Gledamo ih kao sestre Runje u RTL-ovoj seriji 'Divlje pčele' i svaki put nas iznova oduševe nevjerojatnim talentom i bogatstvom emocija koje donose svojim likovima. Katarina, Cvita i Zora Runje postale su ne samo simbol snažnih, kompleksnih žena, nego i ogledalo nečega puno dubljeg - njihove vlastite borbe, ljubavi, strahova i snova. Stoga smo glumice koje su ih utjelovile odlučili pobliže upoznati i otkriti tko su one zapravo, ne samo kao glumice, nego i kao osobe. U intervjuu za Story napokon ulazimo u njihove intimne svjetove i doznajemo njihove priče koje su podjednako bogate, snažne i emotivne kao one na ekranu - od odrastanja 31-godišnje Ane Marije Veselčić u domu u Vinkovcima u koji je stigla kao šestogodišnjakinja do 30-godišnje Crnogorke Lidije Kordić koja je prošle godine primila nagradu European Shooting Star, najprestižniju europsku nagradu za mlade, koju dodjeljuje European Film Promotion na Berlinskom filmskom festivalu te Lidije Penić-Grgaš, 27-godišnje Zagrepčanke koja je prvu ulogu dobila kada je imala samo 13 godina. Razgovarali smo o njihovim životnim izazovima, onome što ih motivira i pokreće, o ljubavi, obitelji te onim stvarima koje ostaju skrivene od očiju publike. Ove intimne priče koje će vas sigurno dirnuti pokazuju koliko su zapravo slične likovima koje igraju - snažne, emocionalno bogate i, iznad svega, stvarne.
Katarina je izuzetno snažan lik, žena posvećena svojoj obitelji. Koja je njezina osobina najviše rezonirala s vama osobno i zašto?
Upravo ta činjenica da je posvećena svojoj obitelji. Imam mali krug velikih ljudi oko sebe, jako ih volim i štitim, to su odnosi koji me definiraju i daju mi smisao. Osim toga, inspirira me i njezina socijalna inteligencija. Iako nije obrazovana i njezine manire, iako uvjetovane okolnostima u kojima živi, ne bi se mogle uklopiti u moj svakodnevni život, veseli me kad vidim koliko je pronicljiva u procjeni određenih ljudi i situacija. Naravno, ne uvijek. Drago mi je što nije jednolična niti uvijek u pravu. U tom je smislu, dakle, stvarna.
Katarina se na ekranu suočava s teškim odlukama u ljubavi, što dodatno komplicira njezin već izazovan život. Kako biste opisali vlastite ljubavne odnose i što mislite da ih čini uspješnima ili izazovnima?
Katarinin lik je razrađen jako široko, drago mi je što je ne muče samo ljubavni problemi, nego je možemo vidjeti u situacijama koje su sličnije svakodnevnom životu neke poduzetne žene u takvom okruženju i vremenu. Kad govorimo o njezinom burnom ljubavnom životu, ako ga uspoređujemo s mojim intimnim životom, moram reći da je moj upravo takav - intiman.
Što je vaš najveći pokretač u životu? Što ili tko vas najviše motivira da idete naprijed?
Pokreće me kad mi netko da do znanja, bilo direktno ili indirektno, da nešto ne mogu, ne bih trebala ili ne bi bilo prikladno, a radi se o mojem boljitku u ovom ili onom smislu. Tada zasučem rukave. Uz to me motiviraju i rokovi i odrednice. Nikad nisam dobivala odlične ocjene iz zadaćnice na slobodnu temu.
Članica ste ansambla Drame HNK Split. Magistrirali ste glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kako je izgledao vaš put od studija do profesionalne karijere?
