Nakon niza selidbi, različitih kultura i životnih adresa, novo poglavlje za obitelj Marka i Tamare Vešović započelo je u Zagrebu. Preseljenje potaknuto Markovim angažmanom u NK Lokomotivi donijelo je novu svakodnevicu, ali i prijeko potreban osjećaj bliskosti, stabilnosti i doma. U iskrenom razgovoru za Story, Tamara otkriva kako su ona i njezina obitelj prošli kroz zahtjevne promjene, kako su se kćeri prilagodile novoj sredini, što danas za nju znači obiteljska ravnoteža te zašto vjeruje da su zajedništvo, podrška i hrabrost da se glasno progovori temelj svakog uspjeha, i na terenu i izvan njega.
Jesenas ste se preselili u Zagreb. Kako je izgledao taj prijelaz za vas i obitelj?
Donedavno smo živjeli u Azerbejdžanu, a tri mjeseca prije dolaska u Zagreb morali smo se prvo preseliti iz Azerbejdžana u Podgoricu dok smo čekali novi klub. Zbog toga nam sama selidba u Zagreb nije teško pala s obzirom na to da smo navikli i na zahtjevnije promjene.
Što vam je bilo najizazovnije u prvim tjednima nakon dolaska?
Najizazovniji dio u prvim tjednima bio mi je taj što su djeca morala gotovo odmah krenuti u školu i vrtić, bez mnogo vremena za postepeno privikavanje budući da smo stigli točno 1. rujna, što se poklopilo s početkom nove školske godine. Uz to, kao najzahtjevniju stranu dolaska u Zagreb definitivno bih izdvojila administraciju. Hrvatska birokracija me je, moram priznati, prilično iznenadila, posebno imajući u vidu da smo živjeli u više različitih zemalja.
Kako vam se Zagreb zasad čini, jeste li se već udomaćili? Kako izgleda vaša obiteljska svakodnevica u Zagrebu?
Zagreb mi odavno nije nepoznat grad, jer smo prethodno proveli četiri lijepe godine u Rijeci i često sam dolazila ovdje i ranije. Zbog toga smo se vrlo brzo udomaćili. Naša svakodnevica je mirna i obiteljska, puno šetnji, parkova i zajedničkog vremena s djecom, dok suprug i ja u pauzama između obveza volimo popiti kavu ili otići u kino. Ovdje imamo i prijatelje, pa nije rijetkost da zajedno odemo na ručak ili večeru. Posebno odgovara njegova geografska pozicija, jer nam omogućava da često spontano odemo na kratke izlete i promijenimo sredinu.
Koje su vam najdraže lokacije u gradu?
Što se omiljenih lokacija u gradu tiče, kada su u pitanju restorani i kafići, moj omiljeni restoran je definitivno Carpaccio. Kada je kava u pitanju, moje go-to mjesto je Holographic Space gdje gotovo svakodnevno pijem kavu ili matchu. Odlična kava je i u Boogie Labu, tamo sam čest gost također. Slobodno vrijeme najčešće provodimo u prirodi, često smo u maksimirskom parku, kao i u parku blizu naše kuće zbog djece, a prijatelji su nas vodili i u šetnju oko Jaruna, koji nam se također svidio. Kad je riječ o malim obiteljskim ritualima, Crna Ovca je nezaobilazna jer nam je dan bez sladoleda gotovo nezamisliv.
Jeste li primijetili i neke nedostatke ovog grada?
Kada su u pitanju nedostaci Zagreba iz mog ugla, rekla bih da mi je u početku trebalo malo vremena da se naviknem na mirniju i sporiju energiju grada. Ipak, to lako nadomještamo njegovom odličnom geografskom pozicijom, kao što sam već spomenula. Za vrlo kratko vrijeme možemo promijeniti sredinu i otići u neki drugi grad ili čak drugu državu. Upravo ta mogućnost čestih kratkih putovanja pomaže nam da održimo dinamiku koja nam odgovara.
