Otkako se 2007. prvi put pojavio u GNK Dinamo, Jorge Sammir Cruz Campos, poznatiji samo kao Sammir, na neki je način postao prava klupska zvijezda. Igrom je taj Brazilac redovito izazivao ushit i dobivao pohvale, kako struke tako i publike, a veliki uspjeh uslijedio je 2014., kada je dobio hrvatsku putovnicu i u dresu hrvatske reprezentacije zaigrao na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. No novinske stupce nije punio samo talentom i igrom, zbog koje je nekoliko puta proglašen najboljim igračem HNL-a, nego i aktivnostima izvan terena. Nerijetko mu se spočitavala sklonost noćnim izlascima zbog čega je nakon sedam godina i napustio klub. No početkom ove godine vratio se na maksimirski travnjak. Zašto mu je to bila velika želja, kako danas provodi slobodne dane u Zagrebu i tko je osvojio njegovo srce, otkrio je u intervjuu samo za Story.
Story: Prošla su dva mjeseca otkako ste ponovno potpisali ugovor za GNK Dinamo. Kako ste se osjećali kada ste se vratili na Maksimir?
Odlično, tu sam proveo najbolje godine. Volim Zagreb i sretan sam što sam se vratio u ovaj grad, u Dinamo.
Story: Često ste isticali da se želite vratiti. Štoviše, navodno ste se odrekli i dijela novca kako biste došli tu. Što vas toliko veže uz Dinamo da ni novac nije važan?
Sve što imam i većinu toga što sam stekao dao mi je Dinamo. U tom sam klubu proveo sedam godina i to je bio važan dio mog života. Zdravko Mamić nekoliko me puta zvao da vidi jesam li se predomislio. Imao sam puno ponuda, iz Brazila, Katara, Turske..., ali na kraju sam se odlučio vratiti u Dinamo. U Za-grebu imam sve što mi treba. Nije prevelik, ne volim velike gradove. Razmišljao sam i o povratku u Brazil, ali kako je ondje prilično opasno, ipak sam se odlučio za Zagreb. Tu ću i ostati živjeti nakon nogometne karijere.
Story: Ostajete zauvijek u Hrvatskoj?
Da, živjet ću na relaciji Zagreb - Brazil. želio bih živjeti u Europi jer mi se tu sviđaju klima i ljudi.
Story: Priželjkujete li ponovno zaigrati i u hrvatskom dresu?
želim. No nisam se zbog toga vratio. želio sam igrati za Dinamo, ljudi me ovdje vole, a poziv u reprezentaciju zaslužit ću jedino dobrom igrom.
Story: U Hrvatskoj vas nije bilo tri godine. Čini li vam se da se puno toga promijenilo?
Većina igrača s kojima sam igrao prije tri godine više nije u klubu. Došla je neka nova generacija, dečki koji nisu bili u klubu dok sam ja igrao. Sve je drugo isto. No puno sam se promijenio. Sad vidim da su tri godine dosta vremena. Stvari koje su mi prije bile važne, više nisu.
Story: Koje su to stvari? Izlasci? U Dinamu ste proveli sedam godina i s klubom osvojili sedam naslova prvaka Hrvatske, a igrali ste i za reprezentaciju. Unatoč odličnoj igri, navodno ste otišli zbog sklonosti izlascima.
To je nešto što sam radio prije, izlasci mi više ne padaju na pamet. Druga sam osoba, iz-nenadio sam samog sebe.
Story: Kako provodite slobodno vrijeme sada kada ne izlazite?
Nisam postao svećenik, izišao sam dvaput otkako sam došao u Zagreb, ali vidio sam da mi to ne treba. A i to o izlascima više su plasirali mediji. Dobro sam igrao, no svi su samo pisali o mojim izlascima. To je tako, ne mogu to promijeniti. Mogu samo sebe mijenjati. Uglavnom sam kod kuće. Kupio sam kuću u Zagrebu i u njoj uredio teretanu pa tamo često provodim vrijeme. Ponekad odem na večeru u grad i to je uglavnom to.
Story: Jeste li u tom trogodišnjem razdoblju dolazili u Zagreb vidjeti prijatelje i suigrače?
Jesam, ljeti. Dolazio bih dva, tri puta na odmor i vidjeti prijatelje.
Story: Rodom ste iz Brazila, dugo ste boravili u Europi (nakon odlaska iz Dinama godinu dana živjeli ste u Španjolskoj, gdje ste igrali za klub Getafe), potom ste 2015. otišli igrati u Kinu. U malo vremena promijenili ste tri kontinenta i tri kulture. Je li to prednost u ovom poslu? Ili ipak nije lako često mijenjati život iz temelja?
Bilo mi je odlično, obišao sam svijet, vidio puno toga. Mogu se prilagoditi životu bilo gdje, već sam jedanaest godina izvan roditeljskog doma. Nije mi bilo teško. Naprotiv, lijepo je vidjeti drukčiju kulturu, gastronomiju i mislim da je to ono što nekog čini bogatim čovjekom.
Story: Što vam se najviše svidjelo u Kini? Na što se nikako niste mogli naviknuti?
Kina je jako lijepa zemlja, ali Kinezi su malo čudni. I hrana je malo čudna, ovdje je kineska hrana puno ukusnija. Oni su sasvim drugi svijet. No i ondje sam stekao mnogo prijatelja.
Story: S obzirom na to da kao sportaš često putujete i mijenjate mjesto boravka, je li vam teško voditi normalan život?
Obično ne volim promjene. Kada se negdje naviknem, volim tamo i ostati, ali takav je moj posao. Moram ići dalje, znam zašto to radim i to mi je najvažnije.
