Joško Vlašić o sinovom odlasku i odnosima u obitelji

Prije godinu dana Joško Vlašić obećao nam je intervju i održao riječ. Prošlo je puno mjeseci od našeg prvog upita, ali to i ne čudi jer je uspješni 62-godišnji splitski trener imao turbulentnu godinu u kojoj je njegov 20-godišnji sin Nikola iz Hajduka otišao u engleski klub Everton, a trenutačno je na posudbi u moskovskom CSKA, gdje je odigrao sjajne partije. Uslijedio je i ponovni poziv u reprezentaciju Zlatka Dalića, a Nikola je dao obol u utakmicama protiv Španjolske i Engleske. Joško nam je govorio o prvim dojmovima sa spomenutih utakmica u Ligi nacija, razvojnom putu talentiranog sina, domišljatim treninzima u djetinjstvu, njegovu karakteru... Dotaknuo se i sportske karijere kćeri Blanke, odnosa sa suprugom Venerom i svojem viđenju nekih sportsko-društvenih anomalija u našem društvu. Iako prilično ozbiljan, pokazao je i opuštenu stranu šalama na svoj račun te otkrio o čemu će biti riječi u njegovoj knjizi.

Story: Što je Nikola rekao, kakvi su mu dojmovi nakon spomenutih utakmica?

Malo sam glava susreo poput njegove. Ne pada taj u paniku ili ga trese trema. Bio je zadovoljan sobom, a još više spoznajom što može još pokazati i dati.

Story: Što mu znači igrati u reprezentativnom dresu? Što vam je rekao kada ga je pozvao izbornik Zlatko Dalić?

Oduvijek su mu reprezentativni nastupi bili važni, još od U-16, a posebno nedavni sjajan niz u mladoj vrsti koja je izborila nastup na Euro-p-skom prvenstvu. Međutim, ulazak u A nacionalnu vrstu njemu ima posebno značenje. Stjecajem okolnosti uživao je dobar dio ljeta u Splitu i strastveno pratio naše na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. “Tata, ne mogu vjerovati da ovo ovako djeluje na ljude. Ovo me još više motivira da budem važan dio te reprezentacije”, rekao je tada. Nakon igre u CSKA, kako u prvenstvu, tako i u Ligi prvaka, te u mladoj reprezentaciji, znao je da je došlo njegovo vrijeme i da zaslužuje poziv, kao što je znao i javno rekao da taj poziv nije zaslužio prije jer nije dovoljno igrao u Evertonu. Ali da će startati na Wembleyju?! E, to je ostvarenje sna.

Story: Prošla je godina bila turbulentna. Nikola je iz Hajduka otišao u engleski Everton, gdje se, kako su neki mediji pisali, nije najbolje snašao, a potom na posudbu u Rusiju i u dresu moskovskog CSKA procvjetao. Koje to okolnosti utječu na igrača, igru, samopouzdanje? Zar nije travnjak posvuda isti, a lopta okrugla?

