Dario Šimić, bivši hrvatski nogometni reprezentativac, jučer je proslavio 50. rođendan. Tijekom karijere igrao je za Dinamo, Inter, Milan i Monaco, a za hrvatsku reprezentaciju je dogurao do 100 nastupa. Iako je dobro zarađivao, sam je priznao da nije bio sretan, a utjehu je našao u vjeri i Bogu.
'Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sâm nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da sa osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i kad ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe', rekao je.
Dodao je da mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
'Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen', pojasnio je.
'Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana.Najteže mi je bilo osjećati očaj zbog toga što nije bilo izlaza iz te situacije. Upravo me to najviše zabrinjavalo i vodilo u depresiju, jer nisam želio živjeti u stalnoj težini, tuzi i nezadovoljstvu. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 - 70.000 ljudi, što nije lako, jer oni su navijači, očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer mi smo plaćeni za to', nastavio je.
Nije znao što napraviti.
'Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina', govorio je.
Tad je pronašao knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
'Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas', rekao je.
'Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Jednostavno sam želio da mi bude dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ali nisam tada baš imao mnogo vremena, jer sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, jer ih nema mnogo u Italiji. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskoga i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport. Naime, mi moramo kao sportaši biti u formi i trenirati da bi bili dobri', nastavio je.
'Ako smo Isusa prihvatili da je istina, put i život, onda gledamo što mi moramo napraviti i čega se mi moramo osloboditi da bi nam bilo bolje i da bismo mogli odgovoriti na njegov poziv', dodao je.
Na pitanje fra Stjepana Brčine kako usprkos slavi i novcu ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.
'No ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše. I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan', odgovorio je.
Danas gotovo svakodnevno odlazi na misu u crkvu.
‘Sakramentalni život se podrazumijeva i sve se nadopunjuje jedno s drugim. Ako vjerujemo u živoga Boga, onda nam i misa nešto znači, možemo je prikazivati za nešto ili za nekoga, tako da nas i to oplemenjuje. Tu je i post na neku nakanu. Osjetio sam ako uspijem utorkom i petkom ništa ne jesti, da sam lakši i sretniji, da mi poslije i hrana bude slađa, tako da mislim da je to jako korisno. Pokušavam činiti sve da mi bude dobro. Naravno, na prvome mjestu slaviti Gospodina, jer je to glavno načelo i temelj, ali važno mi je da se ja zbog toga dobro osjećam’, rekao je Šimić.