Story: Vežete li se brzo uz ljude koje upoznate?
Treba mi vremena. Mogu reći da imam dosta prijatelja, ali malo je onih pravih. Ne mogu se svakome otvoriti, ne znam je li to dobro ili loše, ali takav sam. Ne vežem se uz ljude.
Story: Kako danas izgleda vaš krug prijatelja? Jesu li to ljudi koje poznajete iz djetinjstva, suigrači...?
Moji su najbliskiji prijatelji u Brazilu, nikad nisu otišli iz zemlje. I ovdje imam dva, tri prijatelja koji su uvijek uz mene i mislim da će tako biti cijeli život. Oni nisu nogometaši, imam prijatelje izvan nogometa i s njima sam se najviše družio kada bih dolazio u Hrvatsku.
Story: Kako se nosite s nostalgijom za obitelji i prijateljima?
U Brazil odlazim dvaput godišnje, kada ovdje završi prvenstvo te na kraju godine jer tada imamo pauzu. No mislim da ću ovo ljeto, s obzirom na to da imamo malu stanku, ostati u Europi. Otići ću kući tek potkraj godine, ali se zato stalno čujemo telefonski.
Story: Da biste postali jedan od najboljih igrača, potrebno je puno truda i odricanja. Čega ste se sve vi morali odreći?
Topline doma u Brazilu. Otišao sam od obitelji prije jedanaest godina i nije mi bilo lako. Ali želio sam to i, hvala Bogu, uspio sam. Mnogi igrači to žele, ali ne uspiju. Mogu reći da sam imao sreću.
Story: Je li to samo sreća ili je ipak riječ o radu, trudu i upornosti?
Oboje. Bog mi je dao i talent i nastojao sam biti među najboljima. Ali treba imati i sreće.
Story: Koje su vam vrijednosti usadili roditelji? Na čemu ste im najzahvalniji?
Na poštenju. Uvijek su me učili da budem pošten i to pamtim.
Story: Vodite li se u sportu, ali i u ljubavi, razumom ili intuicijom, odnosno srcem?
Uvijek uključim mozak, nisam baš previše emotivan.
Story: Prije pet godina dobili ste sina Nou koji s majkom živi u Brazilu. Koliko se često viđate?
Sada živi u Americi, ona se udala tamo. Vidimo se dvaput godišnje, čim imam pauzu odem u Ameriku ili Brazil. Ovo će ljeto Noah doći u Hrvatsku.
Story: Kako provodite vrijeme zajedno?
Kada smo u Brazilu, odlazimo na kupanje, voli more, ili se zabavljamo kod kuće.
Story: Igra li i on nogomet?
Da, uskoro će navršiti šest godina, a igra s dečkima koji imaju osam godina. Sigurno će biti nogometaš kao i tata.
Story: U kakvim ste odnosima danas s njegovom majkom Yasmin?
Korektnim. Razgovaramo uglavnom o svemu vezanom uz njega. Ona ima muža, ali ostali smo prijatelji.
Story: Odlučujete li zajedno o njegovu odgoju?
Da, dogovaramo se.
Story: A ima li što novo u vašem ljubavnom životu? Jeste li zaljubljeni?
Ništa novo. U Zagrebu postoji jedna djevojka koja mi se sviđa, ali se tek upoznajemo. Vidjet ćemo što će biti.
Story: Možete li uopće ostvariti kvalitetan odnos s nekim kada ste stalno na putu? Vjerujete li da ljubav može funkcionirati i na daljinu?
Teško mi je biti s nekim kada stalno putujem. Yasmin je, kad smo bili u vezi, uvijek bila tu. ži-vjela je sa mnom. Drugo iskustvo nisam imao. Mislim da veza ne može normalno funkcionirati na daljinu, barem je meni to teško jer nemam puno povjerenja u početku. Lakše mi je tek kada se bolje upoznamo.
Story: Znate li prepoznati kada ste djevojkama zanimljivi samo zato što ste poznati i uspješni?
Znam, to se odmah vidi, ali ne želim im to dati do znanja. No toga nema samo ovdje nego u cijelom svijetu.
Story: Kakve vam se djevojke sviđaju?
U Europi nikada nisam imao dulju vezu. Ne znam zašto, ali nije mi se lako zaljubiti. Da bi mi se netko svidio, mora se poklopiti puno faktora, zahtjevan sam. Uvijek nađem nešto što mi se ne sviđa. Mora sve sto posto valjati da bi mi se djevojka svidjela.
Story: Jeste li sve to našli u djevojci koju ste spomenuli?
Mislim da jesam. Vidjet ćemo.
Story: Čime vas žena može odbiti?
Ponašanjem. Izgled je važan, normalno, ali važnije mi je kako se ponaša, kako priča. To su stvari koje prve primjećujem.
Story: Što vam je trenutačno najvažnije?
Zdravlje. Tridesete su najosjetljivije godine u karijeri nogometaša. Moramo se više paziti, bez zdravlja ne ide.
Story: Uskoro ćete navršiti 30 godina. Kako ćete proslaviti rođendan?
Još ne znam. Mislim da ću pozvati prijatelje na večeru. Nešto ću organizirati kod sebe. Ni-kakvi izlasci kao prije. Bit će malo ležernije.
Story: Jeste li zadovoljni svime što ste ostvarili do tridesete godine? Što vam još nedostaje za potpunu sreću?
Jesam, definitivno. Još bih se jedino želio oženiti. Što sam stariji, postajem sve mirniji i vidim se u braku.
Story: Biste li željeli još djece?
Da, još barem dvoje. Mislim da je lijepo imati troje djece.
Razgovarala: Nikolina Kunić
Fotografije: Josip Regović
