Alen Vitasović, jedan od najdugovječnijih i najomiljenijih domaćih pjevača, nakon tri desetljeća ponovno stupa na pozornicu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
Veliki koncert kojim Alen obilježava 35 godina svoje karijere održat će se 11. studenoga 2025. godine, a pjevač je u ekskluzivnom razgovoru za Story, beskompromisno iskren kao i uvijek, otkrio što publika može očekivati, ali i otvoreno progovorio o privatnom životu, obitelji te najtežim životnim trenucima.
Prvi put ste u Lisinskom nastupili prije 30 godina, tad ste bili mladi pjevač u usponu, danas se vraćate kao zvijezda s bogatom karijerom iza sebe. Kakva je razlika za vas?
Razlika je ogromna. Onda sam bio u naletu, mlad, mislio sam da je cijeli svijet moj, a sad sam puno oprezniji, nakon što sam u životu doživio mnogo uspona i padova. Sad bolje znam što je Lisinski, bolje ću se pripremiti, u smislu da više nema euforije, nego stvarno trebamo napraviti kvalitetan koncert, što ja mogu.
Kakva su očekivanja? Što vi očekujete, što publika može očekivati?
Ja bih volio da bude puna dvorana. Publika može očekivati presjek cijele moje karijere s izvanrednim bendom koji imam. Bit će to jako kvalitetan nastup i koncert, pun ljubavi i osjećaja. Uvijek kad pjevam, svoje emocije širim prema publici i uvijek želim dati svoju ljubav. Tako će biti i ovaj put.
Najavili ste goste, možete li nam otkriti tko će vam se pridružiti na pozornici?
Katarina Peović će pjevati jednu moju staru pjesmu, 'Katerina' se zove, isto kao ona. To je pjesma s mog prvog albuma. Gost će mi biti i Lima Len, s kojim sam snimio pjesmu 'Brajde', a koja je neočekivano postala veliki hit, zatim Šajeta koji mi je bio gost u Lisinskom točno prije 30 godina, kad smo zajedno počinjali. Bit će mi gošća Tatiana Giorgi s kojom sam snimio zadnju pjesmu, zove se 'Pušti me da te volim', jedna fina nježna pjesma. I Baby Lasagna, koji će također pjevati moju pjesmu. Njega inače jako volim, to je divan dečko i želim mu sve najbolje.
Spomenuli smo Katarinu Peović. Puno se pisalo o vašem druženju, nagađalo se da ste par. Možete li nam otkriti u kakvom ste odnosu?
Mi se znamo još iz devedesetih, nakratko, dok je ona bila članica benda Maxmett, to je bio ženski rock bend. Nakon toga se dugo nismo vidjeli i onda smo se jedan dan sreli u Puli. Ona je imala neki seminar, inače je stalna sveučilišna profesorica u Rijeci, i popili smo kavu. Jako smo se zbližili i sprijateljili, ali baš sprijateljili i ništa više od toga.
Ostalo je došlo iz medija. Ja popijem kavu s Katarinom Peović koja je javna ličnost, ja sam javna ličnost, i vi počnete raditi senzaciju. Jednostavno smo prijatelji, imamo neka slična razmišljanja o životu. Ja sam ljevičar, ona je radikalna ljevičarka u Radničkoj fronti. Ima svoj bend, zove se Fronta, i ja ću joj biti gost na albumu, da joj malo pomognem jer je ona nakon 20 godina opet počela svirati. I to je sve. Možete li vi vjerovati da muško i žensko mogu biti prijatelji? Svi su skeptični prema tome. Ja mogu. Ja sam sad i vama prijatelj.
Vaše pjesme slušaju razne generacije, nije rijetkost da vas slušaju i mama i kći. Što mislite da je kod vas blisko tako različitoj publici? Što vas je održalo tako dugo?
