Psihologinja, urednica i voditeljica na HRT-u Antonia Ćosić pretočila je svoja iskustva s volontiranjem i čitanjem priča djeci na odjelu hematologije i onkologije u šarenu, veselu slikovnicu ‘Krakograd’. Govori što je sve naučila u tom radu s hrabrim mališanima, ali i koliko je svojih osobina, osjećaja i sjećanja utkala u malu junakinju, hobotnicu Baricu…
Koliko se dugo ‘Krakograd’ kuhao u vama?
Od ideje do realizacije bila je to prava maratonska ‘kuhinja’. Dogovori oko ‘Krakograda’ trajali su dvije godine - od razmišljanja, dogovaranja s ilustratorom, nakladnikom (Mozaik knjiga), konceptom… Ali kad je sve bilo spremno, pisanje je bilo kao munja: četiri dana intenzivnog tipkanja! A onda je uslijedilo skraćivanje, dorada, fini detalji… Dakle, dvije godine pripreme + četiri dana pisanja = recept za ‘Krakograd’. Za mene je zapravo ‘kuhanje’ značilo: dugo stajanje ideje na laganoj vatri, volonterski rad i terapeutsko pričanje priča, pa onda kad je vrijeme došlo - brzinsko ‘pečenje’.
Iako ste tijekom godina napisali nekoliko priča, kako ste se za prvijenac odlučili za priču o majušnoj hobotnici Barici?
Prije Krakograda već sam pisala neke priče, često dok sam volontirala s djecom, ali odlučila sam da moj izdani i svima dostupan prvijenac bude priča o Barici zato što je upravo ona metafora za svu djecu kojoj treba hrabrosti, koja su povučena, ali tu je i račić Roko za svu glasnu djecu koja misle da već znaju sve i vole biti na prvom mjestu. Mala Barica ujedno je metafora mene, mog unutarnjeg svijeta i terapije pričanjem. Iako, našalila se moja kolegica Maja Njirjak kako je malo smiješno da je najmanja od svih hobotnica - mala Barica - metafora za mene visoku 175 centimetara. Tijekom pet godina volontiranja, dok sam radila s djecom na onkologiji i hematologiji, učili smo i izučili metodu terapeutskog pričanja priča, a s kolegicama psihologinjama održavala sam edukacije, pogotovo u dječjim vrtićima. To je jedna divna metoda koja daje odlične rezultate u radu s djecom i djeca se uz zanimljive likove i terapeutske priče puno lakše otvaraju, ali i nalaze vlastite resurse. Barica je „mala hobotnica Jadrana” koja ima strahove, koja je drugačija, ali koja ipak kreće na put, susreće izazov, i to je moja poruka i moj početak.
Koliko ima vas u likovima?
U likovima ima mnogo mene, ali i mnogo drugih, baš kao u orkestru malih osobnosti. Barica je slična meni u jednom dijelu mog života - tiha, promatrač s margine, s mislima koje ponekad šute, ali koje žele biti glasnije. Račić Roko, samoprozvani Rak Uno, onaj je nagliji, koji ponekad skoči prije nego promisli i to je možda netko tko mi je pomogao u nekom trenutku da se izvučem iz svoje tišine. Ima i drugih likova - pomagača, odmagača - koji predstavljaju naše unutarnje i vanjske sile. Ukratko: da! Mene, ali i svih nas ima u likovima koliko god želite: i tiha ja, i nagla ja, i svijet koji nas gleda, i svijet koji nas podržava. Svaki je lik mali dio svijeta, onog morskog, onog unutrašnjeg, ali i onog svakodnevnog.
Koja je poruka koju želite da usvoje tijekom čitanja?
Želim da čitatelj, bilo dijete ili odrasli, odnese sljedeće: Da je u redu biti malen, tih, preplašen, različit. I da to ne znači da si slab, upravo obratno. Da prihvaćanje sebe i drugih, prijateljstvo i hrabrost nisu velike riječi koje samo odrasli imaju, već svakodnevne mogućnosti, u malim djelima. Da ponekad susretnemo nekoga tko ‘nije poput nas’, ali baš zato može nas potpuno razumjeti i uz nas biti. Nekad je dovoljna pobjeda reći nekom ‘ne’ i stati iza svojih riječi. I najvažnije: da pričanje priča, slušanje i dijeljenje pomaže. Jer kad Barica (ja) odluči progovoriti, izaći iz svog straha, ona ne postaje netko drugi, već otkriva koliko je već snažna bila. Ako iz slikovnice izađe jedan osmijeh, jedan ‘aha’ trenutak, jedna HraBarica, mislim da je moj posao ispunjen.
Ideja je nastala tijekom volontiranja na odjelu onkologije i hematologije gdje se liječe djeca. Kako je to iskustvo utjecalo na vas? Čemu vas je naučilo?
Pet godina volontiranja s djecom na onkologiji i hematologiji u bolnici duboko je promijenilo moj pogled na život. To iskustvo naučilo me kako velika hrabrost može biti ‘sitna’ - u osmijehu djeteta, u jednoj rečenici, u trenutku kad se bojiš, ali ipak si tu. Dijete koje viče mami i tati „Tvombociti su danas dobvi! I evitvociti isto! Sve je danas dobvo” učini da staneš i presložiš prioritete. Nevjerojatne kapacitete i potencijale imaju i ta djeca i ti roditelji koji su nas zaustavljali na bolničkim hodnicima, nekad tražili neku priču, nekad pitali savjet. Također, imaju pravo i na svoju ranjivost koju svi imamo, a ona je baš uvijek odraz velike borbe i hrabrosti jer pokazati ranjivost je puno teže i ogoljenije nego šepuriti se uspjesima. Naučilo me da vrijeme nije samo broj godina, nego svaki naš susret, svaka ispričana priča, svaki osmijeh i suza imaju vrijednost. Nikad ne znaš što sutra nosi. Da priče imaju moć. Da sam i ja, volontirajući, naučila biti bolja, empatičnija, strpljivija, ali i realnija. Život ponekad donese ono što ne bismo birali, ali mi možemo birati kako ćemo odgovoriti. Sve sam više uvjerena da volontiranje ne počiva na altruizmu, već na ogromnom porastu vlastitog blagostanja. Osjećaš se bolje čineći dobra djela i uistinu je puno toga lančano u životu. Ne možeš činiti stalno loše i osjećati se sve bolje ili što bi kolega Duško Ćurlić rekao: „Ti ljudi ne idu mirno spavati, a čist obraz najveća je vrijednost koju imaš i dok to imaš - mirna si.” Taj volonterski rad bio je motiv da spojim psihologiju, pričanje i stvaranje književnosti i tako je ‘Krakograd’ nastao iz želje da tu energiju prenesem dalje.
Planirate li već novu slikovnicu?
Da, planiram! Moj nakladnik Mozaik mogao bi me sad zašpotati, ali istina je da je sam na jednom sastanku s urednikom Vedranom Bratušekom i kolegom Markom Hadjurom prvo smislila ‘Krakograd 2’, ali odlučila sam da treba ljude uvesti u tu ludoriju jer nas tek očekuje jedan ludi zaron u Jadransko more, gdje žive naši junaci.
