Robert Zuber Tomić podigao prašinu filmom o malenoj Nori Šitum

Bivši novinar i urednik na HRT-u, a danas nagrađivani autor dokumentarnih filmova, 41-godišnji Robert Zuber Tomić opet je podigao prašinu, ovaj put filmom ‘Život od milijun dolara’, kojim se 21. kolovoza u Opatiji otvara Liburnia Film Festival. Publika će ga moći vidjeti i 24. kolovoza u dvorcu Eltz na Vukovar Film Festivalu, potom u Zadru, a na jesen i u Zagrebu. Ovaj svestrani zaljubljenik u sevdah i blues ispričao nam je kako je stvarao ‘život’, objasnio čime se vodi u životu, što uči od sinova, 15-godišnjeg Zinna koji s majkom živi u Rijeci i osmogodišnjeg Mihe kojeg je dobio u bivšem braku s novinarkom Dianom Roko. Također je otkrio gdje je ovog ljeta pronašao mirnu luku s djevojkom Silvijom Jonjić.

Iskreno, nisam mislio da će se priča tako razvijati. Ivici Šitumu, tada medijski manje eksponiranom, u manjoj mjeri dogodilo se ono što se dogodilo njegovoj supruzi Đani Atanasovskoj - zamjeranje javnosti zbog vještog korištenja medija, sposobnost koje dotad možda nije ni bila svjesna. Sve u namjeri da se pomogne njezinu djetetu. I u svemu tomu bila je iznimno dostojanstvena. Poslije su se postavila dva pitanja koja je Đana bila spremna raspraviti. A meni je bilo intrigantno postaviti pitanje ovisi li sve o pojedincu i njegovu talentu za medije. Time nisam imao namjeru prozivati Đanu, nego postaviti pitanje što možemo učiniti da, primjerice, ona majka u Lici koja nema internet ni vještinu kao Đana, dođe u jednaku poziciju ako joj, ne daj Bože, zatreba. Drugi dio koji bih izdvojio u ovoj priči jest da je ova akcija uz Anu Rukavinu u manje od pet dana prikupila gotovo milijun dolara. To je još jednom bio fenomen potvrde hrvatske solidarnosti koja se od rata pokazala više puta. Hrvatski građani imaju želju i potrebu pomoći. Uza sve to, nisam shvaćao zašto eksperimentalno liječenje malene Nore stoji milijun dolara. Ako je riječ o eksperimentalnom liječenju, kandidati su dio statistike i time farmaceutska industrija plaća eksperimentalno liječenje. Ovo je bilo posve drukčije, liječenje koje stoji milijun dolara. Nadajući se da će Nora ozdraviti, zaintrigiralo me kad je farmaceutska industrija koja treba biti alat medicine postala vlasnik medicine. Kada je alat koji pomaže liječniku u izlječenju postao vlasnik tog liječnika? Gdje se pogubila medicina, a gdje je nastala tržišna ekonomija? I gdje su u cijeloj priči etika i Hipokratova zakletva? Možda se treba postaviti pitanje je li Hipokratova zakletva nužna danas. Možda medicinu trebamo lišiti tog licemjernog obrasca zakletve jer će doći situacija kad ona neće vrijediti. Jer kako možeš odbiti dijete koje ti prijeđe prag bolnice, treba taj lijek koji prema svim parametrima može pomoći? Jednostavno ispada da sva ta humanost pred novcem pada u vodu.

Čini mi se da ne tražim priče, nego one nekako dođu meni. Barem u slučajevima dosad. Vodi me intuicija. Film ‘Slučajni sin’ bio je moja intimna priča i vjerovao sam u nju. ‘Mila traži Senidu’ priča je koju je kolega iz Bosne usmjerio meni. U međuvremenu sam snimio dva filma koja su opet došla meni, ‘Kandidat’ s kolegom Tomislavom Puljićem, film sniman mobitelima nastao na kavama na kojima smo shvatili da je politika ono što se događa nama. Da se događa na mikrorazini u Tomislavovoj zgradi za izbor predsjednika stanara. Paralelno smo pratili nacionalne izbore. Film ‘Možeš biti sve što hoćeš’ namjenski je naslov koji će biti premijerno prikazan u rujnu na Al Jazeeri, a već smo ga pustili festivalski. Film je proizišao iz moje priče kad sam dao otkaz na HRT-u i prvi se put našao u situaciji odlaska na Zavod za zapošljavanje. Na temelju toga napisao sam blog koji je objavljen na jednom portalu. Doduše, počeo sam ga pisati za sebe, nakon čega je nastala serija videoepizoda. Potom sam razgovarao s urednicom Al Jazeere koja je predložila da na temelju toga snimimo film. Snimili smo ga i publika ga je dobro prihvatila.

