Hana Huljić Grašo nije samo talentirana glazbenica, već i majka koja u svakodnevnom životu uspješno balansira obitelj, posao i svoju strast prema stvaranju glazbe. Sada je napisala novu uspavanku 'Nježne i slatke snove uz Becutan', koja je nastala u pauzi od brige o trogodišnjoj kćeri Albi i 11-mjesečnom sinu Toniju koje je dobila u braku s glazbenikomPetrom Grašom. Kći glazbenog para Vjekoslave i Tončija Huljića, koja će u prosincu proslaviti 35. rođendan, danas je na promociji ove uspavanke otkrila kako se pjesme u njezinoj obitelji transformiraju iz generacije u generaciju, kako se nosi s roditeljskim brigama te kako će proslaviti nadolazeći prvi rođendan svog sina.
Kako su vas i brata roditelji uspavljivali kao djecu? Uspavankama ili je mama čitala priče, sigurna sam da je i izmislila koju?
Mama nam je uglavnom čitala ili izmišljala priče koje je kasnije zapisala i objavila u svojoj dječjoj knjizi. Ali često sam se uspavljivala i budila uz zvukove klavira, jer bi tata znao svirati u bilo koje doba dana ili noći, nije mu bilo bitno spavamo li mi. A mi smo naviknuli na to, nije nam to nimalo smetalo. Pa bih možda spojila to dvoje - pričanje priča i zvuk klavira.
Kad je o uspavljivanju riječ koliko sa svojom djecom radite stvari koje je mama s vama, neke male rituale, pjesmice ili priče koje ste spomenuli?
Kad mi je djevojčica bila manja, onda sam joj pjevala uspavanke. Ali znala sam samo dvije pa mi je to nakon nekog vremena postalo dosadno i počela sam smišljati vlastite uspavanke. Vidjela sam da to pali kod nje. Tada sam ih odlučila snimiti i početi objavljivati, jer sam vidjela da ih voli. Kasnije, naravno, i vesele dječje pjesmice. Kad je malo narasla počela sam više čitati priče prije spavanja. A sada sam se ponovno s mlađim djetetom vratila na uspavanke.
Nakon što uspavate djecu i vama sigurno treba taj neki smiraj nakon dana igranja i guštanja. Ova uspavanka je i nastala iz činjenice da vam je trebao smiraj?
Meni uvijek treba smiraj i drago mi je da sam imala priliku raditi ovu uspavanku, jer volim imati neki zadatak. Sve pjesme do sada sam radila prema nekom svom unutarnjem nagonu da nešto pišem. Prije sam znala pisati pjesme i za nekoliko dječjih predstava i to me uvijek posebno potakne - čim dobijem neku temu, neki lik, odmah znam što ću pisati.
Koja vam je najdraža uspavanka?
Moram priznati da sam dosta vezana za uspavanku koju sam napisala svojoj djevojčici. Nikako nije mogla zaspati, a kad sam ju počela pjevati napokon je usnula. I zato mi je ostala u nekom „olakšavajućem“ sjećanju. To je pjesma „Spavaj, spavaj“. Pisala sam ju s etno prizvukom i u toj sam maloj pjesmici upotrijebila i neke stvari koje sam studirala.
Suprug Petar je jednom prilikom rekao da ima hrapav glas i da ne pjeva djeci uspavanke. Je li slagao ili je to istina?
Kad god ja ne mogu uspavati djecu on to napravi. I istina je da ne pjeva uspavanke, priča im priče. Priča duboko, tiho, kao da šapuće, i izmišlja priče. Na primjer „Vidi kako je danas ptica odletjela…“. Izmišlja, izmišlja i Alba odmah zaspi. Kasnije sam čitala da djeca brže zaspu uz očev glas, jer je dublji…
Što vi više volite - pjevati uspavanke ili čitati priče?
Pjevati uspavanke. Danas više nemam toliko priliku pjevati, a to jako volim, tako da ovako mogu raditi ono što volim ja, a i ono što vole moja djeca.
Jesi li se ikad pitali jesam li dobar roditelj, idem li u pravom smjeru?
Svaki dan. Ima trenutaka kada pomislim: „Baš mi dobro ide“, a onda za pet minuta neće jesti ovo, neće ono, neće popiti lijek, neće ništa… I onda „ispalim“, vjerojatno kao i svaki roditelj. Pa se poslije zapitam zašto nisam imala više strpljenja, pa čitam knjige koje kažu da se djeci treba ispričati kako bi onda kasnije i oni nama znali reći: „Žao mi je“. I tako cijeli dan vrtim što i kako treba. Nekad mislim da se i previše opterećujem baš zato što smo bombardirani sa svih strana. Ali opet, mislim da je prednost to što danas više znamo dječju psihologiju i znamo da dijete nekad viče „ne“ ne zato što je zločesto već zato što je u tom stadiju razvoja, tako da se neću naljutiti na to.
Kad odmarate, kad djeca spavaju?
