Sestrana pjevačica Danijela Martinović od sedamnaeste godine posvećena je glazbi. Nakon angažmana u grupi Magazin, brojnih koncerata s legendama domaće glazbe te plodne samostalne karijere, ne prestaje iznenađivati i publici davati najbolje od sebe. U razgovoru za Story otkrila je tko je najzaslužniji za njezin novi scenski imidž, koja nam glazbena iznenađenja priprema, što o svemu kaže njezin životni partner Petar Grašo i što je još ispunjava osim glazbe.
Story: Nakon više od 20 godina uspješne karijere, velikih koncerata, dobrih glazbenih sura-dnji, ne prestajete se igrati, stvarati nešto novo. Naime, uskoro ćete objaviti pjesmu ‘Tele-fon’, a s njom i predstaviti novi glamurozni imidž. Za taj svojevrsni zaokret zaslužna je i vaša prijateljica Severina. Kako je došlo do te priče?
Sve najveće i najvažnije stvari u mom životu dogodile su se sasvim spontano. Upravo se to dogodilo i sada. Prije nekoliko mjeseci ponovno sam počela surađivati s dugogodišnjim menadžerom Edvinom Softićem. Zajedno smo ostvarili moje najveće uspjehe i sada, nakon nekoliko godina stanke, krećemo na novo putovanje čemu se neizmjerno radujemo. Danima, a često i noćima, razgovarali smo o svemu što čini život i u tim dugim razgovorima nastalo je mnogo ideja. Predložio je da se nađemo na večeri sa Severinom i Draganom Brajevićem Brajom. Braja je napisao pjesmu ‘Telefon’, a Seve mi je rekla: “Ova je pjesma tebe čekala.” Čim sam je čula, znala sam da je riječ o nečem velikom.
Story: Severina vam je i producentica na novom albumu koji ćete izdati potkraj godine. Što je ona sve uzela u svoje ruke i što publika može očekivati? Čemu se nadate?
Severina je odmah počela govoriti kako bi spot trebao izgledati, kako bi aranžman trebao zvučati i kako ona vidi neku novu mene - novu Danijelu. Bila sam oduševljena jer se sve dogodilo neplanski. Sve je izišlo iz srca i znala sam da je to tô. Smijući se, rekla sam joj: “Seve, pa bilo bi najbolje da mi ti budeš producentica kad već sve imaš u glavi.” Ona se okrenula i rekla samo jednu riječ: “Hoću.” Svima nam je ovo novo iskustvo i svi smo ushićeni kao da nam je to prva pjesma koju smo ikada snimili. ‘Telefon’ je snažna i emotivna pjesma u kojoj žena pjeva: “Pusti telefon, piši tu po srcu mome”… Često sam svjedočila situacijama gdje dvoje ljudi koji su u vezi sjede zajedno, a svatko gleda svoj mobitel ne mareći pritom da je pokraj njih osoba koja ima svoje misli, želje, strahove, koja treba zagrljaj, pogled, dodir. Jedno su drugom nepoznanice, potpuni stranci.
Story: Najavili ste i duet sa Severinom koji ćemo također čuti uskoro. Možete li nam malo otkriti o kakvoj je pjesmi riječ?
Sljedeću pjesmu koja izlazi i već smo je snimile također potpisuje Braja. Pjesma govori o dvjema ženama kojima je isti muškarac slomio srce i one u tuzi shvate da se nalaze u istoj boli. Nikada nisam vjerovala da je žena ženi vuk, nego upravo suprotno, da žene kad su zajedno mogu sve. Nema toga što ženska snaga ne može.
Story: Spomenula sam vaš novi imidž koji neodoljivo podsjeća na stari Hollywood. Kome ste se sve prepustili u ruke i kako ste se osjećali kad ste vidjeli odraz u zrcalu?