Nisam. Čak mislim da u početku udruga ‘Hrabro dijete’ nije imala zamišljen smjer kojim će se novac kretati. Duboko se nadam da su oni negdje ljudski samo htjeli pomoći. Jer ona druga verzija, u kojoj je postojala namjera zamrači-vanja novca, toliko je monstruozna da mi je teško u to povjerovati. Upoznao sam čelnike udruge dok je sve bilo u redu. Jednostavno, sve se tako brzo događalo da je teško povjerovati da je bilo smišljeno. Barem se tome nadam i danas.

Kao što su mediji u jednom trenutku trebali heroinu, tako su čelnici udruge spretno koristili prostor koji su im mediji dali i, po mom mišljenju, stvorili klasičnu situaciju zabune. I na pitanje koje ona jasno postavlja: “Što ste učinili s novcem nakon što je Nora preminula i kamo ga namjeravate usmjeriti jer nije prikupljen za djelovanje udruge?” nije bilo jasnog odgovora nego se išlo na postavljanje pitanja koji je hrvatski tabu. Kakva se to majka preminulog djeteta, koja umjesto da žali u svoja četiri zida, usudi postaviti pitanje što je s novcem. Ona je zasigurno pohlepna žena. Ona želi zaraditi na smrti svoga djeteta. A čini se da, kao neko voajersko društvo, volimo osuđivati onog drugog. Sve ono što kršćanska tradicija nalaže, da najprije maknemo iver iz svog oka pa tek onda osuđujemo onog drugog, sve to očito ne možemo. Ne znam zašto. Je li to mentalitet, ne znam. Tako da je društvo reagiralo jako okrutno, potpuno suprotno od trenutka kad je pomoglo toj ženi.

Prijateljski. Vidi se to i u režijskom smislu, na što se možda neki moji kolege ne bi odlučili. Od prve sekunde filma izgovorio sam rečenice koje gledateljima daju svojevrsnu uputu, da gledaju film obilježen subjektivnom pozicijom autora. Ne mislim da je dokumentarizam istoznačan novinarstvu, u kojem nema prostora za tu vrstu subjektivnosti. Dokumentarni film jest umjetničko autorsko djelo koje tom autorstvu dopušta i slobodu subjektivnosti. Ali smatrao sam svojom dužnošću gledateljima to jasno naznačiti. Ulazeći u montažu, snimao sam film uvjeren da se dogodila nepravda Ivici i Đani Šitum. Dvolinijska je dramaturgija filma u kojem oni govore što ih je snašlo, a u drugoj liniji postajem protagonist koji istražuje dokumente i izazivam svoju subjektivnost. Tijekom rada bilo je dosta propitkivanja između moje kreativne ekipe, Siniše Juričića, Marjana Alčevskog, Marija Krcea, Petra Oreškovića, Sandre Mitić, i mene. Kao autor najbolji sam kad okupim iskusniji i kvalitetniji profesionalni kadar od sebe, što sam u ovom projektu i učinio. Zašto? Jer oni izazivaju mene. Moja je ekipa na svaku moju intuitivnu tvrdnju govorila da je uvrstimo u film ako za nju imam dokaze. Ako ne bih imao dokaze, rekli bi mi da ih tražim. Ako ih ne bih pronašao, sugerirali bi mi da u filmu kažem da se taj dio moje subjektivnosti pokazao netočan. Onda smo otkrivali pitanje po pitanje. Istraživanje je potvrdilo moju intuiciju. A to se prije svega odnosi na to da je netko od udruge ‘Hrabro dijete’ odlučio dobro iskoristiti rupe u zakonu, sve zaključati na način da bude legalno, a zapravo nije. I pritom vješto manipulirao medijima u kojem se stvorila, što bi se u Americi reklo, osnovana sumnja. Ono što mi otkrivamo u filmu jest da novac nije bio ondje gdje je trebao biti, odnosno spretnim se makinacijama na njemu zarađivalo. On je oplemenjen. Vrtio se, kako bi se u narodu reklo. Kako, vidjet ćete u filmu.

