'Stvarno sam pomislio da je kraj, ostaneš uzdrman': Ivica Kostelić o supruzi, djeci, sestri, novom projektu i zdravlju

U studenom, mjesecu u kojem se globalno naglašava važnost muškog zdravlja i otvorenijeg razgovora o ranjivosti, razgovarali smo s jednim od najpoznatijih hrvatskih sportaša - Ivicom Kostelićem, čovjekom koji je svoje granice pomicao i na snijegu i daleko izvan njega. Ostvario je brojne uspjehe, uključujući zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 2003. u slalomu, srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 2010. u slalomu te tri uzastopne srebrne olimpijske medalje 2006., 2010. i 2014. godine. Njegovi su najveći uspjesi i ukupna pobjeda u Svjetskom kupu 2011. godine, 26 pobjeda u utrkama Svjetskog kupa te naslovi pobjednika Svjetskog kupa u slalomu 2002. i 2011. te u kombinaciji 2011. i 2012. godine.

Mislim da se oslobodi baš ne govori previše, a mislim da je tema svakodnevna. I mislim da je jedno od najvažnijih pitanja za svakog čovjeka, a nisam baš vidio da se previše o tome govori i možda je to došlo u središte pažnje u trenutku kad je ta sloboda bila oduzeta, za vrijeme pandemije. I onda su odjednom ljudi shvatili da sad moramo biti zatvoreni i ne možemo izaći van i to je katastrofa. Jer zapravo svi slobodu uzimaju zdravo za gotovo i nitko ne obraća pozornost na to dok vam je ne oduzmu.

A koliko je bilo zahtjevno balansirati ulogu jednog 'sportskog ratnika' i ulogu pripovjedača koji se na temu slobode morao ogoliti pred kamerama?

Prvo treba reći da je to film o ideji. Dakle nije klasični film u kojem postoje uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. U filmu ja sugeriram nešto o toj ideji, ali zapravo je na gledatelju da sam zaključi. Svaki čovjek na svoj način može doživjeti tu ideju slobode i ja nisam ništa nametao zapravo u tom filmu. Pojavljujem se nekoliko puta, na početku samo postavljam pitanje što je sloboda i na kraju recitiram Gundulića. Dakle, ja apsolutno ništa nisam rekao u tom filmu. Postavio sam pitanje za svakoga tko gleda film, a istovremeno i za one skijaše koji su sudjelovali u filmu.

U filmu smo čuli kako svatko od sugovornika govori što je za njega sloboda, a zanimljivo je da nijedan odgovor nije bio isti. No kada biste vi morali sažeti poruku filma u jednoj rečenici, koja bi to bila?

O tome se da raspravljati. Vjerojatno da me pitate sto puta, sto puta rekao bih različitu stvar. Ali ajmo reći da je sloboda sposobnost da razmišljaš, da djeluješ, da stvaraš, bez ikakvog prilagođavanja nekakvim standardima ili društvenim normama ili stranim predrasudama, pa čak i svojim predrasudama. Evo, to je. To bi bila sloboda.

A je li vas film natjerao da malo drugačije promislite o nekim vlastitim granicama, strahovima, motivaciji i slično?

Film mi je sigurno otvorio nove vidike što se tiče skijanja, jer smo prošli dosta zanimljivih terena i samo snimanje bilo je izazovno samo po sebi. To nije bilo lagano snimiti s obzirom na to da nismo gotovo uopće koristili nikakav mehanički transport itd. Tako da s te strane da. S nekakve duhovne strane ne mogu reći da se nešto posebno bitno promijenilo jer snimao ti ili ne, svaki izlet u planine ujedno je nekakav duhovni izlet. Ne mogu reći da se nešto značajno promijenilo zbog toga što sam napravio. Otvorili su se neki novi horizonti što se tiče samog skijanja, ali pitanja zapravo ostaju i dalje ista i možda će se preliti u neki drugi film ili neki drugi projekt.

Vaš život nakon profesionalnog skijanja izgleda jednako intenzivno - od planina i oceana pa nadalje. Postoji li neki trenutak kad si kažete: 'Ok, sad je dosta, možda je ovo preopasno za mene?'

