberta Gašperta stvarno se može reći da je dobri duh Storyja. Fotograf koji nije omiljen samo kolegama nego i slavnim osobama, koje mu uvijek spremno poziraju, uvijek je dobro raspoložen i nasmijan, a to raspoloženje širi i na druge. A tu su i brojne odlične priče i ekskluzive koje snima na špici... bila ona zagrebačka, dubrovačka ili hvarska, potpuno je nevažno.

Jako mi je neugodno jer nisam naučen na to i ljepše mi je biti na ovoj drugoj strani, gdje radim svoj posao. Neobično mi je, ali i gušt jer nikada nisam bio u ovoj poziciji i lijepa mi je gesta moje redakcije što želite razgovarati baš sa mnom. 

Story: Kad je riječ o špici, mislim da tebi u Hrvatskoj, ali i šire, nema ravnog. Kako si završio na ‘cesti’?

Nakon što sam završio jedan odjeljak na Pravnom fakultetu, shvatio sam da to nije moj poziv. Zanimalo me i novinarstvo, a kasnije fotografija, odnosno informacija koju fotografija može donijeti. Celebrity novinarstvo činilo mi se kao dobra kombinacija zabavnog i meni zanimljivog pa sam se počeo amaterski time baviti, a poslije i profesionalno. 

Story: Svaki dan te se može vidjeti na špici, kako hodaš centrom Zagreba, a često usred kave samo negdje otrčiš i vratiš se s fotografijama neke poznate osobe. Sigurno svakodnevno prijeđeš kilometre i kilometre?

Zato sam i tako fit (smijeh). Dosta hodam, ali to mi je rijetko problem. Da sam htio neki statičan posao, možda bih se bavio onime za što sam završio faks. Ovo mi je cool. 

Story: Je li teže kada pada snijeg ili zapeče sunce?

Racionalan sam pa ako su neki nevjerojatni uvjeti i procijenim da neću ništa zanimljivo vidjeti i čuti, ne odem na špicu. A ima i dosta drugih snimanja. 

Story: Za tebe se stvarno može reći da si jedna od rijetkih osoba koju vole sve slavne osobe.

Ma nije istina. Ima dobar odnos s većinom ljudi s estrade i možda me vole, ali i ja cijenim ljude koje fotografiram. Imam vrlo pozitivan stav prema 99% osoba koje fotografiram, cijenim ono što rade i možda ta sinergija objašnjava taj dobar odnos. U opisu mi je posla da ponekad snimim fotografije koje drugoj strani možda nisu drage jer nisu htjeli eksponirati taj dio svoga života. Ali mislim da je ljudima koji se bave ovim poslom jasno da je to ponekad nemoguće izbjeći i ako ih ne snimim ja, netko će drugi. Dogodi se ponekad da vidim kako nekome nije drago što sam nešto snimio, ali kasnije sretnem te ljude i normalno komuniciramo. 

Story: To je zbog tvog dobrog stava, uvijek si nasmijan, užitak je s tobom razgovarati... 

Prepustit ću to drugima, ali drago mi je da to ljudi cijene.

Story: Jedna si od rijetkih osoba koja zna apsolutno sve. Može se ulicom prošetati osoba koja je prije 25 godina bila slavna 10 minuta i ti ćeš je prepoznati. 

Dobro pamtim lica, ali ne i imena, ali stalno sam u điru i lako je zapamtiti ljude. Hrvatska scena nije prevelika i možda se vrti dvjestotinjak ljudi, nekad više, nekad manje, pa ih nije teško zapamtiti. Ako iziđe neka nova serija ili reality show koji me možda i ne zanima, pogledat ću nekoliko nastavaka da se upoznam s novim ljudima na sceni. Radim u časopisu koji prati poznate osobe, moram se informirati i drago mi je što imamo priliku snimati nova lica jer unose živost na scenu. 

Story: Tijekom godina bilo je brojnih odličnih fotografija, ekskluziva, a ti se i danas veseliš kada budu objavljene tvoje fotografije.

Da! To mi je gušt. Volim donijeti informaciju koja je nepoznata široj javnosti i da je ona dobro plasirana, pa se o tome priča u cijeloj Hrvatskoj. Tada znam da sam dobro obavio posao. To mi je istinski gušt jer volim ovaj posao pa volim vidjeti i da sam učinkovit. 

Story: Koje ti je snimanje bilo posebno?

Severinina svadba bila je stvarno velika stvar i bila je to Storyjeva ekskluziva. Pratili smo pripreme i samo vjenčanje i bio sam jedan od dvoje, troje fotografa koji su imali pristup. Iz Hrvatske sam bio jedini. To je velika stvar jer je riječ o Severini koja je za naše okvire na vrhu, kao da si na Madonninu vjenčanju. Bio mi je užitak, ali istodobno sam imao tremu da nešto ne zeznem na tom ‘hrvatskom vjenčanju stoljeća’.

Story: Je li bilo smiješnih situacija?

Naravno! S novinarkom Nikolinom Kunić bio sam u Dubrovniku i imali smo zadatak snimiti novi par - Tanju Dragović i Vlahu Arbulića. Dobili smo informacije gdje bi se mogli kretati pa smo prošli cijeli taj dio Jadrana, obišli hrpu plaža, nekoliko gradova i ništa. Navečer smo se vratili u Dubrovnik, sjeli na neke stepenice i oni su se prošetali pokraj nas. Još su počeli izmjenjivati nježnosti pa smo imali naslovnicu. Sve smo napravili u tri minute. 

Story: Znači, na putovanjima se svašta događa?

Da! Jedno smo ljeto bili na Hvaru i trebali smo ići na Vis snimiti pokojnu Dolores Lambašu i Dikana Radeljaka za čiju se vezu doznalo nekoliko dana ranije. S kolegama iz još nekih redakcija unajmili smo gliser, upali u oluju i nije nam bilo svejedno, dvije su novinarke usred te pučine i tog mraka počele plakati od straha. Kada smo se dokopali Visa, bili smo mokri do kože i otišao sam na prvi štand kupiti majicu s natpisom Vis koju imam i danas. Dolores je ondje imala premijeru ‘Vjerujem u anđele’, jer je taj film sniman na Visu, a Dikan je bio na svome brodu. Čekali smo pokraj broda i kada je Dolores došla, nije ušla u brod nego nas je počela častiti rakijama kako bi nas spriječila da je snimimo. Do tri ujutro nam je recitirala poeziju i odlomke Shakespeareovih djela i na kraju pitala: “Vi ćete mene ipak snimiti?” Rekli smo joj: “Da!” pa je platila sve te runde i otišla na brod. Bilo je to užasno zabavno snimanje na kojem smo se odlično proveli i još su pale ekskluzive. 

Story: Ima li neka ekskluziva o kojoj sanjaš?

Čini mi se da je poanta ovog posla da jedan trenutak odigra ključnu ulogu pa se tada u stvarnosti dogodi nešto što je bolje od bilo kojeg scenarija koji si zamišljao.  

Story: I za kraj, proglašen si jednim od najbolje odjevenih muškaraca u Hrvatskoj...

Ma to sam dobio preko veze. 

Story: Znam da nisi.

Laskalo mi je što sam dospio na tu listu, pogotovo što se ne trudim previše oko odijevanja. Ali bilo mi je smiješno jer sam više čestitki dobio za to nego kada mi se rodilo prvo ili drugo dijete. Malo sam si bio bitan. (smijeh)