Slavljenička je ovo godina za Dražena Žerića Žeru. Njegova Crvena Jabuka slavi 40 godina uspješne karijere tijekom koje su stvorene brojne pjesme koje i danas pjevaju sve generacije. Mostarski glazbenik govori kakva su bila ta četiri desetljeća na sceni, kako je na njega kao umjetnika, ali i osobu utjecao tragičan gubitak prijatelja i kolega iz benda, te kako se promijenio u odnosu na Žeru klinca koji je tek počinjao karijeru. Otkrio je koja je ‘tanka nit’ koja ga povezuje sa suprugom Barbarom te jesu li njegov glazbeni talent naslijedile 16-godišnje blizanke Petra i Marea.
Crvena jabuka slavi 40 godina glazbenog rada. Osjećate li danas isti elan i energičnost prema glazbi kao na početku?
Mi to uvijek osjećamo. Čim izgubimo taj elan i mladost u glavi, jer u tijelu više nije mladost, prestat ćemo svirati.
Kakav je Žera bio tada, s dvadesetak, i danas kao 61-godišnjak?
U glavi je ista emocija, isti taj duh. Samo što danas imam sve ono što imaju ljudi od 60 godina, bole me noge, leđa, koljena, glava, ne vidim više tako dobro (smijeh). Dakle, sve kao i ostali moji vršnjaci.
Koji su bili neki od najljepših trenutaka tijekom tih četiriju desetljeća Jabuke?
Kao da smo jučer krenuli, sve je brzo prošlo. Sve ono što sam doživio kroz koncerte po cijelom svijetu bilo je prelijepo. To je lijep osjećaj, ta razmjena emocije s publikom. Ispred nas budu tri-četiri generacije, to je najveća nagrada. Kako godine idu, dolaze nove generacije. To je spoj iskustva i ljubavi.
Kada se budila tuga?
Tuga se uvijek javlja, život nije samo veseo. Na koncertima pokušavamo ljudima dati dva sata nečega toplog i lijepog, malo sna i bijega od svakodnevice. Tuga dolazi kad izgubiš prijatelje. Kako vrijeme prolazi, sve ih je manje, ali ostaju pjesme. Kad nema Kemala Montena, kad nema onih s kojima si dijelio pozornicu, to čovjeka rastuži.
Na početku karijere dogodila se velika tragedija, smrti prijatelja i kolega iz benda Dražena Ričla i Aljoše Buhe. Kako je ona utjecala na vas kao čovjeka?
Naravno da je utjecalo. Bili smo djeca. Danas je, nažalost, bol postala i neka vrsta PR-a pa o tome ni ne volim puno pričati. Mislim da svatko treba čuvati to za sebe. Ta bol ostaje u tebi zauvijek. Bila je to teška prometna nesreća, izgubili smo prijatelje i članove benda. Nakon toga nismo ništa radili godinu dana. Da nije bilo podrške publike, ne bismo ni nastavili.
Kako je utjecalo na vaše stvaralaštvo?
Dražen Ričl bio je autor Jabuke, druga ploča već je bila gotova. Demo snimke su postojale, to smo snimili i otišli od svega. Na savjet prijatelja, bolje je bilo malo se maknuti i psihički se oporaviti. Ta ploča snimljena je u skromnim uvjetima, poluprofesionalno, ali s puno emocija. Bila je posveta njima dvojici i onda je publika tu priču ponijela dalje.
Rekli ste: „Ja sam retro osoba, koja želi publiku s mladim ljudima koji se bave ljudskim emocijama, a ne digitalnim.”
Ja se time ponosim. Volio bih da se djeca zaljube uživo, da zaplešu, imaju prvi poljubac, a ne virtualan. Treba razdvojiti virtualni svijet od realnog. Svi bi htjeli biti visoki, plavi, živjeti na Maldivima, ali to je samo slika s ekrana. Treba pronaći granicu, a ne povjerovati u sliku s ekrana jer onda imaš problem u glavi.
Vaše su kćeri Petra i Marea tinejdžerice, koliko su one u tom digitalnom svijetu? Kako kontrolirate, pratite što sve rade u toj digitalnoj sferi koju vole svi mladi?
Razgovaramo s njima o svemu. Kad su tek dobile mobitele, imali smo instaliran Family Link, postavili smo ograničenja, nisu imale pristup svim aplikacijama. U osnovnoj su imale ograničenje od dva sata dnevno za mobitel, to smo im ukinuli tek kad su krenule u srednju školu. Danas nemaju TikTok, same su rekle da ih ne zanima i da im oduzima vrijeme. Odmalena smo ih učili o opasnostima interneta, dijeljenja fotografija, privatnosti. Mislim da mnogi roditelji o tome ne znaju dovoljno, nisu medijski pismeni, a to je najveći problem danas.
Jesu li od vas naslijedile glazbeni talent? Pjevate li s njima?
Možda i jesu. Svirale su gitaru, klavir. Bile su kod Šljivca u Zvjezdicama i nastupale na Božiću u Ciboni, u HNK-u, Lisinskom...
Biste li ih uopće htjeli vidjeti u glazbenim vodama?
Neka rade ono što vole, ja ću ih podržati u svemu. Ali ne mora to biti glazba. Glazba je moj život, svatko ima svoj put.
„Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit” legendarni je stih Crvene jabuke. Koja je nit koja povezuje vas i vašu suprugu Barbaru?
To se ne može objasniti riječima, to je ljubav koja se dogodi između dvoje ljudi. A nas su povezali Pelješac, more, ljepota.
Početkom listopada proslavili ste 17 godina braka. Koja je tajna uspješne i stabilne veze? Postoji li uopće?
Najvažnije je poštovanje i razumijevanje. U braku ne smiješ stalno dokazivati tko je u pravu. Treba znati reći: ‘Da, draga’.
Kako zamišljate idućih 17?
Da bude kao i dosad, uz osmijeh i ljubav.
Hoće li supruga i kćeri biti na zagrebačkom koncertu?
Naravno! Dolazi obitelj, prijatelji... Bit će to lijepa večer.
Što pripremate za svoju vjernu publiku na koncertu 21. studenoga u Areni?
Pripremamo koncert pun ljubavi i topline. Biramo pjesme koje spajaju generacije, pjesme koje svi znaju, uz koje ćemo ljude uvesti u vrijeme Adventa. Kad pogledaš publiku, od sedam do 77, to je najveće bogatstvo. U prvim su redovima mladi, iza njih srednja generacija, pa stariji. To je dokaz da je duh ostao isti. Tijelo stari, ali glava, emocija, to ostaje mlado.