Istina, mnogo se toga dogodilo u malo više od godinu dana. Ne bih se složio da se Nikola nije snašao u Evertonu. Dapače, u trenu se snašao i prilagodio. Nestvarno brzo počeo je dobivati sve veću minutažu te stjecati povjerenje trenera Ronalda Koemana i simpatije navijača. No neki važni igrači bili su ozlijeđeni i zaredali su se loši rezultati. Zavladala je panika i igra je postala stihijska. Srozalo se samopouzdanje ekipe. Nikola se i u takvim, za mladog igrača teškim okolnostima jako dobro snašao. Iako je igrao kao desno krilo, što je njegova tek peta pozicija, bio je jako dobar. Trener Koeman dobio je otkaz i otad je Nikola uglavnom sjedio na klupi. Mladom je igraču trener jako važna osoba u njegovu razvoju jer dobar pristup i povjerenje podižu igračevo samopouzdanije. Ako pritom ima kvalitetu više, može u igraču otključati i one ‘sobe’ za koje ni sam igrač nije znao da postoje. Koeman je želio Nikolu. Dvije utakmice s Hajdukom u doigravanju bile su mu dovoljne, ali tek kada je počeo trenirati Nikolu i davati mu prilike, vidio je koliki je kapacitet. To je i izjavljivao čudeći se njegovim godinama u odnosu na zrelost u igri, stav i mogućnosti. Koeman nije stigao dati Nikoli dominantniju ulogu u ekipi na pozicijama gdje je najbolji i najviše može pridonijeti. Dalo se naslutiti da bi se to moglo dogoditi unatoč tome što je imao višestruko skuplje plaćene druge igrače na tim mjestima. Koeman je otišao. Gazde su ustoličili Sama Allardycea koji nije bio trener za Everton, što je i priznato njegovom smjenom na kraju sezone. Naravno, Nikola nije mirovao. Osim klupskih treninga koji su se temeljili na igračima koji su igrali, Niksi je provodio individualne treninge kojima je poboljšao brzinu i tehniku. Nade smo polagali u novog trenera Marca Silvu, kvalitetnog Portugalca koji teži igri i ne libi se dati povjerenje mladim igračima. Silva je imao svoju viziju dolazaka i odlazaka igrača u kojoj Nikoli nije bila namijenjena važnija uloga, što on nije htio prihvatiti pa je tražio odlazak na posudbu. Od nekoliko ponuda izabrali smo CSKA, a bila je presudna želja trenera Viktora Gončarenka da hoće baš Nikolu. Nakon dva treninga Gončarenko mu je rekao: “Ti si igrač koji treba ovoj ekipi, stvaraš prednost i višak u igri jedan na jedan i nemoj se sputavati”. Nakon što je 15 dana trenirao izvan ekipe i mjesec dana od posljednje prijateljske utakmice u Evertonu, Nikola je nakon tri treninga u prvoj utakmici pridonio pobjedi i bio jedan od najboljih igrača. Sve dalje je povijest, lijepa povijest.

Story: Da se vratimo Nikolinim počecima. Rekli ste da ste jako rano uočili njegov potencijal. Na temelju čega, ipak niste sportsku i trenersku karijeru proveli u nogometu nego u atletici?

Nikola je bio veselo dijete. Njegova okretnost i koordinacija bili su toliko izraženi u odnosu na ostalu djecu njegove dobi da mi to nije moglo promaknuti. Rano je prohodao i odmah trčao, skakao... Bio je nevjerojatno snažan i, zanimljivo, iako je sisao do četvrte godine, volio je hranu koju obično vole odrasli. Uživao sam se s njim igrati, zadavati mu mnoštvo igrica s loptama različitih boja, veličina i materijala. Uživao je i on. Iako sam atletičar, jako volim nogomet. Igrao sam ga rekreativno, i to jako dobro.

Story: Kako su izgledali njegovi prvi treninzi? Na čemu ste radili?

Naši prvi treninzi bili su igra jedan na jedan na male golove u malim prostorima. On protiv mene. Naravno, on je uvijek pobjeđivao radujući se svojim uspjesima. Igrali smo posvuda, u dnevnom boravku, liftu, dvorištu, na ASK-u, Marjanu, pijesku uz more, u parkovima... Igrali smo svaki dan po nekoliko sati. Onda sam organizirao igru dva na dva. On i ja protiv drugih. Igrali bismo na dva mala gola. Igralo se tko prije dođe do šest pogodaka. Pobjednik ostaje u igri, a s druge strane ulazi drugi par. To smo počeli u dvorištu, pa u parku na Mertojaku i na Zvončacu, gdje je bila lijepa zavjetrina kada bi puhala bura. U početku su golovi bili plastični, poslije sam napravio drvene. Stavio bih ih na krov auta, a u prtljažnik deblji konopac i četiri velika štapa te, naravno, lopte, hranu i piće. Tako bismo krenuli na livadu na Zvončacu. Zabio bih četiri štapa i označio igralište, provukao okolo konopac koji bi ga omeđivao, postavio golove i igra je mogla početi. Mjesni dječaci znali su kada dolazimo i čekali su kako bi igrali protiv nas. Nakon tog razdoblja, koje je trajalo barem godinu i pol, preselili smo se u Blankinu dvoranu. Nakon njezina treninga, pokupio bih Nikolu i ekipu iz ulice i svi pravac dvorana. Ondje sam napravio malo igralište omeđeno daskama, igrali smo dva na dva, tri na tri, četiri na četiri... Tu smo radili mnoge elemente parterne sportske gimnastike i atletskih disciplina. Nogometni početak bio je 31. svibnja 2002. godine.