Naravno da postoje takvi trenuci. Imam neke svoje fizičke granice s obzirom na moje koljeno koje više nije u najboljoj formi. Neke stvari na skijama ne mogu izvoditi, ne mogu raditi velike skokove itd. Ali to su stvari koje ja prihvaćam. Svatko mora reći gdje je granica, kada je bolje odstupiti, ali to je pitanje koje si svi ljudi, koji su vani, koji su u planini i koji su na moru, stalno postavljaju, jer se u tim situacijama dosta često nalazite. Nažalost ego tu igra dosta veliku ulogu i on nas korumpira. Zato je iskustvo iznimno važno da biste mogli odlučiti gdje je dosta, ali za to morate savladati svoj ego, a to nije baš uvijek lagano.

Kako onda izgleda proces donošenja odluke kada se upuštate u avanture u kojima ponekad mnogi vide samo rizik?

Prije svega priprema je najveći dio bilo koje avanture. Navodno je rekao Amundsen da je avantura zapravo loše planirani izlet, odnosno loše planirani projekt. Morate imati sve spremno, morate se ozbiljno pripremiti za bilo kakvu situaciju. I u to se uključuje ne samo oprema nego i nekakvo vremensko planiranje, uvjeti uzimanja u obzir fizičkih mogućnosti i općenito vještine onih ljudi koji sudjeluju u projektu. Tako da ima tu dosta stvari koje morate pripremiti. Naravno postoji uvijek i nekakav prostor za improvizaciju unutar toga, ali generalno najveći je dio projekta priprema, a onda je samo izvršavanje projekta nešto drugo. Ako je priprema bila dobra, onda je izvršenje projekta puno lakše.

Jeste li se ikad našli u situaciji kad ste stvarno pomislili da je kraj? I kako se čovjek vrati u normalu nakon takvog iskustva?

Bio sam u situacijama, da. A ne znam, treba neko vrijeme sigurno jer malo ostaneš uzdrman, ali ja nisam imao problem s tim. Postoji to neko vrijeme mentalne ili psihičke povrede, koja onda zacijeli isto kao i ona fizička. Ali ipak s jednom razlikom, a to je da, ako ste dovoljno pametni, nešto ste naučili iz te lekcije i sljedeći put bit ćete pametniji pri donošenju odluka.

Uvijek ste bili avanturist, no je li se išta promijenilo u vašem pristupu ekstremnim izazovima otkako ste postali otac?

Promijenilo se, naravno, a to je da s manje rizika ulazim u sve to.

Kako vaša djeca doživljavaju vaše avanture - kao ponos ili ipak kao brigu?

Sudeći po pitanjima mojeg sina koji uvijek pita ova neka zabrinjavajuća pitanja, vjerojatno ih više brine nego nešto drugo. Iako rijetko kad pričamo zapravo o tome, oni me, kao i što se tiče skijanja ili sporta, prvenstveno percipiraju kao oca. A ovo je samo nešto drugo za njih.

Što vas je roditeljstvo naučilo o strpljenju, ranjivosti i prepuštanju?

Roditeljstvo je visoka škola strpljenja. Činjenica je isto da, ako ste roditelj i naravno ako tu ulogu uzmete ozbiljno i odgovorno, onda to znači da jedan velik dio svojeg života, ili možda bih čak rekao veći dio svog života, vi poklanjate drugome. I to je nešto što trebate prihvatiti ako hoćete biti odgovoran roditelj. Tako da je to prije svega škola predavanja drugome.

A kako biste opisali filozofiju svog odgoja? Što želite djeci prenijeti iz svih svojih sportskih iskustava, a što biste voljeli da nauče sasvim sami?

Volio bih im pomoći da nauče sami.

Kako zapravo izgledaju trenuci kad se vratite s neke ekspedicije ili avanture? Kako obiteljski punite baterije?

Meni je to jako drago vrijeme, jer uvijek kad nisam kod kuće fali mi obitelj. I sva ona energija koja se skupila za vrijeme mog odsustva od kuće, onda je mogu preusmjeriti sasvim u svoju obitelj i onda uživamo baš onako punim plućima. Uključim se s punom snagom u njihove želje ili njihove male pothvate, tako da mi na neki način moje odsustvo osigura to da sam prisutniji kada dođem doma.

Jeste li onda strog ili blag otac? I bi li se odgovor razlikovao kada bismo to pitali vašu suprugu?