Moja prva profesionalna predstava bila je upravo u HNK Split, Splitsko ljeto 2015., 'Nevidljivi grad' u režiji Olje Lozice. Igrali smo predstavu na tri lokacije u Radunici, starom splitskom kvartu. Te zime imala sam priliku na audiciji dobiti ulogu u predstavi 'Melodrama' u režiji Anice Tomić, također u HNK Split. Bila sam iznimno mlada, žedna posla i zadataka, a Anica me prigrlila i uvela u taj svijet na tada meni velika vrata. Jako sam vjerovala u taj projekt tijekom proba, a ona me naučila što to znači voljeti vrijeme na sceni. Kasnije sam tijekom studiranja imala priliku raditi s raznim redateljima na izvrsnim komadima. Moj rad i trud vrlo su rano prepoznali i struka i kolege, neko sam vrijeme radila u Gradskom kazalištu Lutaka Split, u njihovu divnom ansamblu koji je uvijek funkcionirao kao švicarski sat. Rado se prisjećam divnih predstava i izvedbi ispred živahne splitske djece. Prije nekoliko godina stvorila se prilika da odem na audiciju za zaposlenje u HNK Split te sam ušla u ansambl u kojem sam sada. U ovom trenutku, već pet godina, jako sam zadovoljna kolektivom u kojem jesam, puno nas je sa splitske akademije te vlada zdravo okruženje u kojem je lagano raditi.
Za predstavu 'Domaši dobili ste Nagradu hrvatskog glumišta, a govori o iskustvu odrastanja u domu za nezbrinutu djecu u Vinkovcima. Kako vi danas gledate na svoje odrastanje i iskustva u domu?
Svoje sam djetinjstvo, dok je bilo aktualno, doživljavala kao normalno. Bilo je posebno, naravno, nekome tko nije odrastao sa mnom u domu, no dijelila sam svakodnevicu s puno djece koja jesu. Imali smo bogato i šareno djetinjstvo, ispunjeno sadržajem, bojama, u svim nijansama. Upravo zbog pitanja: 'A kako je vama tamo u domu?' odlučila sam diplomirati na magisteriju Glume s autorskim projektom. Svjesna sam da, koliko god to iskustvo bilo specifično i vjerojatno egzotično vanjskom oku i uhu, ono je u tom svijetu univerzalno koliko i raznoliko. Ukratko, zanimljivo. Provela sam zadnju godinu preddiplomskog studija Gluma istražujući Obiteljski zakon i razne tadašnje domove za nezbrinutu djecu, a današnje centre za pružanje usluga u zajednici te intervjuirala bivše korisnike sustava i tadašnje, kao i više djelatnika tog istog sustava. Znala sam da je priča puno veća od mene, u samom tekstu nema moga osobnog iskustva, osim onog uvida u suštinu svakodnevice u jednom takvom okruženju.
Jeste li osjećali stigmatizaciju u društvu?
Htjela sam maknuti stigmu sa sintagme 'teško djetinjstvo' koju vežemo uz iskustvo odrastanja u takvim okruženjima. Djela iz književnosti koja su mi bila na raspolaganju su 'Oliver Twist' i mjuzikl ‘Annie', to su divna djela, no ona ne predstavljaju taj svijet na onaj način na koji sam ja to doživjela. To su stvarna djeca, zaljubljiva, maštovita, nestašna i duhovita. To su stvarni djelatnici, odgojitelji, čistačice, kuharice, tete iz računovodstva sa svojim životima i obiteljima. Velik mi je uzor pri nastajanju autorskog projekta 'Domaši' bila spisateljica Svetlana Aleksijevič, nobelovka prema čijoj knjizi je nastala hvaljena HBO serija 'Černobil'. Pristupila sam tom procesu vrlo studiozno i temeljito, a dobila sam katarzu i pročišćenje, kako same sebe tako i publike koja je imala prilike vidjeti predstavu dok sam je igrala. Krajem 2023. tekst je dobio svoju slovensku premijeru, nakon radiodrame na radiju HRT-a. Iznimno sam zahvalna što mi je život omogućio da iz takve situacije naučim da nije važno odakle dolaziš, nego što s time napraviš. Na tom sam putu upoznala divne ljude, odgojitelje, psihologe, djecu s kojom sam odrastala, a koja su danas snažni, uspješni i sretni ljudi.