Ne, ne mislim. Moja potreba bila je da ispričam tu priču, Đanina i Ivičina želja da barem ostane neki trag njihovih nastojanja. Možda je moja priča, kako sve to vidim, nepotpuna. No ovaj film ništa ne nameće. Ostavljam gledatelju prostor da odluči što će misliti o onome što je vidio. Činjenica jest da će nakon gledanja filma biti puno onih koji se neće osjećati ravnodušno. Ali moj zadatak nije mijenjati svijet, nego malo žuljati u cipeli. Naposljetku, volio bih da ovaj film vide čelnici ‘Hrabrog djeteta’, građani Nove Gradiške gdje se sve događalo, pravosudni aparat, sustav državnog odvjetništva. Da pogledaju gdje su, po mom mišljenju, bile pogreške. Jer ako su meni svi dokumenti bili dostupni, bili su i njima. Jedino pitanje koje me žulja jest: “Kako to niste vidjeli?” Tu je moj zadatak gotov. A zaključno o ovoj priči o Nori i filmu razveselile su nas lijepe vijesti. Naime, na festivalu u Prizrenu, koji je jedan od najpoznatijih istočnoeuropskih festivala dokumentarnog filma, stavljeni smo u jaku selekciju. Ponosan sam što smo uopće ušli u izbor. Otvaramo Liburnia Film Festival u Opatiji, koji je također jedan pandan nacionalnog festivala. Mario Pućić i Martin Semenčić imaju kratki film ‘Nona’ koji će biti prikazan zajedno sa ‘životom’. Vidimo da dvije različite teme, kratka i duga forma, mogu zajednički otvoriti festival, za što je zaslužan izbornik Oliver Sertić. Kruna svega, pogotovo nakon emotivne premijere u Puli najviše za Đanu i Ivicu, jest to što mi je direktor filmskog festivala u Vukovaru Igor Rakonić rekao da film mora izići iz kina. U dvorcu Eltz u kojem se prikazuju najjači naslovi europskog i svjetskog neovisnog filma bit će prikazan ‘život od milijun dolara’, na otvorenoj kinopozornici. Ovo govorim jer će se i u Opatiji i Vukovaru dogoditi nešto o čemu nisam razmišljao dok sam montirao film.

Protječe druga godina moga odlaska i, iskreno ću vam reći, da je to možda bila financijski najrizičnija odluka u mojem životu, ali mentalno, autorski, kreativno najbolja odluka koju sam donio posljednjih petnaest godina. No HRT kao instituciju argumentima ću uvijek braniti jer velik dio onog što jesam kao autor postao sam na HRT-u. Puno mi je dao, na kraju i kad sam radio kao rukovoditelj Odjela dokumentarne produkcije. Pomogao mi je da stvorim mrežu ljudi od kojih su mi neki postali suradnici, neki prijatelji. Nisam jedan od onih koji odlazi s nekog mjesta i onda po njemu baca drvlje i kamenje. Nemam ništa od toga, HRT-u želim sve najbolje, da opet bude rasadnik dobrih kadrova, naslova. Kad sam odlazio, navršavao sam četrdeset godina i bilo je pitanje trebam li ostati u sustavu u kojem sam nezadovoljan. Shvatio sam da sam svoju dionicu dao te da bi sve ostalo bilo mučenje i televizije i mene. Nisam od onih koji sjede i kukaju, trudio sam se mijenjati ono što je bilo u mojoj moći, ali kad vidiš da su okolnosti i okolina takvi da ne možeš ništa puno promijeniti, ili ćeš do mirovine šutjeti i primati plaću ili ćeš otići. Opcija da ostanem, primam plaću i dižem halabuku više mi nije bila prihvatljiva. To je bila jedna racionalna odluka protkana emocijama; morao sam se oprostiti od kuće kojoj sam puno dao, kao i ona meni. U jednom trenutku bio je to razvod s primjesom ljubavi i mržnje. Ali bez gorčine! Dobro, možda s malo tuge što nemate s nekim mogućnost barem odglumiti pokušaj razgovora da ostanete. To je malo tužno jer u sve te ljude koji su otišli i prije mene, ta je televizija puno uložila. A sad to baštine neki drugi mediji.