Story: Kako je Nikola to proživljavao? Je li teško podnosio disciplinu?

Uživao je u svakoj minuti svakog dana tih naših aktivnosti. Uživao sam i ja, ne mogu ni sada skinuti osmijeh s lica prisjećajući se tih dana.

Story: Jednom ste rekli da je Nikola vaš projekt. Nekima je to zazvučalo grubo - projekt?

Normalno je da svaki roditelj želi sve najbolje svom djetetu. Roditelj ima spoznaje koje dijete ne može imati i njegova je odgovornost i dužnost dijete paziti, odgajati, voljeti, pozitivno usmjeravati poštujući njegove talente kako bi jednog dana odrastao i postao odgovoran čovjek te naoružan alatima koji će mu pomoći da postane kvalitetan stupić društva ostvarujući se u svemu potrebnom. Projekt nije ništa nego plan mogućnosti koji se neprestano preispituje, koji nudi varijante, rezervne položaje i, naravno, nesane noći. Odgovornost je veća što imaš veći utjecaj na djetetov život jer čeka te budućnost, ona će te razotkriti. Nema rupe u koju se možeš sakriti. Kada si trener nekom djetetu u nekom klubu brineš se o njemu u nekom razdoblju i u nekom djeliću njegove dnevne rutine. To dijete ide dalje svojim putem i u sebi nosi neki tvoj manji ili veći trag. Tvoje je dijete tvoja briga do kraja života. Ne možeš reći nakon 15 ili 20 godina: “Nisam kriv”. Tvoj je utjecaj očit. Kriv si za bilo koju stranu spektra.

Story: Može li se od slabije talentiranog dečka, ali uz mnogo truda i treninga, stvoriti vrhunski nogometaš?

Onaj tko ima talent za bilo koju aktivnost, lakše dosegne razinu na kojoj postaje profesionalac. Manjak talenta ne znači da se ne može dosegnuti viša razina od talentiranijih pojedinaca. Ljudske mogućnosti jako nadilaze ove sadašnje u bilo kojoj sferi. Mnoge mehanizme i zakonitosti tek trebamo otkriti i siguran sam da prosječno talentiran nogometaš, ako je podvrgnut boljem procesu treniranja i u boljim uvjetima, može nadmašiti onoga s više talenta. Međutim, u istim uvjetima talentiraniji igrač doseže mnogo višu razinu.

Story: Mnogi prigovaraju Hajduku što svojedobno nije prepoznao potencijal u Luki Modriću i Zvonimiru Bobanu. Kako se dogode takvi propusti?

Svaki je taj propust priča za sebe. Teško je obuhvatno dočarati situaciju u kojoj se tako nešto dogodi. Možda je Hajdukovo odbijanje upravo generiralo mogućnost njihova uspjeha. Oni su uspjeli i sve ono što je na tom putu bilo pozitivno, ali i manje pozitivno, ne treba se odbaciti kao nešto što je pridonijelo njihovoj neospornosti. Moguće je da se oni u ondašnjem Hajduku ne bi profilirali do takvih razina. Tko zna?