Jeste li ondje zavoljeli glumu? Kada ste odlučili da se želite baviti baš ovom profesijom?
Imala sam u srednjoj školi divnu profesoricu hrvatskog jezika, Vlastu Galić. Velika legenda od žene, bila je jako angažirana u izvannastavnim aktivnostima. Vodila je djecu na LiDraNo. Prvi sat je pitala: 'Da čujem, tko je od vas zalutao u ovu školu?' Išla sam, naime, u medicinsku školu. Prekrasno zanimanje, no otpočetka sam osjećala da ja nisam za to. Kad je to pitala, podigla sam ruku kao da me netko uštipnuo. I tako sam jedne godine s njom išla na državnu smotru. Kad smo stigle, vidjela sam koliko druga djeca shvaćaju to ozbiljno i da svi pričaju o odlasku na prijemni na Akademiju. Tada sam odlučila kako je najbolje da probam, da nemam što izgubiti. Izabrala sam Split te se ispostavilo da je ta odluka bila sretna za mene. Ostalo je povijest.
Tko su danas ljudi koje nazivate svojom obitelji?
Riječ obitelj ne vežem uz krvno srodstvo koliko uz bliskost i ljubav. Dakle, moja obitelj su ljudi s kojima se volim.
Odrasli ste u Vinkovcima, a sada živite i radite u Splitu. Kako ste se prilagodili životu u Dalmaciji te što se najviše razlikuje u mentalitetu i svakodnevici Vinkovčana i Splićana?
I jedna i druga sredina su širokog srca, karakteristična im je toplina te je jako važno da se fino jede i dobro i kvalitetno provede slobodno vrijeme s dragim ljudima. Jedina razlika je more, što se mene tiče.
Kako balansirate profesionalnu i privatnu stranu života? Postoji li nešto što vas opušta i ispunjava izvan glume?
Obožavam pisati te volim kopati po svom dnevniku i zabavljati se rečenicama koje mi tijekom dana padnu na pamet, a da sam ih negdje zapisala. Također se zabavljam činjenicom da ću jednom napraviti konceptualni album ili nešto slično, još nedefinirano. Volim čitati i puno gledati televiziju, a nedavno sam kupila bojanku i bojice, to me opušta nakon dugog radnog dana. Vesele me pidžama i moja skincare rutina.
Igrate Zoru, djevojku koja je 'zaljubljena u ljubav. Kada biste ljubav u ovom životnom razdoblju morali opisati jednom rečenicom, kako bi ona glasila?
Već neko vrijeme nastojim tu ljubav pružiti sebi jer u ovako ubrzanom načinu života, uz mnogo događaja, posla i druženja, često zanemarujem sebe i svoje osjećaje. Zato se trudim da ljubav danas doživljavam kao pažnju, strpljenje i razumijevanje prema sebi, jer iz tog prostora dolazi svaki moj osobni rast.
Jeste li ikad zbog ljubavi donijeli odluku koja nije bila racionalna?
Jesam, ali ne bih ih nazvala greškama - svaka neracionalna odluka donesena iz ljubavi bila je dio mog osobnog sazrijevanja. Naučiš oprostiti sebi i nastaviti dalje racionalnije i mudrije. Osjećam da se mijenjam, da odrastam i postajem zrelija pa se slične situacije više ne bi trebale ponavljati.
Pjevanje u kavanama za Zoru je bijeg i sloboda. Što je za vas osobni bijeg, također glazba?
Apsolutno, glazba mi jest bijeg. Ona mi donosi mir i slobodu te tako punim baterije. Imam mnogo hobija i nikad mi nije dosadno, ali često su mi najveći bijeg tišina, odmor i dopuštanje sebi da jednostavno budem prisutna i da ne radim ništa konkretno. Treba znati uživati u takvom miru, to sam oduvijek voljela.
Kako je izgledao vaš put od Kotora do međunarodnih filmskih setova, je li bilo trenutaka kada ste ozbiljno sumnjali u sebe?