Kako su vaše kćeri prihvatile promjenu sredine i kako je prošla njihova prilagodba na novu školu i vrtić? Kako ste vi to doživjeli kao mama?
Naše kćeri Leona i Zoe odrastaju uz naš način života i navikle su na promjene, pa su i ovu selidbu generalno dobro prihvatile. U svemu tome, najizazovniji dio bio je da u kratkom roku pronađemo najbolju školu i vrtić za njih dvije, s obzirom na to da su morale gotovo odmah krenuti s obvezama. Međutim, čim smo pronašli prava mjesta za njih, sve je krenulo vrlo glatko, barem kada su u pitanju njihova osjećanja i prihvaćanje nove sredine. Leona se brzo uklopila u novo društvo i školu, a Zoe se bez problema prilagodila vrtiću, što je cijeli proces i nama kao roditeljima učinilo znatno lakšim.
Kako zamišljate svoj i obiteljski život u Zagrebu u narednim mjesecima, imate li neke posebne planove za taj period?
Što se tiče našeg života u Zagrebu, ako sve ostane ovako kako jest, ja se zaista neću buniti. Trenutačno nemamo neke velike, unaprijed zacrtane planove vezane za Zagreb. Živimo dan po dan i trudimo se da budemo zahvalni na svemu što imamo u ovom trenutku. Za sada nam ovakav životni ritam odgovara.
Postoji li nešto čemu se posebno veselite u ovom novom poglavlju života?
U ovom novom poglavlju života najviše se radujem tome što sam ponovo blizu prijateljima koje smo stekli u Hrvatskoj i što sada možemo mnogo češće viđati se. Posebno mi znači i to što su mi obitelj i prijatelji iz Crne Gore sada znatno bliže i što im je dolazak u Zagreb mnogo jednostavniji nego dok smo živjeli u Azerbejdžanu. Ta bliskost, mogućnost spontanih susreta i osjećaj da sam okružena dragim ljudima upravo su ono što me u ovom periodu čini posebno sretnom.
Koji biste savjet dali drugim obiteljima sportaša koje se često sele zbog karijere?
Moj savjet drugim obiteljima koje se često sele zbog nogometa bio bi da uvijek stave obitelj na prvo mjesto. Za mene je oduvijek bilo važno da, gdje god da je Marko, budemo zajedno i uz njega. Djeci je najvažnije da imaju osjećaj sigurnosti, ljubavi i zajedništva, bez obzira na okolnosti. I svaki put kada mi je bilo teško spakirati kofere, sama pomisao da smo zajedno činila je cijeli taj proces mnogo lakšim.
Osim toga, osobno volim taj osjećaj novog početka, novu energiju i priliku da iznova gradimo dom u nekoj drugoj državi. Ovakav život nam je donio bezbroj uspomena iz različitih zemalja i osjećaj da smo u svakoj od njih ostavili mali trag, a to mi je zaista prelijepo.
Markov angažman u NK Lokomotivi bio je povod preseljenja. Koliko je po vašem mišljenju važno imati obiteljsku podršku u profesionalnom sportu?
Smatram da je u sportu, ali i u svakom drugom poslu, podrška obitelji izuzetno važna, a kod profesionalnih sportaša ona ima posebnu težinu. Sport zahtijeva specifičan način života, mnogo discipline i odricanja, pa je važno da osoba koja je uz sportaša ima razumijevanja za takav ritam. Tu su važne sitnice koje zapravo nisu sitnice. Redovan san, pravilna prehrana, mir i fokus jer samo kada je mentalno rasterećen, sportaš može pružiti svoj maksimum na terenu. Upravo zato smatram da je međusobno razumijevanje i podrška unutar obitelji jedan od ključnih faktora uspjeha.
Iza vas je nekoliko selidbi, jeste li se već donekle navikli na njih?
