Splitski glumac Pere Eranović (35) iza sebe ima niz kazališnih i dramskih projekata, a uskoro stiže u RTL-ovu seriju 'Divlje pčele'. Uloga Vice Radonića obilježit će njegov veliki povratak na male ekrane nakon što je prije skoro 15 godina glumio u 'Ruži vjetrova'. U međuvremenu se kod njega puno toga promijenilo na privatnom planu, a obitelji, karijeri i velikom utjecaju vjere na njegov život progovorio je u intervjuu za Story.
Dugo vas nije bilo na malim ekranima ni na filmskom platnu, kako to da ste sada odlučiti prihvatiti ovu ulogu u 'Divljim pčelama' i po kojim kriterijima inače birate projekte u kojima ćete sudjelovati?
Do sada su projekti uglavnom birali mene. Prije svega volim razbijanje rutine, a snimanje serije jednom kazališnom glumcu svakako predstavlja odmak od uobičajenog. Pogotovo ako uzmem u obzir da sam kazališno vrlo 'upregnut'; od matične kuće splitskog HNK do predstava privatne produkcije. Osim toga, najzadovoljniji sam kada je radni intenzitet vrlo visok, a tempo nabrijan. Tada dajem najbolje rezultate.
Ali ako već moram govoriti o nekakvim osobnim radnim preferencijama, onda bi osobno povjerenje u projekt bio nekakav preduvjet svemu. Ulogu Vice u 'Divljim pčelama' prihvatio sam svega 24 sata nakon poziva produkcije serije, a taj jedan dan odmaka mi je trebao tek toliko da se posložim s rasporedom i obavezama prema matičnom HNK u Splitu. Karakterizacija lika i cijela ta vizualno predivna retro priča me odmah do kraja uvukla u sebe tako da nikakve dvojbe nije bilo.
Koliko je bilo izazovno utjeloviti povratnika iz Čilea Vicu Radonića i imate li ikakve sličnosti s njim?
Bila je to za početak jedna mala pustolovina u kojoj sam s jedne strane promišljao o tom, možebitno imućnom čovjeku koji poduzetnički duh razvijenog zapada donosi u ruralnu sredinu poratne komunističke zemlje. S druge sam pak strane trebao precizirati govor jednog povratnika koji neće biti nametljiv i koji neće ometati dijaloge, a opet bi trebao imati neku zvonkost koja će Vicu i govorno izdvajati od ostalih likova. S Vicom nemam nekih posebnih sličnosti, izuzev upornosti. Ako bi išta dodatno rekao, otkrio bih previše.
U splitskom HNK ste na stalnom angažmanu od 2015., a još kao student ste tamo odigrali prve kazališne uloge. Je li to nešto o čemu ste maštali kada ste upisivali Akademiju ili ste tada imali drugačije glumačke snove? Možda Hollywood?
Imali smo sreću pa nas je profesor Milan Štrljić pri kraju studija ispratio riječima koje su otprilike glasile: 'Dico, ne zaboravite da ste vi tek zanatlije čiji posao gleda veći broj ljudi. Crveni tepih može bit posljedica, ali svrha nikako'. Tako se ja ne opterećujem budućnošću i vođen onom Kristovom da je 'svakom danu dosta njegove muke' , ostajem usredotočen na one vrhunce koje danas imam dograbiti. A sutrašnjica će svakako donijeti svoje izazove i plodove ovoga što smo napravili danas. Kada sam upisao glumu, nisam bio zanesen ni Hollywoodom ni glamurom; želio sam samo što češće izlaziti na tu pozornicu i raditi ono što najbolje znam. Mislim da je to jedina prava ishodišna točka svake djelatnosti u koju čovjek uđe iz ljubavi.
Otkako smo vas 2011. gledali u 'Ruži vjetrova' puno se toga promijenilo u vašem životu. Oženili ste se i postali otac troje djece, koliko vas je to oblikovala u čovjeka kakav ste danas u odnosu na onog Peru od prije 14 godina?
U potpunosti me promijenilo. Roditeljstvo je vrhunac čovjekovog iskustva. Ne kažem da je svrha postojanja, ali se s tim osjećajem ništa drugo ne može mjeriti. Kada sam dobio prvo dijete svi su se moji životni pogledi iskristalizirali; od poimanja karijere preko ljudskih odnosa do poštovanja prema vremenu. Imamo ga malo i svaki trenutak nosi pitanje kako to vrijeme najbolje iskoristiti. Čak i kritika upućena nekome dobiva drugačiji ton; moja su mi djeca podsjetnik da je svatko nečije dijete i to mi izoštrava osjećaj poštovanja i odmjerenosti. A ni karijera više nije sama sebi svrha. Sve što radim, radim za svoje malene, a oni su s druge strane moja sigurna luka.
