Obitelj je uvijek na prvom mjestu jednom od naših omiljenih i najpoznatijih chefova, 49-godišnjem Davidu Skoki. Sklad i međusobnu ljubav pokazali su i na fotografiranju za časopis Story u njihovim Banjolama gdje Davidova obitelj generacijama živi. Ribarev sin, koji je imao priliku slavnom kolegi Gordonu Ramseyju predstaviti najbolje od domaće kuhinje, govori oko čega se vrti sve u njegovu životu, koliko slobode daje sinu Antonu i kćeri Franki, te kakva su bila tri desetljeća koja je proveo sa svojom voljenom suprugomAnom. A otkriva nam i je li sa snimanja novog putopisno-kulinarskog serijala 'David Skoko: Mjesto za mene', koji se od 29. listopada prikazuje na HTV-u, kao uspomenu ponio novu tetovažu.
Koje je pravo mjesto za vas?
Pravo mjesto za mene je tamo gdje su ljudi iskreni, tamo gdje je hrana domaća i ukusna,tamo gdje postoji sklad ljudi i prirode, tamo se ja osjećam dobro. To ne zahtijeva nikakav luksuz, ne zahtijeva nikakva gozbovanja i to su mjesta koja meni čine sreću i mir. Planina, more, podmorje, močvare, rijeke, brda... nije bitno. Najvažniji su ljudi koji tamo žive i koji te prime među svoje.
Koliko je važno da je na tom mjestu i vaša obitelj?
Sve se u mom životu vrti oko obitelji. Vrlo sam tradicionalnog odgoja i razmišljanja, mislim da je obitelj centralna osovina naših života, pogotovo mojeg. Jako sam ponosan jer živim u jednoj skladnoj porodici, već generacijama na istom mjestu, trudeći se održati harmoniju, ljubav i zajednicu.
U jednom intervjuu rekli ste kako ste bili buntovnik bez razloga, je li taj bunt i dalje u vama?
Imam jako puno bunta u sebi, kontroliram ga i usmjeravam. Bez veze ne rasipam energiju, a imam je puno i, ako je usmjerim u ono što mislim da je dobro, taj bunt može raditi i jako dobre stvari. On više nije destruktivan, sada je konstruktivan.
Pokazuju li vaša djeca bunt?
Sin ima 18, a kći 14 godina i naravno da su buntovni. U potpunosti ih razumijem i čak podržavam taj bunt, ali on naravno mora biti u granicama da nikome ne čine ništa loše. Njihov je posao da probijaju granice.
Jesu li ih ikada probili?
Više puta dnevno probiju granice moje supruge. Moje su granice malo više.
Sin je navršio 18 godina i službeno je odrasla osoba. Gledate li ga na taj način?
Apsolutno, baš sam ponosan na njega i kako je izrastao, kako je samosvjestan, kako je ozbiljan, iako je još na trenutke zaigrano dijete. Imam jako puno povjerenja u njega i imamo jako dobar odnos. Ni u čemu ga ne sputavamo, već usmjeravamo u onim smjerovima gdje će raditi manje grešaka. Ali greške mora raditi. Zapravo ih pustimo da žive, a oni su kroz odgoj vidjeli i naučili kako bi se trebali ponašati u društvu da žive sigurno i sretno.
Natječe se u džudu?
Naš Anton već je 14 godina u džudu. Kao četverogodišnjak krenuo je u džudo vrtić i to mu je velika ljubav, strast i definitivno ga je izgradilo u čvrstog i pametnog čovjeka koji zna što znači uložiti trud u vlastiti uspjeh.
A kći se pomalo 'okrenula politici' i u dječjem je gradskom vijeću Pule?
