Zagrebačko kazalište Komedija postavilo je klasik ‘Ponos i predrasude’, slavno djelo književnice Jane Austen. Premijera je bila 16. prosinca u Palači Dverce, a iduće godine prikazivat će se na Komedijinoj pozornici. U romantičnoj komediji brojne zavrzlame proizlaze iz klasnih i rodnih postavki vremena u kojemu je pisana, a glavni su protagonisti Elizabeth Bennet i gospodin Darcy, koje su utjelovili Vanda Winter i Filip Juričić. Govore jesu li prije bili fanovi ovog romantičnog para, ali i bez čega ne mogu zamisliti Božić te što si žele u 2026. godini.
Glumite u ‘Ponosu i predrasudama’, jednom od omiljenijih klasika svjetske književnosti, a uz knjige iznimno su popularne serija i filmovi koji su prema ovom djelu snimljeni. Nosi li to sa sobom određene pritiske?
Vanda: Mislim da nosi određene izazove, ali smo itekako svjesni i ljubavi koju publika gaji prema ovoj priči. Ja sam se usredotočila na tu ljubav. I mislim da kolektivno uživamo u jedinstvenoj prilici, jer imamo privilegiju utjeloviti sve ono što smo, čitajući roman, i sami kroz maštu u njega upisivali.
Filip: Naravno da je pritisak ogroman kada su takve uloge u pitanju, ali je nemjerljiv s užitkom kada dobiješ i možeš uroniti u takvu ulogu. Ni jedan klasik nije slučajno postao klasik, i to je nešto što je napisano iz srca, životno, jasno i u njemu se možemo danas pronaći, baš kao što su se mogli ljudi kada je napisano prije dvjestotinjak godina. Velika je čast i užitak imati premijeru na 250. rođendan Jane Austen, a još dobiti ulogu Darcyja - ne znam što bih si više mogao poželjeti za ovaj Božić.
Jeste li bili fanovi ‘PoZnosa i predrasuda’ i prije ove uloge? Kada ste se prvi puta susreli s ovom knjigom (serijom, filmom)?
Vanda: Vjerojatno dok su još naše mame pratile popularnu seriju koja je proslavila Colina Firtha. Ali pravi fan sam postala tek kad sam bila u stanju shvatiti društveni, povijesni i kulturološki okvir koji ustvari dovodi do zapleta takvog kakav jest.
Filip: Bit ću iskren, prije ove predstave nisam čitao knjigu, ali sam se negdje u magli sjećao serije. Sada sam s užitkom pročitao roman, a kako smo prije šest mjeseci znali da ćemo raditi ‘Ponos i predrasude’ pogledao sam film, čitao o životu Jane Austen, načinu kako ljudi doživljavaju ovaj roman... To je najljepši dio kazališta, kada u nešto uroniš i onda se toga stvarno uhvatiš. Sada sam već roman pročitao dva, tri puta jer mi cijelo vrijeme stoji pokraj kreveta i uronjen sam u svaku scenu, svaku rečenicu. Postao sam veliki fan i shvatio zašto u ljudima uvijek izaziva euforiju kada se spomenu ‘Ponos i predrasude’.
Kakav je vaš gospodin Darcy?
Jednostavno je moj, jer je prožet kroz mene i naravno da će i nešto moje izaći van i da ću njegovu hladnoću i toplinu dati publici kroz svoje emocije. Ne radim uloge da udarim kontru onome što je napisano i trudim se biti što je moguće točniji, precizniji i napraviti ono što je pisac osmislio i htio, naravno u dogovoru s redateljem. Ne volim kada su neki ekstremni koncepti, pogotovo u ovakvom klasičnom djelu, a srećom toga ni nema. Marina nije inzistirala na nekim odmacima, a s druge strane jako nas je lijepo vodila i znala što hoće.
Vanda, a vaša Elizabeth?
Elizabeth je u nekom smislu emancipirana žena svojeg vremena i to nam danas svakako imponira. Ali mislim da je, u pokušajima približavanja sebi, odnosno u želji da nam bude relevantna, ne trebamo nužno tumačiti iz današnje perspektive onoga što smatramo ‘emancipiranim’. Svijet i društvo iz kojeg dolazi neumoljivo je u svojoj strukturi, klasnim razlikama i strogoći etikete, a ona postaje izuzetak kad po svojoj prirodnoj inerciji tome pretpostavi zdrav razum i empatiju. U svim tim okolnostima ona je jedna stvarna osoba. I mislim da u toj činjenici leže njezina najveća ljepota i bit.