Naravno da je bilo mnogo preispitivanja i još ga ima, ali na to ne gledam kao na nešto negativno. Svako preispitivanje znak je da nam je do nečega stalo i tako jedino možemo napredovati. Imala sam mnogo trenutaka u kojima sam se pitala zašto sam tu, kako sam to zaslužila, uvjeravala samu sebe da nisam dovoljno dobra i slično. Sve je to dio putovanja i sve je to normalno.
Kako se razlikuje rad na setovima u regiji u odnosu na međunarodne produkcije (Turska, Italija i slično)?
Rad u regiji naučio me snalažljivosti i emotivnoj otvorenosti, a međunarodne produkcije disciplini i fokusu. I danas osjećam da me upravo ta kombinacija oblikovala kao profesionalca.
Mame li i vas blještava svjetla Hollywooda ili vas Amerika ni najmanje ne privlači?
Hollywood me ne privlači kao ideja glamura, ali zanimaju me priče, autori i projekti koji imaju smisla, bez obzira na to gdje nastaju. Volim raditi i zbog svog posla obilaziti svijet te upoznavati druge kulture. Gdje god na kraju završim, bit ću zahvalna.
Koja vas je uloga dosad najviše promijenila, ne samo kao glumicu, nego i kao osobu?
Mislim da me dosad najviše promijenio film koji sam snimala u Gruziji. Tamo sam prvi put otkrila potpuni fokus tijekom snimanja i shvatila koliko mogu postići kada se u potpunosti usredotočim na ono što trebam napraviti. Taj proces dogodio se upravo u trenutku kada sam najviše sumnjala u sebe, zato me promijenio i privatno i poslovno.
Što vam je donijelo priznanje European Shooting Stars i je li promijenilo pogled na vlastitu karijeru? Kako se nosite s pritiskom očekivanja i etiketom 'mlade nade' europskog filma?
Od dodjele tog priznanja do danas mnogo toga mi se dogodilo na poslovnom planu. Iskustvo koje smo tada stekli pomoglo mi je da prevladam mnoga već spomenuta pitanja te da hrabrije stanem iza sebe. Nakon dodjele nagrada u Berlinu pojavile su se brojne međunarodne prilike, puno sam radila, a nakon svega došla sam i u Zagreb te upoznala ovu predivnu ekipu 'Divljih pčela'. Ne osjećam pritisak, osjećam samo veliku zahvalnost i sreću što je netko prepoznao moj trud i rad. Naravno, nema stajanja, sada samo znam da trebam još odlučnije i bolje nastaviti dalje.
Kada biste se za deset godina osvrnuli na svoju karijeru, što biste voljeli da ljudi prvo pomisle kad čuju vaše ime?
Voljela bih da ljudi prvo pomisle na nekoga tko je ostao vjeran sebi, birao projekte sa smislom i rastao bez potrebe da se putem izgubi. Voljela bih i da me se ljudi uvijek sjete s osmijehom.
Cvita je vrlo nježna i sanjiva, no istodobno i inteligentna. Koji su najveći izazovi koje ste imali pri interpretaciji tog lika?
Najveći izazov bio je izgraditi lik koji je duboko svjestan svega što se oko njega događa, a pritom u sebi nosi toliku toplinu i razumijevanje. Cvita ima veliku emotivnu inteligenciju i njezina je snaga upravo u toj nježnosti, ali istodobno je guši okolina u kojoj živi. Ona je doslovno na dnu, bez osjećaja da postoji izlaz i taj unutarnji pritisak trebalo je igrati vrlo suptilno, bez velike vanjske drame, ali s puno unutarnjeg života. Paradoks njezina života je što društvo misli da je ostvarila sve snove - živi u bogatoj kući, okružena je prestižem, a zapravo je zarobljena. Nažalost, i danas postoje žene koje se nalaze u sličnim nezavidnim pozicijama te koje se i dalje boje pustiti glas.