Voljela bih da mogu zaspati kad oni spavaju, ali to jednostavno nije moguće. I što sam umornija teže zaspim. Tako da me još dodatno frustrira to što ne mogu zaspati dok oni spavaju. Napokon sam odlučila da neću spavati kad beba spava, već ću zamoliti za pomoć. kad osjetim da mi se spava, iako su oni budni, zatvorit ću se u sobu i otići spavati. Ali trebalo je doći do toga da je u redu prihvatiti da ti netko pomogne.
Jeste li još službeno na roditeljskom dopustu, ili radite? Kako trenutačno izgleda vaš život?
Još sam na roditeljskom dopustu, ali i inače moj posao nema radno vrijeme, ne moram biti u uredu od 8 do 16 sati. Moj posao je takav da samu sebe tjeram, sama pišem ili imam ovako neke suradnje. Tako da bez obzira na to jesam li na roditeljskom dopustu ili ne, kad uspijem radim. I sad sam u studiju. Nedavno sam završila jednu orkestraciju koja će uskoro izaći. No zahtjevno je naći vremena za to, jer sve to ne iziskuje samo fizičku prisutnost, već i moju emocionalnu prisutnost u glazbi. Moram biti odmorna, koncentrirana, a to je malo teže kad sam cijeli dan s djecom. Međutim, to je nešto što me drži i što mi dozvoljava da osjećam kako sam ja i dalje ja. Nisam samo mama, što je najljepše na svijetu, ali radim i svoj posao.
Što biste izdvojili kao najljepši, a što kao najteži dio majčinstva?
Floskula da je majčinstvo najljepša i najteža stvar je istinita. Najljepše je samo njihovo postojanje. Ne trebaju ništa napraviti da bi mi bilo lijepo. A najteže je ta fizička iscrpljenost, umor, nedostatak sna koji te pretvara u osobu koja kao da nije prisutna, već živi u nekom balonu. Znam da to sve prolazi, već sada je puno lakše nego što je bilo.
Spomenuli ste da ste tek sada odlučili prihvatiti pomoć. Tko vam najviše pomaže?
Moji mama i tata kod kojih se Alba osjeća kao doma. Kad ide k njima zna mi reći: „Bok mama, idem ja kući“. Tu su i Petrova mama, sestra, devetogodišnja nećakinja, moj brat ju uzme… Potražili smo i pomoć jedne žene. Ona nam zapravo dolazi pomoći oko kućanskih poslova. Svaka pomoć dobro dođe.
Zbog posla svojih roditelja ste odrastali pod lupom javnosti. To će biti i njihova realnost. Koliko ih nastojite zaštiti?
Želim ih zaštiti, ali ne znam koliko će to biti moguće. Odrasla sam pod povećalom javnosti, ali niti moj brat niti ja nismo to voljeli. Oduvijek smo bili povučeni. Pitanje je kakvi će oni biti karakterno. Ima djece kojoj imponira da su im roditelji javne ličnosti, ja sam se toga kad sam bila djevojčica sramila. Kad sam bila mala nisu postojale društvene mreže i nije sve bilo toliko eksponirano. Mi smo se čak i mogli sakriti. Danas je to puno teže i to su neki izazovi s kojima sam se počela boriti. Nastojim da ih ljudi ne vide u javnosti. Oni nisu svjesni da su im roditelji javne ličnosti. Jednog dana će saznati, ali trudit ćemo se da ostanu normalni. Bit će tu i zezanja i svega, ali probat ćemo ih naučiti da ih to ne dira.
Sin je još malen, ali kako Alba reagira kada na televiziji vidi djeda, tatu…?
Vidi ih i nekako joj je normalno vidjeti svoju obitelj na televiziji. Viče: „Eno didi, eno baka, eno tata, eno mama“. Ne zna zašto su na televiziji, ali valjda misli da su svi ljudi koje poznaje na televiziji. Nije joj to ništa neobično, ne znam kako će to izgledati u budućnosti. Mi to ne prikazujemo kao nešto posebno.
Njezin smo glas imali priliku čuti nekoliko puta, pa i sada u ovoj novoj uspavanki. Mislite li da će jednog dana krenuti vašim stopama?
Jedino mi je bitno da bude sretna, što god radila. Vidi se njezin glazbeni talent, svakako ćemo ju upisati u glazbenu školu, jer vidim da je to nešto čemu inklinira. Bude li jednog dana inklinirala sportu, upisat ćemo ju na sport. Ne bude li ničemu, nećemo ju ničime opterećivati. Za sada njezin put nekako vodi glazbi, pjeva po cijeli dan, dok šeće, kada se vozimo na brodu… Konstantno pjeva i možda će se time jednog dana baviti. Ali o tom potom.
A kakvog je karaktera sin?
On je mio, dobar i drag. Vesela je beba, voli puno jesti, što je u suprotnosti od nje. Dosta su suprotni. Jako je simpatičan, sve nas kupi s tim slatkim osmijehom. Vidim da će biti visok i snažan, jer ga je već sada, s godinu dana, teško nositi. Možda jednog dana bude sportaš, vidjet ćemo…
Kako ćete proslaviti njegov prvi rođendan 31. listopada?
Doma, uz moju stranu obitelji i Petrovu stranu obitelji.