Jesu li se tijekom proba dogodile neke anegdotice koje su vam posebno uljepšale dan?
Vanda: Bilo ih je puno! Trudili smo se držati dobru atmosferu, jer kako bi rekla Elizabeth - uvijek je ljepše kad se čovjek ima kome smijati! Cijeli proces bio je neobičan samim time što smo znali da ovu premijeru zbog građevinskih radova na objektu vjerojatno nećemo moći realizirati u svojoj kazališnoj kući. Bilo je tu i iz drugih razloga raznih rošada i nepredviđenih ishoda, ali mislim da nas na kraju ovog profesionalnog putovanja čeka jedno zaista posebno iskustvo. Ambijentalni doživljaj gradskih palača Gvozdanović i Dverce predstavi su dali neusporedivu i nezamjenjivu dimenziju, iako su naravno naša očekivanja od cjelovite kazališne verzije, koju planiramo na proljeće, također vrlo visoka.
Filip: Bilo je svega, od turbulentnih početaka i teških razdoblja vezanih uz paralelna snimanja. Naravno, bilo je šale jer smo iz kazališta Komedija, ali baš smo ozbiljno prionuli poslu i nije bilo ‘kako ćemo - lako ćemo’, već vrlo disciplinirano. Zahvaljujem Marini Pejnović koja je znala što hoće i što radimo, a anegdote se usput uvijek događaju pa ima i zabave.
Premijera je bila nekoliko dana prije blagdana. Bez čega ne možete zamisliti Božić?
Filip: Bez obitelji. Zanimljivo je ovo vrijeme, vrlo je inspirativno, sve svijetli. Ljeto je nekako površnije, predivno, toplo, a zima je dublja, teža i mislim da je to pravo vrijeme za ‘Ponos i predrasude’. Uživam svaki dan kada prolazim po adventu, gledam lampice, a u svojoj sam glavi u 19. stoljeću i sve to skupa daje poseban šarm.
Vanda: Bez obitelji ne mogu zamisliti Božić. Oni su moj najveći dar u životu i veselim se danima kad ću opet moći biti samo njihova.
Kako ćete dočekati 2026. i koja će biti vaša novogodišnja želja?
Vanda: Nadam se dočeku u krugu dragih prijatelja, a moja je želja uvijek ista - zdravlje - moje i mojih najmilijih. Sve drugo onda je lako. Ove godine sezonu nastupa i angažmana završavamo velikim Komedijinim slavljeničkim koncertom 29. prosinca kojim ćemo obilježiti 50 godina suradnje i prijateljstva s Lisinskim, ali kojim će Komedija, budući da nam to zbog obnove nije bilo moguće u našem kazalištu, obilježiti i 75. godišnjicu svojeg postojanja. Glazbena svečanost održat će se u velikoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ u kojoj sredinom siječnja također nastavljamo dalje, uz nove izvedbe mjuzikla ‘Ljepotica i zvijer’. Veselim se zato vremenu za opuštanje i odmor koje će mi doći kao nagrada i dobrodošli osobni intermezzo.
Filip: Još ne znam kako ću dočekati 2026. Jedna je opcija da smo po gradu, družimo se i kasnije skupimo djecu i idemo kod jednog kolege doma. A u 2026. svojim najbližima i sebi želim zdravlja, mira, sreće i veselja. Što nam drugo i treba? A Hrvatima i svijetu želim malo više empatije, malo više pokušaja da razumijemo jedni druge, a ne da na prvu skačemo na bilo što kontra naših razmišljanja. Želim i da oni koji iznose mišljenje to ne rade na tako borben i agresivan način, kako bi se međusobno mogli čuti. To je jedino što nas može spasiti od ovih turbulentnih situacija gdje su se svi nakostriješili jedni protiv drugih. Mislim da nam je empatija jedini mogući spas i svatko mora krenuti od sebe.