Danas ipak imamo više prostora nego prije. Postoji mogućnost da se progovori, da se potraži pomoć, da se kaže 'dosta'. I voljela bih da žene to znaju - njihov glas je važan, vrijedan i potreban. Ništa se neće promijeniti ako ostane u tišini. Cvita tu priliku nije imala. Nije imala snage ni takve okolnosti. I baš zato mi je važno da njezina priča podsjeti koliko je dragocjeno što danas imamo izbor i glas te koliko je važno da ga ne utišamo.
Serija je snimana u okolici Sinja, u specifičnom ambijentu 50-ih godina. Kakva je bila atmosfera na setu? Kako su vam mještani pomogli?
Snimali smo u dva navrata u okolici Sinja i nadamo se da ćemo se ponovno vratiti kad zatopli. Taj krajolik ima nešto posebno - sve je vrlo opipljivo, autentično i snažno. Priroda i ljudi te odmah uvedu u vrijeme i prostor priče. Mještani su bili iznimno srdačni i otvoreni. Meni je najviše pomoglo slušati ih kako govore te promatrati njihove navike, ritam i energiju. Jedan mještanin mi je ispričao i povijest Sinja pa i razvoj njihova govora, što mi je dodatno pomoglo u pripremi. Takvi susreti stvarno obogate proces.
Prvu ulogu odigrali ste sa samo 13 godina. Kako su vaši roditelji reagirali?
Roditelji su mene i sestru oduvijek podržavali u svemu što su vidjeli da istinski želimo. Bilo im je važno da se trudimo, borimo za sebe i ostanemo vjerne sebi. Nikad nije bilo pritiska da se moramo baviti nečim, samo da ono što radimo radimo iskreno i predano. Neizmjerno sam zahvalna na toj podršci jer znam da mnogi mladi nemaju tu sreću. Postoje ljudi koji misle da je za njih prekasno ili koji već žale za neostvarenim snovima. Zato uvijek ponavljam koliko je važno pokušati i ne odustati - da naši snovi ne ostanu samo snovi.
Kako je izgledao vaš prvi susret s kazalištem? Trema?
Kao dijete nisam osjećala veliku tremu jer mi je sve to bilo igra. I danas se trudim zadržati taj osjećaj. S godinama se pojave razni strahovi i obrambeni mehanizmi koji nas ponekad ograničavaju, ali uvijek se pokušavam vratiti toj slobodi igre. Najveću tremu danas osjetim u trenucima kad mi je nešto stvarno važno - premijere, prvi susret s publikom, ali i neke životne situacije u kojima si potpuno ogoljen. No ta trema je često znak da ti je stalo.
Kakve su bile vaše tinejdžerske godine uz glumu?
Imala sam prilično tipične tinejdžerske godine u srednjoj školi - prijatelji, izlasci, sve što ide uz to. Tek u četvrtom razredu fokus se više prebacio na pripreme za Akademiju i predstave. Tada je postalo jasno da je gluma put kojim želim ići ozbiljno.
Što vas danas, uz glumu, najviše veseli? U sretnoj ste vezi već neko vrijeme - što je po vašem mišljenju ključno za kvalitetan odnos?
Osim glume, najviše me veseli ljubav - u svim oblicima. Obitelj, partner, prijatelji i one male svakodnevne stvari koje nas vraćaju sebi. Za kvalitetan odnos najvažniji su poštovanje, povjerenje, iskrenost i razumijevanje. Kad postoji čvrst temelj, lakše je prolaziti sve faze. Važno je da si medusobno budete podrška i sigurno mjesto.
Glumci često imaju specifične izazove u vezama zbog posla i rasporeda. Je li lakše biti s nekim iz iste industrije?
Iskreno, mislim da nema pravila. Kad je odnos stabilan, stabilan je bez obzira na profesiju. Kad nije, nije. Ako postoje poštovanje, povjerenje i iskrenost, posao je samo jedna od razlika ili sličnosti medu vama. Najvažnije je da se medusobno razumijete i podržavate. Na kraju dana, svaka veza ima svoje izazove, ali kad postoje ljubav i temelj, puno toga se može izdržati i premostiti.