Jesu li vas vaša dječica imala priliku gledati dok glumite i, ako jesu, kakve su im bile reakcije? Pokazuju li možda i oni već interes za glumu?
Moj Stipe je već odgledao nekoliko mojih predstava i zapanjujuća je ta dječja sposobnost upijanja i povezivanja stvari. To su mahom bile predstave za mlade i odrasle, ali on je stoički i predano odgledao sve, pa čak i jedan trosatni 'Splitski akvarel'. Za njega je to pustolovina u kojoj je njegov tata 'njemu baš dobar i smišan'. Već on otprije zna da tata glumi svađe i naguravanja na pozornici, ali sam mu zadnji put morao objasniti da u isti koš spada i grljenje s kolegicom. Njemu je to na kraju veoma zabavno, oponaša moje gegove i često sa svojom sestrom Marijom Faustinom zna otpjevati neki stavak iz tih opereta. Ili mi, pak znaju pokazati nešto što ih je podsjetilo na kazališnu rekvizitu i scenografiju iz mojih predstava. Premali su da bih zaključio kako imaju glumačke afinitete, ali njihova zaigranost i sposobnost oponašanja svakako jesu pretpostavke za nešto ozbiljnije. Vidjet ćemo. Važno mi je samo da budu pošteni, sretni i slobodni ma čime se u životu bavili.
Vi ste imali samo dvije godine kad ste ostali bez oca, hrvatskog branitelja, kako ga pamtite i koliko je to utjecalo na vas?
Sjećam se dva događaja s njim. S tim da jedan mogu tako zorno prizvati u sjećanje kada uzmem i pomirišem njegovu beretku. Vidim jasno mamu koja šeta pored njega, ja u njegovom naručju. Mama je bila vidno iznenađena kada sam joj prepričao taj događaj. Rekla je da se zbilja dogodio kada se tata nakratko vratio s ratišta. Eto, kao da se Bog pobrinuo da kroz djetinjstvo imam jednu takvu popudbinu kojom sam hranio svoju maštu o tati i kakav bi život imali da je i fizički ostao s nama. Mene je njegova smrt životno obilježila; izgradila je moj pogled na svijet, na ljude oko mene. Pomogla mi je osvijestiti važnost žrtve u svakodnevnom životu i to na svim razinama, tako da je moje djetinje pitanje: 'Zašto baš on?' na valjan način zamijenila zahvala Bogu što se tatom poslužio za viši cilj: imamo slobodnu Hrvatsku, divnu mladost i izazove koje, vjerujem, možemo riješiti.
Ne skrivate koliko vam je vjera važna u životu, je li to oduvijek bio slučaj? Koje kršćanske vrijednosti želite prenijeti na svoju djecu?
Bogatstvo osobnog odnosa s Bogom nastojim živjeti u odnosu s drugim ljudima, posebno onima koji nemaju dar vjere. Put moje duhovne izgradnje nije bio lagan, ali sam i na tome Bogu zahvalan. Da mi je ovo znanje u onom vremenu, dosta toga ne bih napravio, no sad barem mogu poslužiti kao svjedočanstvo i primjer nekome tko možda prolazi slično. Djeci svojim životom želim utisnuti taj dar; spoznaju da Bog skrbi o našim koracima, a da smo mi Njegove ruke na zemlji. Mnogo toga ih zanima, koji put postave i neko zahtjevnije pitanje, ali koračaju. I zato želim da izrastu u vrijedne ljude koji će širiti radost, koji će znati pomoći svakome, ali i opomenuti kad treba. Što god činili, neka čine u ljubavi. Kad njih vidim, jasno mi je koliko mene Onaj gore ljubi.
Biste li za kraj sami htjeli nešto dodati?
Pa eto, volio bih spomenuti kako su me 'Divlje pčele' usporile u nekim drugim kreativnostima. Volim pisati i skladati, volim jako puno crtati. To mi predstavlja dodatno umno rasterećenje, svojevrstan ispušni ventil i u tim procesima mi se često kristaliziraju pogledi na neke svakodnevne pojave i odnose. Imam svoje drage ljude s kojima stvaram glazbu (pozdrav ekipi Croatice) i koji sa mnom budno prate rasporede snimanja kako bi me 'ukrali' i odveli u studio. 'Divlje pčele' su jedna autentična priča; i sadržajno, i vizualno odskaču od svega ostalog što imamo priliku pratiti na televiziji. Kad bi prosječan gledatelj zavirio na set, oduševio bi se ozračjem koje vlada iza kamera; od ureda, vozača, šminkeraja, preko garderobe pa sve do tehničkog filmskog osoblja - svi su tako srdačni, susretljivi, obzirni; nema natmurenosti i zlovolje, a to je san svakog glumca; raditi u takvom okruženju gdje ti ništa ne remeti stvaralaštvo. Možda nas tako i razmaze, ali odužit ćemo se dobrom glumom.
