Izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije, Ivica Tucak, otkrio je kako će Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. biti njegov oproštajni turnir na klupi reprezentacije.
'Ja sam i dalje gladan kao i prvog dana, ja i želim do zadnjeg dana mog mandata, a on će sigurno biti na kraju Los Angelesa, to više nema nikakve dileme, više snage nemam niti mogu više. I zdravlje mi je malo izraubano. Više te umaraju te neke druge stvari koje su okolo. Najteže mi pada kad se ne napravi dobar rezultat', rekao je za Sport Klub i dodao kako se neće predomisliti ni ako osvoje zlato na Olimpijskim igrama te da je vrijeme za neke mlađe.
Ivici je najveća podrška supruga Marijana s kojom ga nemamo često priliku vidjeti, a doživjeli su najveću tragediju svakog roditelja.
Naime, par je u lipnju 2005. tragično izgubio troipolgodišnju kćer Tenu. Na nju je na terasi jednog šibenskog kafića pao nelegalno postavljen automat s igračkama i zadobila je teške ozljede glave. Preminula je nekoliko dana kasnije.
'To znaju samo oni koji su to doživjeli. Ne postoji ništa što se može mjeriti s tim. Ostao sam bez oca i majke, ali to je nešto prirodno. Ubilo me kad su umrli, ali opet je prirodno. No kada ti netko oduzme dijete na jedan tragičan način, kad se ne stigneš pripremiti, kad nema bolesti ni hvatanja za zadnju slamku spasa, što je također svoja vrsta tragedije… A nama se dogodilo da u jednom momentu imamo kćer, a u drugom momentu nje više nema. Pa kažeš životu: p... ti materina... Ajde ti to prihvati i ostani normalan. Dogodio se nakon te tragedije još niz gadarija s ljudima koji su u tom činu sudjelovali. Ne kažem da je bilo namjerno, ali sudjelovali su, krivi su za ubojstvo, postoje i sudske presude, a onda doživiš da taj čovjek za godinu dana šeta rivom uz svoje dijete. Ali moraš ići dalje, proći pokraj tog mjesta gdje je tvoje dijete stradalo kao da se nikad ništa nije dogodilo. Neka je njihovo dijete živo i zdravo, od srca to želim, ali na ovom svijetu postoje i ljudi koji su u biti čiste zvijeri. Bilo je užasno teško, preispitivali smo se zašto se to dogodilo baš nama', rekao je 2024. za Večernji list.
U velikoj tragediji, kaže, vaterpolo ga je spasio.
'Po deset sati dnevno bio sam na bazenu. Upravo zbog toga danas ne mogu vidjeti nepravdu prema djeci, ne daj Bože da vidim neke roditelje kako viču ili tuku dijete, to ne mogu izdržati, ne mogu čuti dječji plač', otkrio je.
Nakon tragedije se ostavio igračke karijere, no posvetio se izgradnji trenerske.
