Glumica Ana Marija Veselčić, koju domaća publika od ponedjeljka gleda u seriji 'Divlje pčele', prije šest godina osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst, svojom monodramom 'Domaši'. Za Story je opisala kako izgledala odrastanje u dječjem domu, a iako predstava nije autobiografska, Ana Marija dobro zna kako izgleda takav život. Vinkovčanka je sa šest godina izmještena iz obitelji i idućih 15 godina provela u domskom sustavu.
U intervjuu koji je dala za Story 2020. godine opisala je kakvo je bilo djetinjstvo u domu, koje predrasude joj najviše smetaju, što bi poboljšala u samom sustavu te zašto je od presudne važnosti da svi shvate da se ovdje radi o djeci, a ne krumpirima.
'Željela sam konačno okolini odgovoriti na učestalo pitanje: 'Kako je vama tamo u domu?' i pokazati da su djeca i ljudi u takvim ustanovama jednako živi i svakodnevni kao njihova okolina. Za vrijeme istraživačke faze rada, prvih godinu dana iz razgovora s bivšim korisnicima i djelatnicima tog sustava bila sam iznova iznenađena i oduševljena količinom i koncentracijom punokrvnog života. Nema osobe s kojom se ne bismo poistovjetili jednom kad čujemo njihovu priču. Ovdje imate idealnu situaciju. Veliki broj priča i događaja, različitih ljudi koji zaslužuju da upravo njihova priča posluži nekome kao primjer', rekla je.
Odnos prema djeci koja odrastaju u domovima je temeljen upravo na nepoznavanju, dodala je.
'Vrlo je malo filmova, dramskih tekstova i knjiga na tu temu. Kad izgovoriš riječi dječji dom velikom broju ljudi na pamet padaju djela 'Oliver Twist' i mjuzikl 'Annie', razni TV prilozi o donacijama za vrijeme darivanja. To je nešto o čemu čitamo, negdje je tamo daleko i stvaramo sliku o tome koja nije stvarna. Upravo sam iz tog razloga htjela napraviti predstavu koja će onomu tko je pogleda približiti tu djecu koja odrastaju u domovima. Kad prođe ova situacija s virusom, ako ijedna gospođa ili gospodin odluči posjetiti tu djecu, provesti neko vrijeme s njima i tako shvati da nisu puno drugačija od njih samih, ja sam svoj posao napravila', rekla je.
Dodala je da je una zasmetati sažalijevanje, ali je tijekom djetinjstva naučila to koristiti kao svoje gorivo.
'Imala sam ljude oko sebe koji su me naučili da nije bitno tko si, nego što ćeš napraviti po tom pitanju', dodala.
Također, ne vjeruje da je za išta bila zakinuta.
'Smatram da sam imala odličnu priliku za razvijanje u svim smjerovima. U moje je obrazovanje utrošeno puno vremena i pažnje. Pohađala sam glazbenu školu, iskušala se u sviranju tri instrumenta. Trenirala sam dva sporta, u jednom sam razdoblju čak išla na satove baleta. Cijelu osnovnu i srednju školu išla sam u školu stranih jezika. To mi kod kuće nitko ne bi mogao priuštiti. Svake sam godine išla na more i nekoliko puta na skijanje. Godišnje sam išla na nekoliko izleta. Imala sam iznimno bogato djetinjstvo, i to ne samo u materijalnom smislu. Oko sebe sam imala niz stručnih ljudi, počevši od pedagoga, socijalnih radnika i psihologa, medicinskog osoblja, kuharica, pralja... Živjela sam bolje od većine svojih vršnjaka. Nisam se baš imala prilike osjećati zakinuto’, istaknula je.
Otkrila je i kako je izgledalo njeno izmještanje iz obitelji.
'Vrlo jednostavno. Rekli su mi da idem u dom i odvezli me tamo. Ne sjećam se pretjeranog objašnjavanja. Međutim, jako sam znatiželjna pa prvo što sam pomislila kad su mi rekli da idem u dom bilo je: 'Ok, idemo vidjeti što je to!'', rekla nam je.
'Prilagodba se događala iz dana u dan. Bila sam okružena brojnom djecom koja su bila u istoj situaciji kao i ja. Nije bilo previše smisla žaliti se. Preostaje jedino prilagoditi se i izvući najbolje iz svega, iskoristiti situaciju i prilike što je više moguće. Naći zanimaciju, naći nešto u čemu si dobar te se fokusirati na to. Dan po dan. I kad se nakon nekog vremena osvrneš, shvatiš da si se navikao', dodala je.