Ja se nikad nisam promijenio, nemam nikakav imidž, uvijek sam onaj isti Alen. Izuzetno sam ponosan što sam, neću reći odgojio, ali tri generacije sigurno slušaju moje pjesme, ponosan sam što sam to izdržao. Vole me žene oduvijek. Sad nisam više lijep i mlad kao prije, ali dalje imam tu sposobnost da prenosim emotivnu energiju, čak i mala djeca to osjećaju.
Ponosan sam, ali jako je teško. Svaki je posao težak, ali 40 godina na pozornici, uvijek biti lijep, nasmiješen, nije baš lako. Ljudi to prepoznaju i to se meni vraća, ali je teško. Na nastupima uživo, pogledam svaku osobu u oči dok pjevam i svaka ta osoba mi vjeruje jer ja ne lažem. Ne odrađujem pjevanje, ja to izbacujem iz sebe i ljudi to osjećaju.
Imate jako puno pjesama, puno hitova, mnoge bismo mogli nazvati i evergreenima. Imate li svoju najdražu pjesmu, neku koju možete izdvojiti da vas je posebno obilježila?
Ne. Znači 90% pjesama koje sam snimio su meni drage, jer ja ne mogu snimiti i glumiti neku pjesmu koja nije moj đir. Svaka pjesma je dio mogu života, svaki tekst proživljavam, tako da ne bih sad htio izdvojiti. Ima većih i manjih hitova, postoje i pjesme koje su relativno nepoznate, a koje su mi jako drage, ali ne bih sad stvarno izdvajao.
Nedavno ste snimili pjesmu za svog oca u kojoj su sudjelovali vaši sin i brat, ali i on sam. Kakva je bila tatina reakcija i kako je vama, kao sinu, bilo pokloniti ocu jedan takav dar?
Moj otac ima preko osamdeset godina, svirao je po svadbama, s njim sam počeo svirati, od njega sam naslijedio i taj glazbeni gen. Nekako sam mu baš htio pokloniti tu pjesmu. On je bio jako ponosan. Pjesmu smo otpjevali sin, brat, ja i on, tako da ostane nešto nakon tog čovjeka. Izuzetno sam ponosan da sam to priuštio mom tati jer je on meni priuštio mnogo stvari u životu. Htio sam mu zahvaliti barem preko te pjesme.
Imaju li vaša djeca interesa za glazbu, biste li vi voljeli da krenu vašim putem?
Moj sin Ivan ima 30 godina, a kćer Mia ima 23 godine. Oboje znaju pjevati, imaju sluha, talentirani su. Sin mi je rekao da bi volio pjevati, ali da ne može izaći pred publiku. To je strah, da vidi tisuće ljudi ispred sebe. Rekao mi je: tata ja to ne mogu i zato nikad neću pjevati. S Mijom postoji mogućnost da nešto kratko snimim, ali ona nema neke takve ambicije. Iskreno ću vam sad reći, ne bih ni volio da se bave glazbom. Nisam ih nikad tjerao, ni rekao da bi trebali, jer je to nenormalan život. Ja želim da oni budu normalni. Rade, zaposleni su, pošteni su, odgojeni, to je ustvari najveća stvar koja se meni u životu ostvarila da imam tako divnu djecu, predivnu.
Vidite li nešto svoje u njima?
Sin sad ima 30 godina, počeo me puno više cijeniti nego u mlađim danima, sad vidi da sam ipak nešto napravio. On je malo drugačiji od mene, više je na svoju mamu Sandru, moju prvu suprugu. Mia je isti Alen Vitasović, znači zvrckasta, smotana, sve ti kaže u oči, kako se kaže, što na umu to na drumu. Da nema njih dvoje ne znam bi li imalo smisla više živjeti jer nema nikog drugog.
S bivšim suprugama se nikad niste javno obračunavali ni govorili loše o njima. U kakvim ste odnosima sad?