Story: Nikola je neosporan talent, hvale ga i navijači i trener. No koliko je vaša zasluga za njegov uspjeh? Može li neki talentirani dečko u Hrvatskoj koji nema dobrostojeće roditelje, ni obiteljsku podršku te eventualno trenerovu, uspjeti? Često se spominje i problem propalih talenata koji nisu imali tu logistiku? U tom slučaju, na što treba utjecati i mijenjati u našem nogometu?

Nikola je sada neosporan, ali tako nije bilo oduvijek, tj. neosporan je tek odnedavno. Jedan prijatelj koji živi u Zagrebu prije dvadesetak dana rekao mi je da je u vrijeme dok je Nikola igrao u kadetima i juniorima, a poslije i u prvoj postavi Hajduka, u raznim prilikama propitivao dvadeset zagrebačkih nogometnih trenera o Nikoli. Svi su rekli da neće dosegnuti neku važniju razinu. Na drugo pitanje već sam odgovorio: “Kriv sam, priznajem”. Istina je da svjetla reflektora pripadaju malom broju nogometaša koji su uspjeli. Oni ispod crte broje se na tisuće. Uspjeh u nogometu počiva na trokutu nogometni talent - proces treniranja - uvjeti. U omjeru tih triju kategorija krije se mogućnost uspjeha i neuspjeha.

Story: Pričajte nam još malo o Nikoli, kakav je kao osoba? Što je naslijedio od vas, što od supruge?

Niksi je pametan i ima izraženu osobnost. Rođen je i odgajan kao pobjednik, ali i kao onaj koji je spreman pomoći i razumjeti tuđu slabost. On je vođa koji je pripravan na žrtvu za dosezanje cilja. Izravan je i nije dobro pokušati ga podcijeniti i omalovažiti. Naslijedio je mnogo dobrih osobina i od supruge i od mene, ali i daljnjih predaka. Čini mi se da su u tom situ ostale, na sreću, mnoge naše slabosti.

Story: U vrhunskom nogometu vrti se i ozbiljan novac. Kakav je njegov odnos prema novcu? Je li ‘poletio’?

Novac je samo posljedica. Ima dobar stav prema novcu, odgovornost, ali i spremnost da se nagradi kao potvrdu da njegov trud nije bio  jalov. Jedna pojedinost iz ranijeg djetinjstva mogla bi bolje to pojasniti. Dakle, Nikola je odrastao u obitelji kojoj od materijalnih dobara ništa nije nedostajalo. Mogao je dobiti doslovno što je htio. Posebnu pozornost posvećivali smo odabiru kopački kao temeljnom oruđu svakog nogometaša. Na policama je bilo svega i on je mogao odabrati najskuplji model, ali sam je određivao novčane limite do kojih će ići u odabiru. I dok su neki u ekipi imali najskuplje modele, on je nosio one koje je mogao dobiti za onaj limit novca koji je sam odredio, otprilike na pola puta od najjeftinijih do najskupljih.

Story: Mnogi nogometaši ne kriju da slušaju turbofolk. Kakav je Nikolin glazbeni ukus?

Obožava glazbu. Voli pjevati i pjeva u svakoj prilici. Dok je bio mlađi, to je bilo još naglašenije. Po pjevanju si odmah mogao zaključiti kakve je volje. Sluša sve, ali mu je zanimljivo otkrivati stare hitove. Na mjestu gdje obično bude fotografija korisnika WhatsAppa postavio je portret Olivera Dragojevića. Valjda to nešto govori.

Story: Što na njegove uspjehe kažu braća Marin i Luka te sestra Blanka i mama Venera?

Njegovi uspjesi su uspjesi svih njih. Ponosni su na njega. Svatko mu može dati poneki savjet, pomoći mu. Tuguju, raduju se, navijaju zajedno i strastveno.

Story: U Nikolinu uspjehu ne možete zanemariti genetiku. Vi ste bili prvak u desetoboju, supruga se bavila skijaškim trčanjem i atletikom, Marin je trenirao košarku i bacanje diska, a Blanka je vrhunska visašica?