Ne znam bi li se razlikovao. Mislim da sam puno blaži otac prema kćerima, ali generalno to je sad jako teško reći što je to strogo, a što nije strogo. Recimo ono što je nekad bilo strogo, danas je to prestrogo. A ono što je nekad bilo blago, danas je strogo. Mislim da je to percepcija vremena u kojem živimo. Ali izvršavanje nekih dužnosti koje čovjek na sebe preuzme i izvršavanje svojih odgovornosti, mislim da je to jedna škola u kojoj nema baš previše kompromisa ako čovjek to želi naučiti. Jer kad popuštanje u bilo čemu, ne samo u ovome s odgojem, nego u bilo čemu - na primjer novinarstvu ili u skijanju - postane rutina, onda to postane svakodnevna situacija. Ali što na kraju dobivaš od toga? To je pitanje. Tako da, jasno je da čovjek u svemu mora imati mjeru, po meni, nema nekakvog treniranje strogoće i tako dalje. Nego je najbolje ovo, kako smo ranije rekli, da im pomognemo da nauče sami. Kad sami shvate da moraju biti odgovorni, onda oni počinju postajati odgovorniji. Ako odgovornost u djetetu leži u tome da ono bude odgovorno zato jer to od njega traži roditelj, to nije dovoljno dobro. Zato jer ne rade oni te stvari zbog nas, niti bi trebali, zapravo ništa ne bi trebali raditi zbog nas. Jedino bi nas trebali voljeti zbog nas, ali od ostaloga najbolje da oni nađu sebe u bilo čemu što će raditi i da imaju nekakav odnos prema tome. Na primjer, za sportaše je iznimno važno da imaju neki odnos prema svom radu, prema treningu, da znaju da bi postizali rezultate moraju puno trenirati itd. Tako da su to nekakve stvari koje treba naučiti djecu da bi mogli funkcionirati jednog dana ako žele biti dobri u nečemu ili izvrsni. A s druge strane, ne postoji jedan recept za sve. Svatko odlučuje o svojim ciljevima. Ali treba biti jedan dobar balans.

Kad se osvrnete na svoje djetinjstvo i odrastanje, ima li nešto što ste svjesno odlučili raditi drugačije sa svojom djecom? Usporedba vašeg odrastanja i njihova?

Odabir sporta koji su oni odabrali, to je sasvim njihov odabir. Ne, ne mogu reći da sam nešto radio svjesno drugačije zato jer sam mislio da su moji roditelji radili nešto krivo. To ne, ni najmanje.

Kakav ste kao ujak? Jeste li zabavan ili strog?

Podjednako sam zabavan i strog. Zapravo to je najbolje. Zato ja imam jako lijep odnos s nećakom, jer on zna da kad je zezancija, onda je zezancija. Kad nije zezancija, onda nije zezancija.

Kako danas izgleda vaš odnos s Janicom? Imate li neke rituale, interne šale i zajedničke trenutke koje samo brat i sestra razumiju?

Otkad imamo obitelji dosta smo zauzeti s time i puno se rjeđe viđamo. Ali jedna je od rijetkih osoba s kojom se možeš međusobno povjeravati i to je i dalje isto kao i prije.

Kada gledate svoju i njezinu djecu, osjećate li neku vrstu obiteljskog nasljeđa?

Naravno! Ja sam također i kum malom Oskaru i za mene su sestrina djeca ista kao i vlastita.

Baš poput vaše sestre, i vaša supruga često ostaje izvan medijskog fokusa. Što je onda najljepše, a što najizazovnije u partnerstvu iza kamera?

Najizazovnije je da uskladiti razvoženje djece i da nijedno od njih ne bude uskraćeno ni za što od onoga što imaju druga braća i sestre.

Kad se osvrnete na sve svoje uspone i padove putovanja, i ona lijepa i ona malo opasnija - što vam supruga najčešće kaže na sve to?

Ima komentara, ali u globalu bez njezine podrške svega toga ne bi ni bilo.

Prije par dana proslavili ste 46. rođendan. Kakav je osjećaj iza sebe imati toliko postignuća, a opet izgledati kao da vas tek čekaju one najveće pustolovine?

Ne znam, jer ja iskreno ne slavim rođendane. Meni je to dan kao i svaki drugi.

Što onda danas u 46. znate o životu, što recimo u 26. niste mogli ni naslutiti?

Svaki je čovjek produkt svojeg iskustva, što više iskustva imaš, to je bolje za tebe, donosiš puno bolje odluke i zapravo ne radi se samo o odlukama, radi se i o provedbi bilo kakvih odluka. Jedino što naravno fizički ne možeš biti toliko jak koliko si to bio prije i u ovom svijetu kojem se ja krećem to ipak vrijedi još uvijek nešto. Ali što se tiče odlučivanja i što se tiče nekakvih postavljanja ciljeva, definitivno se možemo osloniti na puno više iskustva i puno bolje donijeti neke procjene.

Postoji li neki san ili projekt koji još niste ostvarili, a stoji vam negdje u tom stražnjem džepu života?

Želio bih dalje napredovati i kao jedriličar, natjecati se na najvećim 'offshore' natjecanjima koja postoje. Želim postati izvrstan i u tome. A što se tiče ostaloga, uvijek se nađe projekata koje bih volio napraviti dok sam još uvijek u dobroj formi, a tiču se skijanja. Imam još puno ideja za snimanje filmova, za razne projekte. A što se tiče ostaloga, volio bih postaviti svoju djecu na noge i pomoći im da oni isto ostvare neke svoje želje.

Svih ovih godina i zdravlje je nešto što uvelike diktira sve vaše pustolovine, a u ovom mjesecu studenom potiču se muškarci da pričaju o zdravlju i da tu priču shvate što ozbiljnije. Jeste li vi u nekom trenutku morali promijeniti neke svoje životne navike upravo zbog zdravlja?

Bez zdravlja nema ničega. Sve ovo o čemu smo pričali, to ne postoji bez zdravlja. I kako se kaže, zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Nažalost svakog dana svjedoci smo da često mladi ljudi obolijevaju, ja imam dosta poznanika u svojem okruženju koji su se nažalost razboljeli i mnogih više, nažalost, nema. Tako da zdravlje je iznimno važno. Pa mislim što da vam govorim? Pa zdravlje je sve. Zdravlje vaše i zdravlje, naravno, vaše obitelji.

Mislite li da se muškarci i dalje ustručavaju govoriti o svojim slabostima, sumnjama i zdravstvenim strahovima?

A može biti da se zbog nekog zaostalog mačizma još uvijek ne izražavaju toliko otvoreno kao ženska populacija, ali ne vidim zašto bi se trebali ustručavati. Prvenstveno treba postojati nekakva međusobna solidarnost da se pomogne ljudima koji se nađu u teškoj situaciji. I ako tvoje iskustvo može pomoći čovjeku koji se našao u teškoj situaciji. To je najveća vrijednost tvojeg iskustva.

Kako vi održavate svoje fizičko, ali i mentalno zdravlje?

Kretanje je broj jedan, nema drugog. Poslije toga sve se drugo posloži na svoje mjesto. Jer kad se prestanete kretati, onda počinju problemi na mnogim razinama. Dokle god se krećete, dok god ste aktivni, a za što ste i napravljeni kao ljudsko biće, do tada bi sve, barem u ovoj sferi u kojoj mi možemo kontrolirati, trebalo funkcionirati. Pustimo sada one mehaničke povrede i tako dalje. Važan je ovaj unutarnji motor, da on radi i da može funkcionirati kada budete i stariji. Jer standard života najviše ovisi o tome. Tako da, kretanje prije svega.

Koliko vas profesionalna sportska disciplina još uvijek oblikuje u svakodnevnom životu?

Oblikuje me zato jer sam samo to radio u životu pa ne znam ništa drugo raditi osim toga. Možda ima sportaša kojima možda ta disciplina nije ušla u naviku, ali generalno su sportaši uglavnom disciplinirani ljudi kojima su ostale te radne navike iz aktivnog bavljenja sportom i one se prelijevaju na druge sfere ili na druge djelatnosti koje će raditi u životu. Ako ta navika nije ostala, onda se čovjek treba zapitati je li stvarno duboko u svojem srcu bio sportaš ili nije. Jer ako je bio, onda je ta navika ostala zbog toga jer je to dio ljubavi prema sportu.

Kako biste opisali ovu godinu koja je na izmaku? Koji vam je trenutak u ovoj godini možda bio najteži, a kada ste onako istinski osjetili ponos?

Bila je dobra godina, hvala Bogu. Lijepo je da smo film zgotovili uspješno, pokrenuo sam i novi projekt u jedrenju. I to je isto početak nečega što se nadam da ćemo zgotoviti uspješno. Preselili smo se iz Ivanić-Grada natrag u Zagreb. Moram reći da je Ivanić-Grad stvarno prekrasno mjesto za živjeti, ali djeca su postala sve više vezana za Zagreb i mi smo se morali svakodnevno voziti između te dvije lokacije i to nas je ubijalo. Jako nam je žao da ne možemo tamo biti, ali vratit ćemo se sigurno kada djeca malo odrastu.

Što biste voljeli da budućnost donese vama i vašim bližnjima?

Samo zdravlje, a ostalo je sve opcionalno.