Franka je izrazito pametna djevojka, vrlo je ozbiljna, jako lijepo komunicira i puna je empatije. Ona trenira ples na svili, to je akrobatski ples na obješenoj svili. Ma ludost. Uči glumu u kazalištu. Stalno je u nekoj akciji. Divna je… To je sve zasluga moje supruge. Moram priznati da sam u odgoju naše djece sudjelovao sa strane i uglavnom sam bio na poslu dok se moja supruga posvetila odgoju djece i kući. Veliki je luksuz što se ona žrtvovala da se posveti obitelji i na tome sam joj nevjerojatno zahvalan. Odgojili smo dvoje prekrasne, pametne i zdrave djece i imamo maksimalno povjerenje u njih. Stvarno su divni, ja nisam bio tako dobar kada sam bio mali.
Sa suprugom dijelite život 30 godina, kakve su one bile?
Krenuli smo zajedno kada smo bili stvarno mali. Ona je imala 17, ja 19 godina i svašta smo prošli od rane tinejdžerske ljubavi do sada. Jako se volimo, razumijemo se još i više. Oboje smo intenzivne osobe, ali poštujemo jedan drugoga. Što se tiče različitosti u karakteru, ja sam onaj koji voli probijati granice, a ona voli stabilnost i sigurnost, tako da ja kroz svoj posao probijam osobne granice čuvajući obiteljsku sigurnost. A ona drži sva četiri kantuna kuće.
Kako je bilo zajedno odrastati?
Odrastali smo devedesetih i to je bilo vrijeme kada smo imali jako puno slobode. Bili smo djeca koja su voljela izlaziti, zabavljati se i imali smo veliko društvo. Živjeli smo u kraju koji je pružao puno mogućnosti u rastu i u razvoju, tako da smo živjeli u dosta sigurnom okruženju, jako smo se zabavljali i puno smo putovali. Naš prvi zajednički izlet bio je autostopom do Dubrovnika i natrag. Bili smo klinci i sve je to bilo jako fora. Poslije smo imali vespicu s kojom smo se vozikali okolo, išli na izlete, a kasnije smo kupili veliki motor i proputovali cijelu Europu. Putovali smo koliko smo mogli, vidjeli svijeta. Kada su se rodila djeca putovali smo s i njima. Nismo bogati, ali imamo bogat život iza sebe.
Mislite li da danas i vaša djeca imaju jednako slobode kao vi u njihovim godinama?
Mislim da djeca općenito nemaju toliko slobode koliko smo imali mi i često su ukalupljeni u sisteme i norme koji su im nametnuti. Više ne upravljaju svojim mislima, nego digitalni mediji i društvene mreže upravljaju njima i navode ih na neke stvari na koje nas nitko nikada nije navodio. Mi smo imali puno više mašte. Puno više mentalne slobode i širine. A što se tiče slobode naše djece, Antonu i Franki dajemo je dovoljno da rade ono što žele, s time da moraju voditi računa da ne smiju nikome nametati svoje mišljenje, ne smiju remetiti tuđi mir. Mislim da im dajemo možda i više slobode nego što imaju njihovi vršnjaci, a to je zato što imamo povjerenja u njih da je neće zloupotrijebiti.
Želite li da jednog dana nastave obiteljski posao?
Nismo time opterećeni. Nisam znao da ću biti kuhar kada smo otvarali konobu Batelina. To su pokrenuli moji roditelji i konoba je u kući u kojoj se rodio moj otac. Pokrenuli smo sa željom da prodajemo ribu koju je ulovio moj otac i njegovi ribari. Kao jednu kućnu radinost, a na kraju je izrasla u nešto puno ozbiljnije i nikada nismo očekivali da će se desiti ‘slava’. Dok se radi ono što se voli i daje se šansa entuzijazmu, nije bitno što radiš, možeš u tome biti jako uspješan. Batelina je tome dokaz. Otvorili smo je a da ništa nismo znali o ugostiteljstvu, ali naučili smo kroz rad i prije par mjeseci proslavili smo 25. rođendan.
Imate li sada više vremena za rad, nakon što je snimljen novi serijal? Ideje za nova snimanja?