Ja sam u dobrim odnosima s obje bivše supruge. Meni je žao što se to dogodilo, te dvije rastave, to je bio splet nesretnih okolnosti. Ja protiv njih neću ništa reći jer nemam što reći. Sandra mi je rodila dvoje djece, poštena je žena. Još uvijek radi u školi kao učiteljica. Eleonora, druga supruga, jedna je predivna osoba koja mi je u najtežim trenucima pomogla, čak mi je u dva navrata doslovno spasila život.
Na kraju se to raskinulo, sporazumno, ljudski, nikakvih repova nema. Nema ih zašto biti. Ako ne ide, ne ide- dogodi se, idemo svatko svojim putem.
Vjerujete li još uvijek u ljubav?
Beskrajno vjerujem u ljubav i znam da će opet doći neka ljubav. Makar u staračkom domu. Zezam se. Vjerujem u ljubav, vjerujem u jednu osobu koja će biti doživotno sa mnom. Ako se dogodi, neka se dogodi. Ako ne... Ali, vjerujem u ljubav. Ja sam ljubavnik, ja sam pun ljubavi, ja imam previše ljubavi. To je problem. Previše emocija. Ja ne znam što ću s tim emocijama. Teško je.
Imali ste velikih zdravstvenih problema nakon što su vam puknule žile u grlu. Rekli ste da ste u jednom trenutku vidjeli smrt. O čemu čovjek razmišlja u takvim trenucima?
Neću reći da sam vidio smrt pa se pojavilo svjetlo u tunelu i te gluposti. Bio sam na podu, ležao sam i umirao sam. Znao sam da umirem. U jednom trenutku sam shvatio: nećeš Alene tako umrijeti kao pas na podu, digni se. I digao sam se, korak po korak. Ne znam odakle mi je došla snaga da se dignem, ali došla mi je.
Bio sam tri, četiri mjeseca u krevetu u bolnici, nepokretan, pod infuzijama. Cijelo vrijeme sam mislio- nećeš, nećeš, nećeš. Neustrašiv sam borac. Dogodio mi se taj problem s venama u grlu. Pukle su mi žile, krvario sam. Ne znam kako sam to preživio, nekako sam našao snage.
Koja vam je vaša osobina najviše pomogla u životu, a koja najviše odmogla?
I za jedno i za drugo je ključna bila moja iskrenost. Kažeš sve ljudima u oči, što nekad nije dobro. Ja imam strašno jaku emocionalnu i socijalnu inteligenciju. To mi je pomoglo. Nisam matematičar, fizičar i kemičar, ali znam procijeniti ljude. Znao sam se uvijek prilagoditi ljudima, a s druge strane znao sam biti jako neugodan. Nisam licemjeran, nisam lažljiv, nisam glumio nikad. Trebao sam biti lukaviji u životu i bolje bih prošao, ali onda to ne bi bio Alen. Ja se pogledam ujutro, ogledalo i nije me sram. Znam da nisam nikog zeznuo, prevario i ponosno hodam ulicom.
Koji je najljepši kompliment koji ste dobili u životu?
Ne mogu se sad sjetiti. Ali, prije pet dana sam dobio jedan kompliment. Da ti, Alene, nisi pio, ti bi imao svaku ženu na ovom svijetu. Neću reći tko mi je to rekao, nije moja mama, ni bivše žene. Ja znam da sam dobar, ali sam dosta života potrošio bez veze zbog tog alkohola i svega. Šteta.
Spomenuli ste u jednom intervjuu da ste u ovom razdoblju života pronašli svoj mir. Kako vam je to uspjelo?
Hoću malo mira. Sad sam trenutačno sam. Nije lako ni biti sam. Našao sam svoj mir, sam sa sobom sam se pomirio, što je jako važno, da ne osjećaš krivnju. Svjestan sam svojih grešaka, ali svjestan sam i što sam dobro napravio. Nema šanse da se više sekiram u životu, ni za što. Opet se vraćam na svoje dvoje djece. Imam muziku i imam djecu.
Više Alenovih fotografija pogledajte u galeriji:
