Hrvatski nogometni reprezentativac Joško Gvardiol nedavno je razmijenio dres s odbojkašicom Carlom Stošić. Fotografije tog trenutka brzo su postale viralne, a mnogi su se pitali tko je ta mlada sportašica. S obzirom na to da se Carla u posljednjih nekoliko godina etablirala kao jedna od najboljih hrvatskih odbojkašica, nije ni čudo što je njezin susret s jednim od najprepoznatljivijih hrvatskih sportaša izazvao toliku pozornost.
“I ja sam se iznenadila publicitetom, ali to je danas tako s društvenim mrežama. Nisam uopće razmišljala da će fotografiju pogledati toliko ljudi, ali to je izgleda normalno, budući da se radi o jednom od naših najboljih nogometaša, a i nogomet je, kako kažu svi, najvažnija sporedna stvar u životu. Klub je dogovorio sastanak u hotelu Sheraton i tamo smo se našli, malo popričali i razmijenili dresove. Općenito pratim hrvatsku nogometnu reprezentaciju i naravno da mogu reći samo riječi hvale za tako jednog mladog i talentiranog sportaša koji je stvarno vrhunski nogometaš. Susret s Joškom bio je poseban, prije svega zbog činjenice da se radi o sportašu koji je istinski posvećen svom poslu i koji je svojim radom i uspjehom postao uzor mnogim mladim ljudima”, kaže igračica OK ‘Dinamo’ koja je na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu U19 za odbojkašice proglašena najboljom obrambenom igračicom prvenstva.
“Jako mi je drago jer su do tada treneri reprezentacije govorili da sam jedan od najboljih libera na svijetu, a sada sam dobila i službenu potvrdu da to i jesam i zato sam bila sretna”, ističe. Rođena u veljači 2007. u Puli, već od malih nogu počela je trenirati odbojku što ne čudi jer se cijela obitelj bavi sportom. Mama Lara također je bila odbojkašica, tata Saša igrao je mali nogomet, a brat Stefan također igra nogomet.
“Tata manje, ali mama je bila dobra sportašica i kod nas u obitelji sport je uvijek bio na prvom mjestu. I brat mi igra veliki nogomet pa se dosta vremena provodilo u sportskim aktivnostima. Mama je bila odbojkaški sudac i od malih sam nogu s njom provodila vrijeme na terenima. Njihova podrška uvijek mi je puno značila, pogotovo mamina jer je ona u odbojci više od 40 godina i drago mi je da nisu vršili pritisak na mene jer bi to sigurno bilo kontraproduktivno”, priča Carla koju su talent i predanost brzo doveli do seniorske reprezentacije.
“S 14 godina debitirala sam u seniorkama i počela biti standardna igračica u seniorskoj ekipi Velog Vrha, a prva utakmica protiv Dubrovnika ostat će mi u sjećanju jer je došla neočekivano s obzirom na to da starija igračica zbog posla nije mogla putovati. Velika trema, ali i to je prošlo super. Rekla sam sama sebi: „Ili jesi ili nisi...” prisjeća se.
Još jedan značajan trenutak u životu dogodio se nakon prvog polugodišta drugog razreda srednje škole za kozmetičara kada se zbog sporta iz Istre doselila u Zagreb, u učenički dom ‘Franjo Bučar’.
“Nije baš bilo lako jer sam došla iz malog grada u veliki, sreća da sam imala nekoliko cura iz reprezentacije u Zagrebu pa sam barem nekog poznavala. Iskreno tu prvu godinu najviše mi je pomogla Maša Mlinar s kojom sam bila suigračica u Dinamu i u reprezentaciji, bila mi je desna ruka za sve van sportskog terena, inače bi sigurno bilo puno teže prilagoditi se na veliku sredinu u tim godinama. A Pula je uvijek Pula, tu sam rođena, grad je mali i svi se znamo. Živim u Štinjanu i more mi je na dvije minute od doma, a opet, s druge strane, Zagreb je veliki grad, uvijek se nešto događa, ima novih mjesta za izaći… Super je ovako preko zime u Zagrebu, a ljeti u Puli, i poneki vikend zimi kada mi dopuštaju sportske obveze”, priznaje.
Iako je njezina karijera u usponu, Carla se nije u potpunosti posvetila samo sportu. I dalje pokušava održavati balans između privatnog života i profesionalnih obaveza.
“Prošle godine bilo je naporno, škola, praksa i treninzi, nisam znala na kojoj strani Zagreba tijekom dana, a sada nemam školskih obveza tako da imam ujutro i popodne trening. Kako živim u stanu s dvije suigračice, nemamo baš puno slobodnog vremena, ali gledamo Netflix, odmaramo se između treninga i ponekad odemo na kavu u kvartu tako da nije baš jako uzbudljiv život sportaša kad se puno trenira. Navečer izađemo vikendom poslije utakmice ako igramo u Zagrebu, a ako igramo u Dalmaciji onda se kasno vratimo u Zagreb”, ističe.
A poput svake 18-godišnjakinje, nađe vremena i za ljubav. “Imam simpatiju, nekog posebnog tko me podržava. Nije mi važno je li moj dečko sportaš, ali svakako mora biti netko tko razumije moj način života, strast za stvarima kojima se posvećujem i moja odricanja kako bih postigla svoje ciljeve. Važno mi je da me podržava u svemu što radim i razumije koliko mi to znači”, otkriva nam.