Svi moji suradnici znaju da sam prilično tvrda kad je o promjenama riječ, a pogotovo radikalnim, ali dobili su točne upute od moje producentice (kako je sad od milja zovem) i potpuno sam se prepustila. Kad sam se ugledala, rekla sam: “Sve sam ovo ja!” No ta mi je promjena bila sasvim prirodna, zapravo mi je trebala. Otkrit će mnoge dimenzije mene koje sam dosad čuvala zaključane.
Story: Kojih se još vizualnih transformacija rado sjetite i postoji li neka faza koju biste najradije zaboravili?
Nedavno sam s prijateljicom Doris slagala stare isječke iz novina, intervjue, fotografije, naslovnice... Bilo je tu svakakvih eksperimenata. Nekima smo se smijale do suza, na nekima sam potpuno u redu, a nekih se toliko sramim da sam ih samo vratila na hrpu. No da postoji modna policija, sigurno me ne bi prestrogo kaznili.
Story: Unatoč tome, uvijek vama je na prvome mjestu bila pjesma. To ste dokazali i mjuzik-lom ‘Naša bila štorija’, koji ste radili s kolegama, među ostalima, Giulianom, Severinom, Tedijem Spalatom, Goranom Karanom. Po čemu najviše pamtite tu ‘štoriju’?
Po prvom razgovoru s Goranom Karanom. Prije nekoliko godina na snimanju jedne televizijske emisije došao je u moju garderobu i počeo govoriti o tome kako on i Neno Ninčević pišu mjuzikl i ispričao mi priču. Nikada neću zaboraviti sjaj u njegovim očima. Tada se još nije znalo tko bi sve trebao sudjelovati u mjuziklu, ali odmah sam pristala i doista sam sretna što sam dio te prekrasne priče. Sigurna sam da će ‘Naša bila štorija’ imati dug i sretan život.
Story: Osim što ste sugrađanke, Severina i vi ste prijateljice i kolegice. Kad ste se upoznale? Postoje li neke situacije u kojima ste jedna drugoj posebno značile ili smiješne anegdote?
Nas smo dvije djeca Splita. Iste ulice, riva, Mozaik, gdje je valjda počeo svatko tko je želio pjevati. Nakon završene srednje škole postala sam pjevačica Magazina, a Seve je gradila samostalnu karijeru. Viđale smo se na snimanjima, po hotelima, u glazbenim studijima, a neko smo vrijeme čak dijelile stan u Zagrebu tijekom Domovinskog rata, kad nismo baš svaki tjedan mogle u Split.
Story: Što o vašem novom imidžu i pjesmama kaže vaš životni partner Petar Grašo? Što je rekao kad vas je vidio u novom ruhu?
Obožavam iznenađenja i baš volim iznenađivati, a nadam se da je to i njemu jako ugodno iznenađenje.
Story: Kako izgledaju vaši zajednički trenuci opuštanja? O čemu razgovarate, što vas zabavlja i nasmijava?
Po mnogim parametrima zapravo vodimo neobičan život. Ali kada smo zajedno, volimo potpuno obične stvari - kuhati, družiti se s prijateljima, pogledati film, dočekati svitanje.
Story: Da se vratimo na karijeru. Doživjeli ste i inozemne uspjehe; u Makedoniji ste bili proglašeni izvođačicom godine i održali pet uzastopnih koncerata, a u Sloveniji bili ste najtraženija i najtiražnija pjevačica. Dosad ste snimili devet albuma, pet kompilacija. Čini li vam se da se u poslu uvijek morate dokazivati? Umara li vas to?