Mogu reći da sam se s vremenom navikla na selidbe, iako se poslije toliko godina takvog načina života ponekad osjeti i umor. Ipak, u većini gradova zadržavali smo se po četiri godine jer je Marko u tim klubovima ostajao duže zahvaljujući svom radu i profesionalizmu što nam je donosilo osjećaj stabilnosti i kontinuiteta. Danas znam da se mogu brzo i lako preseliti s djecom iz jedne zemlje u drugu ali istovremeno znam i da cijenim periode kada toga nema. Upravo ta ravnoteža, kao i činjenica da promjene nisu bile prečeste, učinile su cijelo naše iskustvo mnogo lakšim i ljepšim.
Često obiteljski putujete. Koliko je zahtjevnije putovati s djecom nego što je to bilo kad ste putovali samo Marko i vi? Imate li neke trikove kojim si olakšavate te kaotičnije trenutke na putovanjima?
Često putujemo jer je to nešto što nas istinski ispunjava i što najviše volimo raditi kao obitelj. Obožavam putovanja, i ona s djecom i ona samo s Markom. To su dvije potpuno različite dimenzije, ali podjednako lijepe. Naravno da je lakše putovati bez djece ali smo se s vremenom navikli i na obiteljska putovanja. Leona je već velika i s njom putovanja prolaze vrlo jednostavno, dok je Zoe još mala i zahtjeva više pažnje, posebno na dužim letovima.
Što se trikova tiče, trudim se da im sve bude novo i zanimljivo. Nosim igračke koje vide prvi put tek u avionu, što im odmah drži pažnju. Na dužim, naročito prekooceanskim letovima, dozvoljen je i screen time, uz crtane i edukativne aplikacije. Leona voli i čitati ili igrati se interaktivnim igrama za njen uzrast. Sve te sitnice nam mnogo pomažu da putovanja prođu mirnije i ljepše za sve, ali ima trenutaka kad ništa ne pomaže. Tada ostaje ono najjednostavnije i najvažnije: zagrljaj, malo maženja, priča i pokušaj smirivanja. To je sastavni dio svakog putovanja s djecom.
Koje su vam najdraže destinacije koje ste posjetili dosad? Imate li već neke želje za budućnost kad je riječ o putovanjima?
Nedavno smo posjetili New York i mogu slobodno reći da sam se potpuno zaljubila u taj grad. Trenutačno su gotovo svi moji planovi za putovanja u bliskoj budućnosti vezani upravo za New York i jedva čekam da se vratim čim se ukaže prilika. Oduševio me je cijeli taj vajb, energija grada i osjećaj da se tamo stalno nešto događa. Tamo mi je dovoljno par sati sna, imam potrebu da sam stalno vani, da upijam grad i da ništa ne propustim.
Niste se bojali javno progovoriti kad ste vjerovali da je vašem suprugu nanesena nepravda, ali govorili ste i o nekim teškim temama. Jeste li se zbog toga imali neugodnih situacija?
Osoba sam koja ne podnosi nepravdu, a naročito ne nepravdu prema nekome tko mi je izuzetno važan u životu. Zato sam tada javno govorila, bez zadrške i ne kajem se ni zbog jedne izgovorene riječi. Stojim iza svega što sam rekla. Nisam imala neprijatnih situacija uživo, nitko mi nikada nije prišao s lošim namjerama ili ružnim riječima. Bilo je negativnih komentara na portalima, ali toga će uvijek biti i svjesna sam da ne mogu svi imati istu percepciju. Ljudi često najlakše osuđuju, a najteže je pokušati sagledati situaciju iz ugla onoga kome se ona zaista događa.
Najvažnije od svega mi je to što je istina izašla na vidjelo. Drago mi je što se pokazalo da sam tada bila u pravu i što je danas svima jasno, kao dan, da je ono o čemu sam govorila istina. Mi iz svega toga nismo samo izašli jači, već smo izašli kao pobjednici. Fokus mi je cijelo vrijeme bio na obitelji i na tome da kroz sve prođemo dostojanstveno i u tome smo uspjeli. Na to sam neizmjerno ponosna.