Batelina funkcionira jako dobro i odlično ga vode moji roditelji. Svi sudjelujemo u tome, ali već neko vrijeme tamo ne kuham svaki dan jer jednostavno ne stignem od ideja i planova koje imam. Imamo divan tim mladih kuhara i prenio sam im svoja znanja, kao i moja majka koja je s nama kuhala prvih 20 godina. A ja imam punu glavu planova. Bavim se edukacijom mladih ugostitelja, promocijom konzumacije plave ribe, sudjelujem u nekoliko edukativnih projekata, imam ideje što bih u budućnosti htio snimati i nadam se da ću to ostvariti. Ideja imam stotinu i nemam namjeru stati.
Kako ste birali destinacije koje ste posjetili u novom serijalu 'David Skoko: Mjesto za mene'?
Posjetili smo entuzijaste koji žele napraviti ponudu koja pruža doživljajni turizam. Nije toliko vezan samo za sunce, more i smještaj, već osobnim angažmanom, iz svoje perspektive žele dati turistima i zajednici jedan poseban doživljaj svog okruženja. Posjetili smo jako zanimljive ljude koji su uložili život u realizaciju svojih osobnih projekata.
Je li to tip odmora kakav i vi tražite za sebe, neki drukčiji doživljaj, a ne samo sunce, more i apartmani kako ste rekli?
Takav život zapravo živim. Uz naš rad i angažman, želim da naši gosti u restoranu, moji prijatelji i općenito ljudi koje upoznajem, dožive nešto dublje. Želim doživjeti nešto više svaki puta kada posjetim neku novu destinaciju. To radim kada predstavljamo i svoj kraj, trudim se da gostima kroz ljubav prema djedovini, hranu i priču pružim dublju i širu sliku od onoga što je na površini.
Je li se tijekom snimanja dogodila neka zanimljiva anegdota, možda neka koja neće biti niti prikazana u serijalu?
Puno se stvari dogodilo. Na Bolu je bura puhala toliko jako da su stolice letjele iz ljetnog kina, ali smo snimali dalje. Na Velebitu nas je kiša gonila cijelom Premužićevom stazom, snimali smo u kabanicama. Kada smo iz Vrsara išli u ribolov bilo je malo valovito, ništa strašno. Čim smo došli na poziciju i zabacili udicu počeli smo loviti. Taman nas je krenulo! A onda dramica… Snimateljima je postalo muka. I nema što, puštaj sve jer “ako nisi snimio nije se ni desilo”. Otišli smo u bonacu i više ništa nismo upecali. Bilo je tu problemčića, ali to su nebitne, svakodnevne situacije i ništa vrijedno spomena.
Tijekom serijala ‘Jesti na cesti’ tetovirali ste se. Imate li i s ovog projekta neku takvu trajnu uspomenu?
Definitivno su trajne uspomene, ali su u meni, u srcu, i nisu na koži. Upoznali smo tako divne ljude, na toliko prekrasnim mjestima, čak i u nekim ludim situacijama i toliko sam se nahranio njihovim entuzijazmom da sam nakon toga promijenio mišljenje i o našem turizmu i o sebi. Zahvalan sam da postoje.
Kako ste promijenili mišljenje o sebi?
Vidio sam koliko se ti ljudi, i u poznim godinama,trude predstaviti ono što su zamislili, s koliko se strasti daju u realizaciju svojih ideja. To mi je još više dalo snage da se nastavim truditi, da se ne zaustavljamo. Imamo prekrasnu zemlju kojoj možemo pokloniti još ljubavi, strasti i entuzijazma, a ona će nam zauzvrat dati budućnost. Morali bismo više paziti na nju, da je ne devastiramo radi pohlepe. Naše djedovine i obitelji najvrednije su što imamo i to trebamo čuvati za one koji dolaze poslije nas. Možemo postati jedna od turistički najzanimljivijih zemalja u Europi, ali to mora doći iz našeg srca jer je naša zemlja svojom ljepotom već puno dala. Toliko je prekrasnih mjesta i na nama je da to iskoristimo kako treba, a da je ne upropastimo.