Uspjeh je došao toliko brzo da mi je trebalo vremena da se na njega priviknem, na činjenicu da me ljudi prepoznaju i javno komentiraju. No to me nikada nije opilo, valjda zato što sam odrasla u skromnoj obitelji. Moji su mi roditelji usadili istinske vrijednosti. Problem zna nastati kada te ljudi zbog uspjeha počnu promatrati drugim očima. Ponekad se, kao svaki normalan čovjek, umorim, ali nikada se nisam umorila od pjevanja. Umoriti me može folklor koji ide uz naš posao, ali s vremenom sam se naučila nositi sa svime. Najvažnije je da imam divne suradnike koji me ponesu na leđima kada mislim da ne mogu više koračati. Kad si mlađi, prirodno je da se želiš dokazati i svidjeti, trudiš se ponekad i preko mjere, ali sada želim samo uživati. Za sve ostalo premalo je vremena. Kad cijediš naranču, ne možeš dobiti sok od manga, možeš dati jedino ono što imaš u sebi. Kad si sretan, jedino možeš dijeliti sreću.
Story: Mnogi ne znaju da ste u počecima karijere bili prateći vokal legendarnom Mati Miši Kovaču. Što ste od njega naučili?
Kao djevojka od 17 godina postala sam pjevačica grupe Delfini (godinama prateći sastav Olivera Dragojevića) i već nakon nekoliko mjeseci krenuli smo na turneju s Mišom Kovačem. U velike sportske dvorane po cijeloj regiji koje su, naravno, bile rasprodane. Od početka do kraja koncerta vladala bi potpuna euforija. Bila sam izvan sebe od te energije i svega što sam vidjela. Na lijevoj strani pozornice pjevala sam prateće vokale, promatrala i učila. I naučila najvažniju lekciju - trebaš imati vrlo jasno predodžbu o tome tko si, tek tada to drugi mogu vidjeti.
Story: Često ste sudjelovali u humanitarnim projektima. Što vam je to donijelo?
Humanost ne bi trebala biti iznimka, niti bi se od toga trebali raditi hvalospjevi. Biti human prirodna je stvar koja nas čini ljudima. Mislim da je sasvim normalno pomoći kad vidimo da na bilo koji način možemo pomoći drugom čovjeku, bio nam on blizak ili potpuni stranac. Katkad je to financijska pomoć, a ponekad možemo nekog usrećiti razgovorom, zagrljajem ili samo svojom blizinom i slušanjem. Ali važno je da imamo hrabrosti biti tu kad nas netko treba i prepoznati trenutak kad trebamo ponuditi pomoć. Ponekad je dovoljno samo reći: Tu sam ako me trebaš.
Story: Volite i pisati. Svojedobno ste izdali slikovnicu za djecu, a prošle godine svoje prozno-poetske zapise ‘Šalabahter života’. Što vas je na to potaknulo? Čuvate li još možda koji rukopis?
Kad pišem, u nekom sam svom svijetu. Potpuno zaboravim na vrijeme, jednostavno sve stane. Cijelu osnovnu školu pisala sam sastave koje sam često na nagovor nastavnice čitala pred cijelim razredom, prije desetak godina napisala sam tri slikovnice o anđelu i Maloj Dami, ali pravu strast za pisanjem osjetila sam tek prije dvije godine. Ne znam uopće kako je počelo, ali ideje su navirale i nisam imala izbora pa sam pisala gdje god sam stigla; po salvetama, na papirićima, na poleđini računa, papirnatim maramicama, snimala mobitelom. Ubrzo sam shvatila da se toga poprilično nakupilo. Na nagovor prijateljica objavila sam knjigu poetskih zapisa ‘Šalabahter života’. Nisam mogla vjerovati kada su mi javili da je izdanje rasprodano. Nova je napisana i čeka spremna.
Story: Možete li s nama za kraj podijeliti jedan svoj poetski zapis?
Ovo je zapis iz još neobjavljene knjige ‘Šalabahter života 2’.
Budi hrabarIstinit budiTiho i postojano vjeranSvom srcu najvišeI velik, velik budi, čovječeGledaj u oči čak i one kojima laštiš cipeleA ponizan budi samo u svojoj tišiniDa čuješ kako zajedno s Bogom dišeš...
Razgovarala: Antonija Nazor
Fotografije: Srećko Rundić