S obzirom na Venerine i moje sposobnosti te sportske uspjehe, nije nimalo čudno što su djeca naslijedila sjajnu motoriku. Po tome su slični, ali su ipak svaki za sebe - posebni.

Story. Posvećuje li Nikola svaki svoj gol nekom posebno?

Ne posvećuje. Sjećam se da je samo jedan posvetio djedu Stipi neposredno nakon njegove smrti.

Story: O Marinu ste rekli da je postao trener koji može svakog sportaša vrhunski pripremiti, a Blanka je godinama oduševljavala svojim odličjima, ali rijetko daje intervjue posljednjih godina. Je li se ona oprostila od profesionalnog sporta?

Marin je moj nasljednik. Talentiran je i neprestano napreduje, a već je vrhunski kondicijski trener. Blanka se nije oprostila od profesionalnog sporta. Osjeća da bi mogla napraviti još puno dobrih skokova i osvojiti još neke medalje. Posebno je intrigiraju Olimpijske igre u Tokiju. Svaki svoj dan ispunjava aktivnostima koji je približavaju tim ciljevima.

Story: Poznato je da se okrenula duhovnosti koja uključuje i sudjelovanje u raznim seminarima. Kako vi gledate na to?

Blanka je ispunjena vjerom. Duboko je promišlja i živi. Kako je poznata sportašica, njezin se glas čuje malo dalje. Organizatori mnogih vjerskih okupljanja rado je pozivaju da im se pridruži. Ne može svugdje stići, ali se tu i tamo pojavi. Slične aktivnosti imaju mnogi drugi laici, ali kako je ona Blanka Vlašić, to medijima postaje zanimljivo. Postoje osobe kojima to smeta pa ne biraju riječi i metode da je omalovaže i ponize.

Story: Jeste li strog otac? Kako ste odgajali djecu? Jesu li oni sami iskazali želju za nekim sportom ili ste ih vi usmjeravali?

Neki je dan Vene pročitala jedan komentar koji je bio povod beskrajnim šalama na moj račun. Netko je napisao: “Joško je rijetko naporan tip”. A što ću? Smijao sam se i sam jer ima tu istine. Malo je tko potpuno spreman na brak i očinstvo. To su discipline izvan desetoboja i trebalo mi je vremena... Mislim da sam mnogo napredovao i još sam spreman na poboljšanja. U jednom od odgovora spomenuo sam odgovornost koju svaki roditelj ima prema svojoj djeci, a posebno na način koji se nama dogodio. Uveo sam svoju djecu u sport, ali oni su imali priliku iskazati svoje želje. Nitko ne može dugo djetetu nametati svoju volju. To obično ne završi dobro i odnosi se kad-tad naruše. Ne mogu reći da među nama nema prijepora i drukčijih mišljenja. To je dio života i prilika da svatko od nas promisli i djeluje da bude bolje. Pravila koja vrijede za sve ljude koji pokušavaju ostvariti svoj cilj, vrijede i za moju djecu. Moja je dužnost bila i bit će podsjećati ih i upozoravati ako nešto ide mimo toga.

Story: Dakle, nije bila isključivo riječi o vašim ambicijama?

Naravno. To je jednostavno nemoguće napraviti. U početku sam bio otac, a onda, i otac, i prijatelj i suradnik.

Story: Vjerujete li u Boga, sudbinu? Ili ste egzaktan, pragmatičan čovjek?

To što sam katolik i vjerujem u Boga ne priječi mi da budem egzaktan i pragmatičan čovjek. Često preispitujem sebe i svoje postupke u odnosu na plamen koji je On upalio. Padam i dižem se i koračam naprijed radostan zbog svakog svog napretka. 