Ima jedna rečenica od koje puno ljudi može nešto naučiti, a izgovorio ju je Ivica Šitum u filmu ‘život od milijun dolara’: “Ako netko misli da će nas slomiti, vara se. Mi smo prošli puno jaču borbu.” Ti ljudi izgubili su svoje dijete. Moj doprinos filmu nikakav je u odnosu na ono što su oni izgubili. No ako idem logikom Ivice Ši-tuma, znam da ne trebam biti čovjek koji će plakati nad prolivenim mlijekom. Pomno razmislim što ću napraviti. Bilo je nekakvih zluradih prognoza da ću nestati nakon otkaza. Nedavno mi je jedna kolegica rekla: “Znaš, ima jedan zazor prema tebi i nakon odlaska s televizije, a ti si živ! Ovo ti je već treći film. Gotovo da je nepristojno koliko si živ”. Što bih trebao biti zaboravljen, depresivan i ogorčen? Tada sam joj odgovorio da sam u životu prošao borbu puno težu od televizije i medijskih podmetanja. Od početka sam se morao boriti, od svoje bolesti kad sam se rodio, udomiteljstva, života u radničkoj obitelji. Za razliku od mnogih kolega, znam što je stati u red ispred Crvenog križa kad te školski kolege gledaju, nositi pohabani dvoredni kaput na kopčanje, znam kako dignuti glavu i biti ponosan i na taj kaput. Na neki način izborio sam se za njega. Padao sam, ustajao i došao u jednom trenutku na vrh te vidio da tih nekih slasnih čokoladica na njemu zapravo nema. Dobro je udariti u zid da bi shvatio da je tvoje ostvarenje negdje drugdje. Moj dug put od radijskog voditelja, studenta prava, kazališnog amatera, profesora sociologije, novinarstva, vodio me da postanem to što sam danas - autor dokumentarnih filmova. Ne mislim da su karije-ra i film važniji od života. Važno mi je da u mojem radu budu prisutni ljudskost i dostojanstvo, makar na štetu umjetničkog dojma filma.

Mislim da oni uče mene. Razmišljam o jednom projektu i o njemu sam razgovarao s djecom, da vidim što misle. Obojica su imala svoje viđenje, a Zinn je rekao: “Mislim da bih trebao biti prevoditelj”. Upitao sam ga kako. “Taj svijet o kojem govoriš svijet je odraslih i on je iskvaren, a pravi je Mihin svijet koji postavlja logična pitanja. A negdje između vas dvojice sam ja. Mogu biti prevoditelj jer sam još dijete koje se sjeća Mihina svijeta, no već sam zakoračio u vaš koji nije baš ispravan”. Njihove majke puno su prisutnije u njihovu životu nego ja i mislim da je moja najveća vrijednost kao roditelja da im pomognem koliko mogu. Dati im što znam, tu neku emotivnost, vrijednost koju nosim u sebi. Volio bih da moja djeca ne donose sudove na osnovi dojma. Učim ih da argumentiraju, postavljaju pitanja.

Svoji su. Svojeglavi. To im je zajednička osobina. Dobro se slažu i mislim će biti jako dobri prijatelji kad odrastu.

Bili smo u Rovinju dva tjedna, taman između festivala u Puli i Prizrenu. Ondje smo si našli luku. Kod nas je najvažnije naći vremena da možemo mirno razgovarati, posvetiti se jedno drugome.

Silvija se dosta angažirala na filmu. Na-pravila je i plakat na kojem je koloristički prikazala kako vidim film. A kako ne mislim da smo posebniji, drukčiji ni bolji od drugih parova, malo mi je glupo govoriti o našoj podršci i povezanosti. Neka to ostane naše.

Autor: Antonija Nazor

Foto: Josip Regović