Story: Iz vaše obitelji potekli su sjajni sportaši, ali nedavno ste rekli da niste iz Splita i da ste se morali posebno dokazivati u iznimno sportskom gradu. Zašto? Što je to tako specifično u splitskom mentalitetu?

Rođen sam u Splitu i osjećam se Splićaninom. Moji su roditelji Dalmatinci, ali nisam Splićanin generacijama. No nije mi to umanjivalo mogućnosti. Ne znam u kojem sam kontekstu to rekao.  Split je, istina, posebna sredina koja je sklona nihilizmu i nevjerici da netko odavde može nizati uspjehe svjetskih razmjera. To opterećuje, ali i motivira. Ali kada te prihvate, onda su to očaravajuća podrška i ljubav.

Story: U Splitu ste zasnovali obitelj. Možete li se prisjetiti kada ste upoznali Veneru?

Veneru sam upoznao na fakultetu u Splitu. Oboje smo studirali kineziologiju. Ona je bila generacija nakon moje. Prvi put sam je susreo pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, točnije ispred studentske menze.

Story: Što vas je privuklo k njoj, što vas i danas kod nje oduševljava?

Vene je jednostavno moja srodna duša. Moja puzla koja točno priljubljuje svaku moju dolinu i brijeg.

Story: Kako vam danas izgledaju trenuci koje provodite samo vas dvoje? Gdje se odmarate, opuštate?

Danas češće putujemo, a ta su putovanja posebna prilika da se potpuno posvetimo jedno drugome. Cijenimo svaki trenutak u danu i dopustimo sebi da budemo sretni.

Story: Djelujete zaljubljeno i sretno kao da ste tek na početku veze. U čemu je tajna?

Da, zaista je tako. Rekao bih da živimo svoje najbolje godine. Davno sam si posložio u glavi kako želim živjeti u braku, a ta odluka omogućila nam je sve ono što smo napravili u tom vremenu. Vrijeme je donijelo posebnu patinu i svijest o prolaznosti ovozemaljskog vremena te potrebu da se još više zbližimo i iskoristimo  trenutke koje imamo u međusobnom uvažavanju, ljubavi i povjerenju.

Story: Prije nekoliko godina najavili ste mi da ćete napisati knjigu. U kojoj je to fazi, o čemu će uopće biti riječ?

Zaista imam već mnogo pisanog materijala, otprilike 650 stranica bez fotografija. Mislim da će u fazi kada bi se sve to moglo početi sređivati biti oko 1000 stranica. Naravno, urednik će to srezati na prihvatljiv broj ako se odlučim objaviti knjigu. Materijal opisuje Nikolin nogometni put, filozofiju koju sam primijenio te svaku fazu procesa treniranja. Prikazuje njegovo odrastanje, stavove, razmišljanja, moje dileme, razgovore, odnos, mnoge krizne situacije, uspjehe, eksplicitne višegodišnje pokazatelje u motoričkom i tehničkom segmentu. Dotiče se i svakoga člana obitelji u presjeku vremena.

Nikada nisam ništa slično pročitao i ako knjiga bude objavljena, moguće je da će biti nesvakidašnja. Knjiga bi mogla biti zanimljiva i ljudima koji nisu vezani uz sport, a posebno onima koji vole sport, osobito nogomet. Knjiga može osvijestiti roditelje budućih nogometaša i biti im pravi putokaz. Mogla bi biti zanimljiva, kako kondicijskim trenerima tako i nogometnim, ali i svima drugima jer su mnoge postavke univerzalne. Ako Nikola naraste do nogometne zvijezde međunarodnog formata, knjigu bih volio objaviti na nekoliko stranih jezika, ali vjerojatno u elektroničkom obliku.Nikola je sada protiv izdavanja knjige. Ne znam hoće li promijeniti mišljenje. Odlučio sam mu dati materijal da ga pročita i prekriži ono što ne bi želio da se objavi. Tako će te stranice ostati u obiteljskoj arhivi ili će ih možda pročitati cijeli svijet.